Obilježena 200. obljetnica smrti biskupa Antuna Mandića

ĐAKOVO (TU) – Svečanom procesijom brojnih svećenika koji djeluju u središnjim ustanovama Đakovačko-osječke nadbiskupije, a pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića započelo je na Nedjelju krštenja Gospodnjega, 11. siječnja euharistijsko slavlje u đakovačkoj katedrali sv. Petra, kojim je obilježena 200. obljetnica smrti biskupa Antuna Mandića.

Nakon euharistije uslijedila je molitva za pokojnog biskupa u kripti prvostolnice gdje je njegove zemne ostatke nakon izgradnje katedrale položio biskup Strossmayer.

Opisujući biskupa Mandića kao jednoga od najistaknutijih biskupa nakon Strossmayera, nadbiskup Hranić istaknuo je kako su Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet dvije najvrjednije živuće institucije utemeljene za njegove službe. Pozdravio je čelnike spomenutih institucija, rektora Sjemeništa Ivana Andrića te dekana KBF-a u Đakovu Ivicu Raguža, kao i generalnog vikara Ivana Ćurića te sve prisutne svećenike. Homiliju je izrekao đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić. Uime Grada Đakova, zbog spriječenosti gradonačelnika Zorana Vinkovića, nazočio je dogradonačelnik Mirko Ćurić. Biskup Antun Mandić trostrukim je poslanjem učitelja, svećenika i pastira vodio ovu biskupiju od 1806. do 1815. godine, uputio je mons. Srakić prisutne vjernike te ih je upoznao sa životopisom, službom i doprinosima pokojnog biskupa.

Životopis

Izlažući životopis, mons. Srakić je istaknuo kako je Antun Mandić rođen u Požegi, 16. kolovoza 1740. godine. Niže i srednje škole završio je u rodnoj Požegi, a nakon njih primljen je u Zagrebačko sjemenište. Zatim je poslan u Bečki kolegij, gdje je završio filozofiju, a teologiju je započeo u Bologni i završio je u Beču. Za svećenika je zaređen 1763. godine. Bio je imenovan rektorom Požeškog sjemeništa, a nakon dvije godine, na vlastitu molbu, upraviteljem župe, a zatim i župnikom u Kobašu te Lipovljanima. Godine 1775. zagrebački biskup Josip Galjuf imenovao ga je začasnim kanonikom čazmanskog kaptola i svojim kanonikom te vicerektorom Hrvatskog kolegija u Beču. Mandić je postao i pravim kanonikom Stolnog kaptola zagrebačkog i generalnim vikarom Zagrebačke biskupije, a dvije godine kasnije naslovnim biskupom prištinskim. Za bosanskog ili đakovačkog i srijemskog biskupa imenovan je 14. srpnja 1806., a 18. rujna 1806. je zaređen. Obavljao je svjetovne službe savjetnika za uređenje školstva, nadzornika narodnih škola za Hrvatsku i Slavoniju, savjetnika Kraljevskog ugarskog namjesništva 1782. godine te tajnog savjetnika carskog dvora. Bio je realizator reforme školstva, predsjednik povjerenstva za uređenje pravopisa i mecena koji je moralnom i materijalnom podrškom omogućio izdanje mnogih knjiga. Umro je 11. siječnja 1815. Sahranio ga je generalni vikar Ivan Vittman, 14. siječnja u grobnicu stare katedrale. Najljepšu pohvalu biskupu Antunu Mandiću izrekao je njegov četvrti nasljednik Josip Juraj Strossmayer. Kad je završio svoju katedralu, dao je 2. studenog 1882. godine u svečanoj povorci prenijeti smrtne ostatke svojih prethodnika biskupa u prekrasnu kriptu. Tom je zgodom o Mandiću izjavio: “Ja nepravim razlike med ovim biskupima, jer svi su oni vrlo ugledni, vrijedni i zaslužni bili; ali ipak med svima njima meni se Mandić najviše mili, a ja da pokažem svoje štovanje prema njemu na mojoj ruci nosim prsten njegov. Kršćani! Mandić je zamišljatelj svega boljega i uzvišenijega u biskupiji …”. Nećemo pretjerati ako dodamo: «Mnogo čega i izvan biskupije»!

Utjecaj pri razgraničenju biskupija

Vrijedno je spomenuti njegov utjecaj u povjerenstvu za razgraničenje biskupija u našim krajevima (1781.), rekao je mons Srakić i nastavio: „U Austrougarskom carstvu, uz biskupije golemih razmjera, kao što je bila Zagrebačka biskupija, životarile su minijaturne biskupije s nekoliko župa, poput Bosanske ili Đakovačke biskupije i Srijemske biskupije. Zagrebački biskup Galjuf nije mogao poći u Beč te je onamo kao delegata poslao kanonika Mandića. Prigodom toga razgraničenja sjedinjene su u osobi jednog biskupa Bosanska i Srijemska biskupija kojoj je pripojeno deset župa od Zagrebačke biskupije i sedamnaest župa od Pečuške biskupije te župe grada Osijeka i Petrovaradina. Tako je nastala velika biskupija Đakovačka ili Bosanska i Srijemska, koja je postojala sve do 2008. godine, kada je Srijemska biskupija odvojena od Đakovačke, a Đakovačka uzdignuta na stupanj nadbiskupije i nazvana Đakovačko-osječkom nadbiskupijom.“

