ILAČA (TU) – U svetištu Drage Gospe Ilačke na Vodici proslavljena je svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo 15. kolovoza 2021. svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić.
„Evo nas, dragi hodočasnici, u slavlju nedjelje, dana Gospodnjega. I 
ovaj dan posebnom snagom i svjetlom ražaruje najveća Gospina marijanska svetkovina Njezina slavnog uznesenja na nebo i dušom, i tijelom. Zato je važno da se u svakom našem liturgijskom susretu, štoviše, u svakoj našoj molitvi, svakom posvješćivanju životne snage vjere sjetimo da nam je osnovni temelj, sadržaj naše nade, zapravo uskrsnuće – oslonjenjenost na Kristovu smrt, Njegovu otkupiteljsku žrtvu i ljubav, i na Njegovu pobjedu uskrsnuća. I to se na prvoj ostvarilo u Blaženoj Djevici Mariji. I danas u svim svojim molitvama, i danas u ovom hodočašću, kada smo došli na ovo drago hodočasničko mjesto u svetište Gospe Ilačke na Vodicu, posvijestimo si značenje krsne vode koja nas je oprala od grijeha, koja nas je posvetila i darovala nam nadu vječnoga života“, kazao je u uvodu u misno slavlje mons. Ćurić.
Povijest ilačkog svetišta
Na početku propovijedi, govoreći o važnosti i povijesti ilačkog svetišta te o nutarnjem poticaju i snazi koji čovjeka usmjeravaju na hodočašće, mons. Ćurić je kazao: „I mi danas možemo prepoznati posebnu želju naših srdaca da obnovimo spremnost za čvrstu životnu vjeru, za tu dragocjenu zlatnu granu zbog koje ovdje iskreno stojimo i da bi skrušeni s Crkvom i čitavim našim narodom molili Dušo duše hrvatske, Isusova mati, sunce naših stradanja, ne prestaj nam sjati. Onako kako i u himnu naše nadbiskupije znamo zapjevati U krilu Crkve sveopće poslanje to je veliko, i zavjet rodu stoljetnom, slavonskom, srijemskom, baranjskom. U tu snagu vjere uključuje se ona vlastita i posebna povijest baš ovog svetišta, u kojem se ne možemo ne spomenuti one 1865. godine, kada se u Ilači, na putu u smjeru Nijemaca, pojavio izvor vode. Kada je na jednu korizmenu nedjelju Petar Lazanin u dobi od 37 godina na putu ugledao mokru zemlju koja mu je bila iznenađenje, a koja mu je privukla pozornost. A nakon te pojave izvora vode dvadesetjednogodišnji Đuka Ambrušević koji je živio u toj ulici, najprije u snu, a potom, kako je on posvjedočio i na javi ugledao je Gospin kip. Bili su to čudesni i izvanredni događaji posvjedočeni osobnim iskustvom. Koliko se toga za živote sasvim konkretnih ljudi susrelo kroz ovih već 156 godina u ovom svetištu? Što su ljudi doživjeli, što su upili, što je svetište upilo od njihovih života, događaja, njihovih sudbina, što se ovdje izlilo i kao žalosti i tjeskobe, ali vjerujemo radosti i nade. Toliko je bilo suza s vapajem za pomoć, za prosvjetljenje, ali i utjehe, obnovljene snage i zahvale za ponovno iskustvo blagoslova i radosti. Dokle seže, braćo i sestre, ta pobožna obnoviteljska snaga ovog svetišta? ? Po nekoj sličnosti i nazivu „Hrvatski Lurd“, možda do Lurda? Da, vrijedna poveznica. No ja bih rekao još i dalje, još više, izvore naše vjere, sve do Jeruzalema, do mjesta i događaja kad je utjelovljeni Božji Sin, rođen od Djevice Marije bio raspet i ubijen radi našega spasenja i kad je raskinuo okove grijeha i smrti kao pobjednik od mrtvih ustao.“
Snaga krsne vjere
U nastavku svoje homilije, govoreći o uskoj povezanosti Kristova uskrsnuća i Marijinog uznesenja, biskup je citirao početak papinskoga dokumenta kojim je 1. studenoga 1950. godine papa Pio XII. proglasio i uvrstio u poklad naše vjere istinu o Marijinu uznesenju: »Na slavu svemogućega Boga, koji je Mariji Djevici iskazao svoju posebnu naklonost, na čast njegova Sina besmrtnog kralja vjekova i pobjednika nad grijehom i smrću, za povećanje slave uzvišene njegove Majke, te na radost i veselje cijele Crkve (…) proglašavamo … da je Bezgrješna Bogorodica uvijek djevica Marija, završivši put zemaljskoga života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu“ te je rekao: „Kao da je, naizgled, taj nauk čekao tek 20. stoljeće. No, kršćanski je nauk od samih početaka u Mariji prepoznavao prvospašenu, onu na kojoj su se u potpunosti ostvarili plodovi Kristova uskrsnuća. Čvrst je taj nauk u Katoličkoj Crkvi, a zajedno s nama i u Crkvama kršćanskoga Istoka.”
