ĐAKOVO (TU) – Svečanom procesijom iz Nadbiskupskog doma do prvostolnice Sv. Petra u Đakovu na Veliki četvrtak 13. travnja 2017. započela je Misa posvete ulja koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić. Pozdravljajući sve okupljene, napose braću svećenike, uz nadbiskupa u miru Marina Srakića njih više od 160 okupljenih oko oltara, nadbiskup je naglasio posebnost, snagu i dojmljivost današnjega slavlja, kada se okuplja čitav prezbiterij Nadbiskupije da obnovi svoja svećenička obećanja i na taj način obnovi i svoju ljubav prema Isusu.
Među svećenicima nadbiskup je pozdravio ovogodišnje jubilarce: vlč. Ivana Janeša, župnika u miru koji slavi dijamantni svećenički jubilej, 60 godina svećeništva, vlč. dr. Ivana Zirduma, profesora u miru, koji slavi zlatni svećenički jubilej, 50 godina svećeništva te četvoricu jubilaraca koji slave srebrni svećenički jubilej, 25 godina svećeništva: vlč. Vladu Karačića, župnika Župe sv. Klare, djevice u Starim Mikanovcima; vlč. Josipa Kolesarića, župnika Župe sv. Josipa u Dalju; preč. dr. Dragu Tukaru, profesora, kanonika te ravnatelja Nadbiskupijskog Caritasa i Vikarijata Osijek; i zbog bolesti odsutnoga vlč. Zorana Vukoju, župnika Župe Uznesenja BDM u Duboševici i upravitelja Župe sv. Petra i Pavla, apostola u Topolju te Župe sv. Marije Magdalene u Luču.
S posebnim pijetetom i zahvalnošću nadbiskup se prisjetio trojice braće koje je Gospodin pozvao k sebi od prošlogodišnjeg Velikog četvrtka do danas: vlč. Vjekoslava Jurčića, preč. Nikice Mihaljevića te o. Alberta Thielmeiera, CSSp.
U svojoj homiliji nadbiskup Đuro osvrnuo se na naviješten ulomak Lukina Evanđelja, u kojemu on opisuje kako je Isus na početku svojega javnoga djelovanja na sebe samoga primijenio riječi proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me blagovjesnikom biti siromasima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenicima proglasiti slobodu, sužnjima oslobođenje.“ Istaknuo je kako je tim riječima Isus inaugurirao novo mesijansko razdoblje te da se te riječi odnose na svećenike i ostvaruju se po njihovom poslanju i crkvenoj službi.
„Nije li naš hrvatski narod danas, nisu li posebno naši vjernici ovdje u Slavoniji, pogođeni siromaštvom, mnogi slomljena srca, beznadni i ožalošćeni, pritisnuti iskustvom besperspektivnosti i izgubljenoga povjerenja, sputani labirintom nesređenoga društvenog sustava, posustali pod teretom nezaposlenosti, izranjavani bičevima korupcije i nepravdi? Nisu li brojni naši župljani izgubili nadu da će doći bolja vremena te smo svjedoci njihova egzodusa u progonstvo – svjedoci vala iseljavanja, mladih i čitavih obitelji, u tuđinu? Opustjele su i umiru mnoge naše nekad brojne i žive seoske župe, a prazne se i naši gradovi“, ustvrdio je nadbiskup Đuro.
Nadalje je govorio o Judi Iškariotskom, rekavši kako izgleda nemoguće da čovjek koji je tako dobro poznavao Isusa može biti sposoban izdati ga. Upitao je što se to dogodilo u Judinoj duši da je odlučio izdati Gospodina, a bio je jedan od dvanaestorice, poslan propovijedati, vidio je obilan plod svojega apostolata, vodio osobne razgovore s Učiteljem. „Odvajanje od Učitelja, gubitak vjere i poziva sigurno je nastupalo postupno, popuštanjem malo-pomalo u sve važnijim stvarima”, rekao je nadbiskup. Dodao je kako je Juda dopustio da se njegova ljubav prema Gospodinu hladi malo-pomalo i tako mu je ostao samo vanjski oblik slijeđenja Krista, što je predstavljalo puki privid. „Njegov život u predanju Bogu postao je lažan. Praktični materijalizam ga je doveo do toga da je zaboravio čuda, izlječenja, sretne trenutke provedene s Isusom, prijateljstvo s ostalim apostolima. Postao je izgubljen, smeten, sposoban svjesno počiniti ludost kakvu je počinio. Djelo koje je počinio rezultat je nevjere i sve većeg nedostatka odanosti“, kazivao je nadbiskup Đuro okupljenima u katedrali.