Osnivanje Bogoslovnog sjemeništa

Mons. Srakić opisao je i ključnu ulogu biskupa Mandića u osnivanju đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa. Kad je car Leopold II. dokinuo je rad centralnih sjemeništa i dopustio otvaranje biskupijskih, tadašnji đakovački biskup Matej Krtica stao je pripravljati građu i izrađivati nacrte sjemenišne zgrade unutar zidina biskupskog dvora. U međuvremenu je biskup Krtica umro, a Carski Dvor poslao je u Đakovo svog izaslanika, kanonika Mandića da sredi pitanje sjemeništa. On je pregledao gradilište i zgradu susjednog franjevačkog samostana te predložio Namjesništvu da se započeta gradnja sjemenišne zgrade obustavi, da se zgrada franjevačkog samostana u Đakovu adaptira za sjemenište, a franjevcima da se vrati oduzeti samostan u Brodu na Savi i tamo premjesti njihova đakovačka zajednica. Čim je Mandić imenovan bosanskim i srijemskim biskupom, požurio je preseljenje franjevaca iz Đakova u Brod. Ni mjesec dana nakon dolaska u Đakovo, sav radostan otvorio je svoj “Lyceum episcopale”, odnosno Biskupijsko sjemenište. „Četvrtak, 6. studenog 1806. godine upisan je zlatnim slovima i u povijest đakovačke biskupije i u povijest visokog školstva na našem području”, naglasio je nadbiskup Srakić i nastavio: „Toga dana pošao je biskup Antun Mandić u pratnji svih članova Stolnoga kaptola u sjemenište gdje ga je dočekalo ravnateljstvo zavoda, profesorski zbor i studenti bogoslovije i filozofije, njih 53, i tu svečanim slovom otvorio “Lyceum episcopale”. Uz četverogodišnji teološki studij, biskup je otvorio i dvogodišnji filozofski pripravni tečaj što su ga već od prvih godina pohađali i vanjski đaci koji su stanovali kod građana u Đakovu. Ustanova sjemeništa u Đakovu bio je veliki pothvat i rizik, jer je Đakovo u to doba bilo u pravom smislu selo sa svega 1230 stanovnika.”

Uređenje Đakova i vlastelinstva

Kako je Đakovo u to vrijeme izgledalo opisuje sam Mandić te zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu piše: „Katedrala je skoro ruševina, nema ni seoskog orguljaša ni koralnog pjevanja. Biskupski dvor prokišnjava, pust je i neuredan, nema nikakvog sjemeništa ni trivijalne škole – to bijedno mjesto bez suca, apoteke i liječnika nema nijedne kuće u koju bi se za sada mogli smjestiti.“ A nadbiskupu palatinu opisao je izgled Đakova: „Đakovo je tako bijedan grad, da u njemu nema ni nedjeljnog sajma, ni prikladne kuće u kojoj bi stanovali potrebni ljudi, a ni liječnika, ni apoteke…” Dao se na administrativno, duhovno, pastoralno i materijalno uređenje biskupije. Razdijelio ju je na četiri arhiđakonata i devet dekanata, sam je osobno instalirao arhiđakone i dekane. Uz to je ponovo razgraničio župe, a ustanovio je i neke nove. Pomišljao je i na gradnju nove katedrale – počeo je nabavljati materijal, dao je ispeći milijun komada opeke, htio je da mu sijelo biskupije u svemu bude uzor drugima te je odmah sa sobom iz Beča poveo organistu Jakova Heibla, Mozartova šurjaka, i postavio ga za ravnatelja kora.

Biskupu Mandiću je bilo stalo da Đakovo i vlastelinstvo dobije nov izgled, stoga je dao urediti biskupsku rezidenciju, u Đakovu je naselio koloniju Nijemaca, iz Pečuha doveo apotekara, kojemu je o vlastitom trošku izgradio stan i apoteku. Podigao je svilaru u kojoj je zaposlio đakovačku mladež, ali ju je kasnije pretvorio u pivovaru, osnovao brojne cehove. Dao je urediti riječna korita Kaznice i Jošave te je obnovio vodenice, uredio ribnjak u Štrbincima, zvjerinjak uz Jošavu u koju je smjestio divljač, a Đakovčanima je usred pivovare iskopao česmu. Njegovim nastojanjem i troškom obnovljeno je selo Pridvorje koje je požar do temelja uništio. Do naših dana ostao je Antun Mandić poznat po zasađenim vinogradima kraj Drenja koji po njemu nose ime “Mandićevac”. I kao biskup nastavio se brinuti o školama, posebno na području svog vlastelinstva te se bavio arheologijom i numizmatikom.

 „Živa knjiga“

Opisujući da je biskup Mandić znao sedam jezika, kako su ga nazivali „živom knjigom“ te da je njegova osnovna karakteristika bila ljubav prema prosvjeti, školama napose prema Bogoslovnom sjemeništu, što je razvidno iz njegove oporuke u kojoj piše: „Sjemenište mi je na srcu”, nadbiskup Marin je rekao: „Đakovački i srijemski biskup Antun Mandić ide u red onih osoba koje su utjecale na tok zbivanja u crkvenom, kulturno-prosvjetnom i političkom životu druge polovice 18. i početka 19. stoljeća te je u mnogočemu zadužio Đakovo i Đakovačku i Srijemsku biskupiju. Zahvalimo napose za dar Bogoslovnog sjemeništa i njegov „Lyceum episcopale“ koji je imao svoj uspon sve do stupnja Katoličkog bogoslovnog fakulteta, kao i za sve one milosti koje nam je Gospodin udijelio po tim časnim ustanovama.“ M. Kuveždanin/A. Banović