Zatim je naglasio: „Zato se potrudimo da u svim pobožnostima koje i danas očitujemo prema Mariji uvijek zasine i obnovi se snaga naše krsne vjere. Ona sva izvire iz Kristove smrti i uskrsnuća. Stoga i danas molimo da Bog u nama tajno umnaža milost da bolje shvaćamo što je krst koji nas je oprao, što je duh koji nas je nanovo rodio, što je krv koja nas je otkupila. I baš u ovom ilačkom svetištu susrećemo tako snažan znak vode. Potrudimo se vodu iz ovoga svetišta uvijek povezivati s krsnom vodom jer nam je krsna voda najvažnija. Ona nam najvažnije progovara o Božjoj milosti i ljubavi, o oproštenju grijeha, o našem krsnom pozivu kao otvorenosti Bogu i našem odazivu na Kristov poziv na obraćenje i na našu spremnost da nasljedujemo Kristovu ljubav.“
Svoju propovijed biskup je završio riječima: „Zagledani u Djevicu Mariju odvažimo se hrabro živjeti prosvijetljeni baš Božjom blizinom. Otvorimo se i doživljavajmo tu blizinu. U odsjaju Božje ljubavi odvažimo se u svoje živote, u bračnu zajednicu, u svoju obitelj, svakodnevno unositi barem malo više pozornosti na potrebe bližnjega. Malo više nesebičnosti, razumijevanja, prihvaćanja, osluškivanja, malo više razgovora, ljubavi i opraštanja. I nezaobilazno, još malo više kršćanskoga iskustva osobne i zajedničke molitve. To će, predragi moji, biti naše plodno zajedništvo i nasljedovanje Marije od koje nam je došao Krist, snaga našem zemaljskom životnom putu. Izvoru života i nade, temelju naše životne i krsne preobrazbe po kojoj strujimo prema punini života u uskrsnuću.“
Na svetkovinu Velike Gospe u Ilači su služene još četiri mise. Jutarnju u sedam sati predvodio je mladomisnik Robert Erk. U 9 sati misu je predvodio vlč. dr. Josip Bošnjaković, a u 16:30 vlč. Ivan Kunčević. Završno misno slavlje u 19 sati predvodio je doc. dr. Grgo Grbešić, profesor na KBF-u u Đakovu.
Uočnica svetkovine
Na uočnicu slavlja Marijinog Uznesenja na nebo slavljene su tri mise. Prvu, u 19 sati predvodio je vlč. Matej Glavica. Svečanu misu u 21 sat za pokojnog vlč. Stjepana Podboja, predvodio je vlč. Miro Tomas. Nakon mise uslijedila je procesija sa slikom Gospe Ilačke i svijećama oko cijeloga svetišta. Završnu misu uočnice, tradicionalno su svojim pjevanjem i čitanjem uveličani župljani Župe Nijemci uz predvoditelja misnog slavlja vlč. Petra Maskaljevića. Vlč. Maskaljević predvodio je misu umjesto nedavno preminuloga župnika iz Nijemaca, vlč. Branimira Mađarca.
Unatoč velikoj vrućini i ove se godine velik broj hodočasnika iz raznih mjesta Vukovarsko-srijemske županije odlučio pješice uputiti u ilačko svetište. Kao i svake godine, najbrojniji i najuporniji bili su hodočasnici iz Iloka, Bapske i Šarengrada koji su se u zajedništvu, uz molitvu i pjesmu, u Ilaču uputili u ranim jutarnjim satima. Njih čak stotinjak, nakon dolaska u svetište uputilo se u kapelicu gdje ih je dočekao domaći župnik i srdačno pozdravio izrazivši zahvalnost i divljenje za ustrajnost hodočašćenja Gospi Ilačkoj. Nakon prospavane noći u samom svetištu, na travi i nakon jutarnje mise, velik dio njih pješice se uputio prema Iloku.
Vjernici su tijekom dva dana hodočasničkog programa na raspolaganju imali veliki broj svećenika za ispovijed, a prije svake mise priliku za marijansku pobožnosti: krunicu i litanije.
J. Budinski, K. Posavac, M. Dević
