Proslava sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj

BREZNICA ĐAKOVAČKA (TU) – Svečanom večernjom misom, 19. ožujka koju je predslavio mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko – osječki, u zajedništvu sa šestoricom svećenika te uz asistenciju đakovačkih bogoslova, okrunjena je proslava sv. Josipa u crkvi samostana karmelićanki u Breznici Đakovačkoj. Ovogodišnja trodnevna priprava za slavlje sv. Josipa protekla je u ozračju Jubilarne godine – proslave 500 godina od rođenja sv. Terezije od Isusa (Avilske) i prisutnosti relikvije njezina desnog stopala tijekom prva dva dana trodnevnice, 16. i 17. ožujka.

 Molimo za nezaposlene muževe i očeve

Nadbiskup Đuro, na početku misnoga slavlja posebno je Bogu zahvalio za tu milost, ističući kako je „sv. Terezija preporučivala svim vjernicima i svojim sestrama da se sv. Josipu obraćaju za pomoć jer svaka molitva upućena njemu ne ostaje neuslišana. Zbog sv. Terezije sav je Karmelski red na poseban način vezan uz štovanje sv. Josipa“. Podsjećajući kako je sv. Josip od 1687. godine i zaštitnik naše Domovine, pozvao je na molitvu za našu „izmučenu, izranjenu i izmorenu Domovinu, punu podjela. Prionimo uz Gospodina, poput sv. Josipa, i trudimo se biti Gospodinovi kako bi i iza nas ostao svijetli trag vjere“.

„Sv. Josip je zanimljiv svetački lik o kojem je jako malo zapisano. Svetac koji govori jako puno, ali bez ijedne riječi“, tim riječima započeo je nadbiskup Hranić svoju homiliju. Naglašavajući očinsku ulogu koju je imao u odgoju obećanoga Spasitelja, učeći ga prvim koracima i riječima, ljubavi, odgovornosti i radu, sv. Josip je blizak posebno očevima radnicima koji se s mukom skrbe za svoje obitelji. „Danas bih posebno htio, dok molimo za naš narod, da osobito molimo za nezaposlene muževe i očeve, kojima je strašno teško što ne mogu priskrbiti potrebno za život svoje obitelji“. Nadbiskup je upozorio kako upravo zbog te jedne muke i problema nastaje tisuću drugih, počevši od razdora, nekomunikacije, svađa i alkohola koji onda razaraju obitelji. Upravo stoga sv. Josip može biti oslonac i pomoćnik svima koji su u takvim problemima jer: „on je lik koji može poučiti povjerenju u Gospodina svima koji su pogođeni neizvjesnošću i siromaštvom. Često je započinjao ni iz čega, započinjao je često ispočetka, počevši od Betlehema, Egipta, pa do Nazareta. Gradeći uvijek iznova da se smjesti negdje njegova obitelj“.

U svojoj skrovitosti, poniznosti i diskretnosti nije bio skriven Bogu koji ga izabire, a on poput svih biblijskih likova i svih nas ljudi, u prvome susretu s Bogom želi pobjeći i sakriti se od prevelikoga Božjega zahtjeva. Josipova veličina i uzor nama je u tome što je on ipak nakon te početne želje, povjerovao Božjemu anđelu i poslušao do kraja Gospodina mijenjajući time svoja očekivanja i planove za život. Sveti Josip je i učitelj vjere, a vjera „nas ne oslobađa križeva i poteškoća u životu, nego baš zato što smo vjerni susreću nas križevi i poteškoće. Vjernik je na strani Krista Gospodina i baš zato što je njegov, izvlači deblji kraj“. Na kraju je nadbiskup ohrabrio sve prisutne govoreći da je „s vjerom kao i sa gorušičinim zrnom, na početku je malo i čovjek bi najradije pobjegao. No ono polako raste dok ne uzraste u golemo stablo. I nas je ovdje dovela vjera, želja, molitva i spremnost biti ljudi vjere poput sv. Josipa, kako bi Bog i od nas napravio svijetli trag svoga spasenja u svijetu. Stavimo poput sv. Josipa svoj život s povjerenjem u Božje ruke, slabi i grešni kakvi jesmo. Stavimo sve u Božje ruke i radi njega ne birajmo sebe i svoje, nego ono što on traži, a što je teže i zahtjevnije, i tako se ugrađujmo u Božji plan spasenja ovoga svijeta“.

Učimo se vjernosti

Podnevno misno slavlje na svetkovinu sv. Josipa predslavio je prof. dr. sc. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu, u koncelebraciji s trojicom svećenika. Na početku homilije, vlč. Raguž napomenuo je kako trebamo ne samo štovati i diviti se svecima, nego ih i nasljedovati, mijenjati svoj život učeći od njih. Sv. Josip nam može zato posebno biti uzor u trima stvarima: kako biti osobe poslušnosti u vjeri, cjeloživotne vjernosti, te u hraniteljskom namjesto vladarskom odnosu prema drugima.

„Što je vjera?“, zapitao je predslavitelj, i oslanjajući se na primjer Abrahama i sv. Josipa naglasio kako je ona „ prekid s vlastitim očekivanjima, prekid sa sobom, slušanje Boga i spremno prihvaćanje njegove volje“. Vjera je živjeti u nadi protiv svake nade, jednom riječju ona je bezuvjetna poslušnost Bogu. Drugi životni princip sv. Josipa je njegova vjernost Bogu te vjernost Mariji koja mu je bila jedina žena cijeloga njegovog života. Stoga se od njega učimo „vjernosti odlukama koje smo u životu donijeli, a posebno vjernosti Crkvi, njenom nauku i životu, i da ljubimo Crkvu kakva god ona jest; vjernosti u obitelji, supružniku, te vjernosti svome svećeničkom i redovničkom pozivu“.

Podsjetivši kako sv. Josipa nazivamo i hraniteljem, vlč. Raguž je objasnio svu dubinu i ljepotu toga naziva. Istaknuo je kako biti hranitelj znači ne gospodariti i vladati drugima nego biti uz drugoga, pratiti ga, brinuti se za njega i nježno se stavljati u sjenu poput sv. Josipa, puštajući da Bog bude gospodar i voditelj tuđih života. Posebno je to bitno u današnjem društvu manipulacija, gdje su i roditelji često u opasnosti da budu gospodari i tijela i duha i duše svoje djece. Dok sv. Josip svojim životom pokazuje da ukoliko ćemo biti hranitelji „potreban je sveti odmak od drugoga“, puštajući da on bude slobodan od nas samih. s. Teodora Lešić

FOTOGRAFIJE TRODNEVNE PRIPRAVE I PROSLAVE SV. JOSIPA – OVDJE.