Zadušnica uz 100. obljetnicu smrti đakovačkog biskupa Ivana Krapca

ĐAKOVO (TU) – Uz 100. obljetnicu smrti đakovačkog biskupa Ivana Krapca (1910.-1916.) u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra 15. srpnja 2016. misu zadušnicu, uz nadbiskupa Đuru Hranića te još četvoricu svećenika, predvodio je nadbiskup u miru mons. Marin Srakić. Uvodeći u misno slavlje, mons. Srakić podsjetio je okupljene kako je biskup Krapac bio prvi nasljednik biskupa Strossmayera, koji je biskupijom upravljao tek šest godina, i to velikim dijelom u burnim vremenima Prvog svjetskog rata, ali je za nju, kao i za cijelu Crkvu i hrvatski narod, učinio puno dobra te je potrebno dolično zahvaliti ovome biskupu kojega se uistinu može nazvati dobrotvorom i graditeljem. 

U prigodoj homiliji nadbiskup Srakić okupljenima je predstavio društvene i političke okolnosti u kojima je biskup Krapac imenovan đakovačkim biskupom, te razloge radi kojih je poslije smrti biskupa Strossmayera stolica đakovačkih biskupa bila prazna punih pet godina. „Konačno, nakon pet godina čekanja u molitvi i čuđenju, ljutnji i gorčini, Biskupija je dobila svoga biskupa. Gjuranec, jedan od svjedoka o njegovoj prikladnosti za biskupa, je zabilježio: ‘Mislim da je on od svoje strane prikladan upravljati Đakovačkom biskupijom, ali s obzirom na okolnosti u toj biskupiji – osobito uzevši u obzir raspoloženje klera protiv imenovanoga – prema mome iskustvu – početak će biti jako težak’. Da  je tako, potvrdio je i mons. Matija Pavić, kanonik i opat, u oproštajnom govoru prigodom sahrane biskupa Krapca: ‘Nije bilo lako ući među svećenstvo odgojeno kroz pol vijeka u duhu njegovom (Strossmayerovom). Svjestan toga bio je i sam biskup Ivan, ali je na našu i svoju sreću razumio potrebe crkve, svećenstva i biskupije pa nam iz Zagreba zlatno poručuje: Znam ja što je bio Josip Juraj biskupiji svojoj: želim poći njegovim stopama‘“, kazivao je u propovijedi mons. Srakić.

Nadalje, nadbiskup se vraća u povijest te opisuje kako je biskupa dr. Krapca Đakovačka biskupija dočekala svečano, slavolucima i pjesmama oduševljenja, unatoč nekim pribojavanjima kako neće biti dobro primljen. Čin njegova ustoličenja bio je posebno veličanstven, a u svome obraćanju kleru napomenuo da preuzima ovu službu u predvečerje svoga života, dok je u svom pastirskom govoru narodu istaknuo dvije osnovne poruke: „Poslan sam, nisam se nametnuo“ i „Žezlo moje, kojim želim upravljati biskupijom, bit će ljubav….Što se nadam u vas naći? Dozvolite mi, da izreknem želju: Vašu ljubav.“ Novi biskup brzo se uključio u đakovačku sredinu i stekao povjerenje mnogih, ne samo zbog brze i uspješne izgradnje zgrade Bogoslovnog sjemeništa, nego i zbog izgradnje i restauracije drugih objekata, a napose zbog svojih odnosa prema svećenicima i svoga plemenitog srca.

Sav svoj imetak dao je Crkvi i narodu, a za šest godina uspio je izvesti više djela nego neki za trideset. Ta djela zanosno je opisao kanonik i opat Matija Pavić u oproštajnom govoru prigodom sahrane biskupa Krapca. Među prvih zahvatima bila je izgradnja zgrade bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, koja je i danas ponos Đakova. Osim toga, biskup je za godinu dana skoro do temelja otmjeno i udobno obnovio biskupski dom, obnovio biskupski dvorac uz Trnavi, ispovjedaonice u katedrali, namještaj Božjega groba, nabavio najveće zvono, opremio biskupijsku tiskaru, uredio prostorije ergele lipicanaca, koja nosi njegovo ime – „Ivan dvor“, unaprijedio gospodarstvo…, čulo se u propovijedi.

„Biskup Krapac je od prvih svećeničkih dana bio široka srca prema potrebnima i ubogima, kako ustanovama kao što su ubožnice, tako i pojedincima. On nije pomagao samo crkvene ustanove i pojedince, nego i svjetovne. Znatna novčana sredstva darovao je u dobrotvorne i humanitarne svrhe širom Hrvatske, a u Đakovu novčano je podupro djelovanje Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Vojno-veteranskog i bolno-pripomoćnog društva, Društva Crvenog križa, Katoličkog dobrotvornog gospojinskog društva…“, podsjetio je nadbiskup Marin. Među ostalim, tijekom Prvog svjetskog rata biskup je Crvenom križu ponudio drugi kat tek izgrađene sjemenišne zgrade za bolnicu ranjenih vojnika rekonvalescenata.

Nadbiskup Srakić slikovito je opisao kako je biskup Krapac bio dobro primljen od vjerničkog puka, te je istaknuo kako je uredio Službu Božju u katedrali. Na Veliku Gospu 1916. planirao je skromno proslaviti svoj zlatni svećenički jubilej, ali je preminuo 15. srpnja, na povratku iz toplica, u svojoj kući u Zagrebu. Zabilježeno je kako je u Đakovu vijest o njegovoj smrti primljena s nevjericom te se „na jednom Đakovo zavilo u ruho ne pira i veselja, nego plača i jecaja“. Mjesto proslave svećeničkog jubileja i svečanog ulaza u đakovačku katedralu uz pjesmu ‘Evo velikog svećenika’, biskup Krapac unesen je u katedralu uz turobni i ganutljivi: ‘Pokoj vječni!’“

Po završetku misnog slavlja nadbiskupi, svećenici i vjernici spustili su se u kriptu katedrale, gdje je nadbiskup u miru predvodio prigodnu molitvu te blagoslovio grob pokojnog biskupa dr. Ivana Krapca. A. Banović