IVANOVAC (TU) – Nekadašnji đaci Nadbiskupske klasične gimnazije na zagrebačkoj Šalati, današnji svećenici i laici proslavili su 50. i 49. obljetnicu mature svečanim euharistijskim slavljem 22. lipnja u župnoj crkvi Svete Rozalije, dj., u Ivanovcu. Domaćin zajedništva vlč. Andrija Vrbanić, župnik Župe sv. Rozalije, dobrodošlicom je pozdravio 30-tak malenih pjevača, župljane i školske kolege svećenike i slavljenike dviju generacija 1969./1973. i 1970./1974. koje su maturirale u Zagrebu ili u Đakovu (gimnazijalci iz Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije). Misno slavlje u 11 sati je predvodio preč. Petar Ćorluka, dekan Čepinskog dekanata i župnik u Vladislavcima, uvodno rekavši kako je misa zahvala za dvije generacije sjemeništaraca koje je Bog okupio i pozvao. Uz župnika Vrbanića misu su suslavili slavljenici: vlč. dr. Zvonko Pažin, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, tovarnički župnik Stjepan Vukovac i vlč. Nikola Sanjković, župnik u Svetoj Mariji pod Okićem.
U svečanosti je liturgijskim pjevanjem sudjelovao Dječji zbor „Gospini ljiljani“ ivanovačkog Katoličkog glazbenog društva sv. Cecilija, uz ravnanje Sandre Mikolaš, i orguljsku pratnju Tihane Huber. Vlč. Zvonko Pažin navijestio je sveto Evanđelja po Mateju (Mt 6, 7-15), a predvoditelj Ćorluka oživio osobna i zajednička sjećanje na život tijekom školovanja na Šalati.
Vlč. Petar Ćorluka oživio zajedničko sjećanje na sjemenišne dane
„Bilo je to prije 54 ili 53 godine u vrijeme hrvatskoga proljeća, komunizma kada je Partija sve određivala. Trebalo je hrabrosti poći u sjemenište. Sjemeništarac gubi sva prava, među ostalima i zdravstveno osiguranje, iako su neki očevi radili na državnim poslovima. Na Šalati kada smo dolazili u Sjemenište bilo je oko 420 đaka iz Zagrebačke nadbiskupije, Đakovačke, Vrhbosanske, Mostarske, Riječke… Te ’69. približno 120 u prvomu razredu, uključujući i nas 14 iz Đakovačke i srijemske biskupije. Vraćajući se u povijest dolaska mnogih na Šalatu iz sela, pamtim kao dijete s četrnaest godina prvi susret s velikim gradom, zgradama. U dvorište me doveo pok. tata i vidjevši velike stepenice iznad kojih je na zgradi pisalo ‘gimnazija’, zatečen pogledom mislio sam kuda sam to došao. To mi se urezalo u sjećanje. Evo, dragi Bog je htio da dođem na Šalatu i sjećam se tatinih riječi: ‘Sine, budi dobar, budi marljiv!’ Iako je prošlo više od pedeset godina, te me riječi stalno prate“, kazao je vlč. Ćorluka te potanko ispričao kako je bilo živjeti sjemenišne dane na Šalati. „Jutro je počinjalo u blagovaonici, velikoj, manjoj i na hodniku. Čekala nas je ona prežgana, prepržena juha tzv. kaubojska svako jutro i tako neke od nas sve četiri godine. Nedjeljom je uz ručak vrlo rijetko bio pokoji kolač, pola čaše vina. Kad si gladan jedeš što dobiješ i koliko dobiješ, rijetko repete za ručak jer nije bilo dovoljno, a popodne je bila užina, nije bilo ili vrlo rijetko kakvog namaza za četvrt kruha. Podne je bilo za molitvu krunice, čitanje iz pobožnih knjiga i slušanje vijesti, a u to vrijeme je trajao rat između Nigerije gdje su bili muslimani i Bijafre s katolicima te su mnogi kršćani ubijani… Tada se na Crkvu ovdje u komunizmu gledalo podcjenjivački, odbacivački u smislu ‘vjera je opijum za narod’. Poseban ‘doživljaj’ za pamćenje su bile spavaonice one dvije velike sa po 100 i više kreveta i noćnim ormarićima, manje su bile u podrumu, a neki su spavali u prizemlju ili u prostorijama prema zvjezdarnici. Svako jutro bilo je rano ustajanje, umivanje hladnom vodom ispred dugačkih korita, valova sa mnogo slavina. Slijedila je molitva, odlazak na sv. misu i zatim nastava. 