Okupljenu braću svećenike nadbiskup je pozvao da budu postojani u vjeri te im naglasio: „Naši župljani spremni su nam oprostiti mnoge naše slabosti, ali jedno ne praštaju: lijepljenje za novac. A to se – kao i kod Jude – vrlo brzo primijeti. Zbog toga što je mnogim našim župljanima uistinu teško, a mi svećenici, objektivno, po svojim osobnim primanjima, nismo osjetili osiromašenje i recesiju, oni su vrlo osjetljivi kad u nama prepoznaju materijalistu i odmah nas povezuju s Judom. I ako nam je ikad bilo, onda nam je to zasigurno danas tako važno i potrebno, a istodobno je tako teško ostvarivati poslanje: blagovjesnikom biti siromasima.“
Zaključujući homiliju, nadbiskup je naglasio: „Isus se brine za nas, svoje učenike. On nas ljubi i onda kad smo mu nevjerni. Obnovom svojih svećeničkim obećanja, obnovimo svoju ljubav i vjernost Isusu. Potvrdimo mu da ga želimo slijediti izbliza, da želimo biti s njim i molimo ga da ga nikad ničim ne izdamo.“
U misnom slavlju sudjelovali su i svećenici istočnoga obreda iz Križevačke eparhije te nekoliko svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Tijekom mise nadbiskup je posvetio je krizmano ulje, koje je i ove godine pristiglo iz Postira na otoku Braču. Liturgijsko slavlje animirao je Zbor bogoslova, vođen mo. Ivanom Andrićem.
Nakon mise svećenici su se u Metodovoj dvorani Svećeničkoga doma susreli s nadbiskupom Hranićem. Ondje je uime čitavoga prezbiterija, a posebno uime ovogodišnjih jubilaraca, uskrsnu čestitku nadbiskupima Đuri i Marinu uputio jubilarac dr. Drago Tukara. Podsjetio je kako smo i danas svjedoci činjenice da je vrijeme u kojem živimo kao podzemni svijet u kojem neki žele vlast tame, nepravde, smrti, jauka i patnje pravednog čovjeka vjernika. „Svjedoci smo suvremenoga progona moralnih i evanđeoskih vrijednosti, potiskivanja ljudskih kreposti i nametanja neprihvatljivih principa kao ‘novog hoda kroz život’. Iz takve situacije uskrsli Krist progovara: U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet. Svijet se ne bori za istinu, nego za pobjedu. I zato je Istina pobijedila svijet“, istaknuo je preč. Tukara.
Naglasio je kako je za micanje kamena s groba potrebna tjelesna snaga, za uklanjanje zapreka koje narušavaju dostojanstvo Kristove Crkve potrebna je snaga Duha, za razumijevanje tuđe patnje i ljudske slabosti potrebna je ljubav, za naviještanje evanđelja potrebna je hrabrost, za pogled u prazan grob potrebna je nada, a za iskustvo blizine Uskrsloga i živoga Gospodina u našem životu potrebna je vjera. „A za sve ovo potrebno je međusobno, biskupsko i svećeničko, ohrabrenje. I ovoga Uskrsa, u pobjedničkom duhu, učinimo da svjetlo i radost uskrsnog jutra zasja radošću u nama samima i obraduje čitavu našu Crkvu. Blagoslovljen i sretan Uskrs neka nas učvrsti u našoj službi“, zaključio je u čestitki preč. Tukara.
Anica Banović