Na misu smo išli kroz tadašnju vojnu bolnicu i često škicali na novine koje su stajale na pultu u bolnici, gledajući koji su nogometni rezultati. Zabranjeni su tranzistori, televizijski program mogli smo pogledati vrlo rijetko, jednom tjedno uz strogi nadzor magistra isusovačkih novaka i to samo pojedine programe. Stajao je tu i šešir kojim bi se pokrio ekran da se ne vide ljubavne scene neprikladne sjemeništarcima. U crkvi na misi nas je bilo četiri stotine, neki su vojnici ministrirali, neki pjevali, a većina promatrači. Teško mi je padala klupčica, klečanje, molitva krunica na kolejnima od 15 do 15.30 sati prije popodnevne pauze. Šetali smo u koloni, rijetko sami. Liječenje su rješavale časne sestre jer većina nas nije imala zdravstveno osoguranje, a k zubaru smo išli u Dalmatinsku ulicu… Sjećam se, u učionicama nas je bilo po 40 skupa. Imali smo vrlo hrabre od komunista odbačene profesore koji nisu smjeli raditi u školama – Josipa Berka, profesora hrvatskog jezika, Petra Grgeca, Badalića, a sjećam se i s. Ive Raznožnik, Jagodića… Bili su to hrabri ljudi u komunizmu koji se nisu stidjeli ni bojali svjedočiti svoju vjeru, velikani… U hodniku, ispod velike dvorane, imali smo prostore za vježbanje tipkanja pisanja na mašinama ili za sviranje klavira. Nas je bilo toliko mnoštvo, a tri igrališta i jedva smo dočekali da na nas dođe red za nogomet. Neki su se nakon dvije godine vratili u Đakovačku i Srijemski biskupiju i nastavili školovati“, ispričao je vlč. Ćorluka te zaključio: „Što reći nego: ‘Hvala ti, Bože.’ Postali smo svećenici, dio sjemeništaraca zasnovao je svoju obitelj, imaju djecu. Prije tjedan dana smo čitali u Evanđelje: ‘Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.’ To je poziv danas i do kraja vremena. Sve vas dragi, mladi i vas draga djeco pozivam: ‘Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!’ Upravo to želim i neka dobri Bog oprosti što je bilo loše i sve nas blagoslovi.“
Četrnaest slavljenika u Ivanovcu misom zahvalilo Bogu za dar života i poziv
Naposljetku je domaćin vlč. Vrbanić naglasio kako su to „koliko god teške godine bile jesu one lijepe koje se pamte pa i iz bogoslovskih dana“ te zahvalio svećenicima za misno zajedništvo, pozdravio slavljenike 50. godišnjice mature (Petar Ćorluka, Krunoslav Franjković, Mato Bošnjaković, Ante Šimović) i 49. godišnjice jubileja (Stjepan Juranić, Mato Gazilj, Eugen Druhar, Željko Glavaš, Andrija Jurgec, svećenici Zvonko Pažin, Stjepan Vukovac, Nikola Sanjković i Mirko Režek). „Okupljali smo se svake pete godine do 25. godišnjice, a onda svake godine na drugom odredištu. Od 78 učenika prvog razreda, maturiralo nas je pedesetak. Na svakoj proslavi bio je don Jozo Blažević iz Mostarske biskupije, generacija ’74., ali Gospodin ga je pozvao k sebi. Sjećamo se pokojnih kolega. S nama je trebao biti i fra Stjepan Noveselec, kapucin u Zagrebu koji je više godina u invalidskim kolicima, ali veselio se susretu, no iznenada je završio u bolnici. Mnogi su se ispričali. Od pedesetak maturanata okupilo nas se četrnaest na čemu hvala Gospodinu“, kazao je domaćin. Slavlje je zaključeno podnevnom molitvom Anđeo Gospodnji te Molitvom za svećenička i redovnička zvanja te je predslavitelj zahvalio svima, posebno djeci koja su „okupljene razveselila glasovima poput raspjevanih anđela“, i udijelio svečani blagoslov.
Župljani župe Ivanovac (ima sedam filijala) su, molitvom prije mise, misnim slavljem, pjesmom i pljeskom podržali četrnaestoricu slavljenika zahvalivši Bogu za dar života, duhovne i laičke pozive.
Druženje malih pjevača nastavljeno je slasticama i okrijepom u crkvenom dvorištu, a slavljenika uz bratski stol u župnoj kući gdje su produbljena sjećanja na kolege i profesore tadašnje Vjerske srednje interdijecezanske škole kako se od 1948. do 1990. zvala gimnazija na Šalati. Nevenka Špoljarić
