ĐAKOVO (TU) – U subotu 2. travnja 2016. u Đakovu je održano Jubilejsko hodočašće obitelji i slijepih i slabovidnih osoba. Susret je započeo okupljanjem pred katedralom, gdje je prigodnu molitvu predvodio generalni vikar mons. Ivan Ćurić. Nakon molitve i blagoslova, okupljeni su prošli kroz Vrata milosrđa te sudjelovali na prigodnoj pobožnosti i svečanom misnom slavlju, koje je predvodio nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić. U koncelebraciji su bili mons. Ivan Ćurić, mons. Luka Strgar, mons. Ivan Matijević, vlč. Tomislav Ćorluka, preč. Josip Ivešić, vlč. Alojz Kovaček, vlč. Josip Vrančić te fra Ilija Jerković.
Na početku slavlja okupljene je pozdravio povjerenik Nadbiskupijskog povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji vlč. Alojz Kovaček. Pozdrav je uputio svim obiteljima, napose animatorima u pastoralu braka i obitelji, te okupljene članove udruga slijepih Vukovarsko-srijemske, Brodsko-posavske i Baranjske županije. „Okupili smo se da se duhovno obogatimo, susretnemo i doživimo Božansko milosrđe i probudimo radost susreta s Bogom kako bi tu radost živjeli u svojoj svakidašnjici“, rekao je vlč. Kovaček.
Pozdravljajući okupljene, nadbiskup Hranić je podsjetio kako tradicija okupljanja slijepih i slabovidnih osoba Đakovačko-osječke nadbiskupije traje već 41 godinu. Spominjući bračne parove, animatore pastorala braka i obitelji po župnim zajednicama, nadbiskup je rekao: „Vas doživljavamo kao Božji blagoslov, dar Božje ljubavi i milosrđa, dragocjeni plod mukotrpnog rada da u Nadbiskupiji zaživi pastoral braka i obitelji.“
U svojoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na pročitan ulomak Evanđelja koje govori o apostolu Tomi i njegovoj nevjeri, rekavši kako Toma u zajednici s ostalim apostolima otvoreno raspravlja o razlozima koji mu priječe da povjeruje u uskrsnuće. „Vidjeti i opipati kao uvjet da bi se povjerovalo – to je priča koja se ponavlja kroz čitavu povijest. I mi bismo željeli dokaze i očite znakove. Koliki ljudi trče na mjesta navodnih ukazanja i čudesnih znakova ne bi li nešto vidjeli, doživjeli, da bi potom povjerovali? No, Toma nije samo simbol ljudi sputanih lancima vlastite sumnje. Toma je još više simbol onih koji traže. Toma je samo kritičan duh koji se ozbiljno suočava s argumentima, koji svoje sumnje ne skriva u sebi, ali zbog njih i ne odstupa s puta traženja istine. Istodobno ostaje otvoren za čin vjere. I zato je Toma bliži ozbiljnom tražitelju negoli nekom skeptiku ili nevjerniku“, kazao je nadbiskup Hranić.
Rekavši kako je vjera dar, a dar je uvijek posredovan služenjem drugih, nadbiskup je istaknuo kako Tomin susret s Uskrslim u zajednici učenika postavlja jedno važno pitanje: Gdje će danas svi oni koji su ranjeni sumnjom i malovjernošću pronaći uskrslog Isusa? „Jesmo li mi i je li naše zajedništvo doista takvo da ljudi mogu među nama susresti Boga? Okupljena jedanaestorica prvo što kažu Tomi jest: ‘Vidjeli smo Gospodina!’ Možemo li mi kao Crkva to isto posvjedočiti ljudima oko sebe?“ upitao je nadbiskup, naglašavajući kako su danas suvremenom svijetu potrebni pojedinci koji će biti hrabri svjedoci vjere, a još su im više potrebne zajednice koje će živjeti svjedočanskim životom vjere, jer će tek tada Crkva početi govoriti svima razumljivim i privlačnim jezikom evanđelja.
„Suvremena traganja za pojedincima – učiteljima, duhovnicima i iscjeliteljima – nerijetko su lutanja izvan zajednice. Vjera je pripadnost zajednici. Vjera nije ovisnost o nekoj osobi, o nekom svećeniku ili o nekom učitelju! Kršćanstvo ne poznaje gurue i učitelje, nego Zajednicu u kojoj se vjera daruje i dozrijeva do svjedočanstva koje se najjasnije očituje upravo u spremnosti prihvaćanja zajednice, Crkve – onakvom kakva ona jest“, istaknuo je nadbiskup te zahvalio bračnim parovima i obitelima koje se svojim kršćanskim životom kao kućna Crkva ugrađuju u život svojih župnih zajednica. „Život u braku i u obitelji je trajno otvaranje Božjoj ljubavi i milosrđu, da biste i jedno za drugo u braku i u obiteljskom životu mogli biti svjedoci Božjega milosrđa. Vas doživljavam kao veliki Božji dar Božje ljubavi i milosrđa za našu nadbiskupijsku zajednicu i kao određeni plod pastoralnih nastojanja kroz duži niz godina“, rekao je nadbiskup te uputio zahvalu Povjerenstvu za brak i obitelj te Povjerenstvu za osobe s invaliditetom i članovima njihovih obitelji, za sav njihov rad i nastojanja.
Predavanja na susretu obitelji
Nakon misnog slavlja Jubielj obitelji nastavljen je programom u prostorima KBF-a u Đakovu, gdje se okupljenima pridružio i nadbiskup Hranić. Ondje su održana dva predavanja. Na temu „Milosrđe u svjetlu Kristova uskrsnuća“ govorio je dr. sc. Tomislav Đukez, koji je među ostalim istaknuo kako naš osjećaj za pravdu i pravednost može dovesti do zaključka da Bog nije pravedan ako je milosrdan. „Pravda koju mi tražimo trebala bi biti zadovoljština i uspostava onoga reda i poretka koji je bio i prije nego je netko
nešto zloga učinio. Ali, ne može se se svaka nepravda ispraviti bez da se počini nepravda nekom drugomu. Zato, tražeći i zahtijevajući pravdu, prečesto ostajemo vrtjeti se u krugu iz kojega nema izlaska. Bog nam je ponudio taj izlazak, a to je milosrđe. Ima li veće nepravde od križa Isusova, od njegove osude i smrti? A Bog je odabrao križ Isusov kako bi preko križa došli do Isusova uskrsnuća i pobjede milosrđa nad nepravdom i smrću. Milosrđe, s druge strane, ne isključuje iskajenje grijeha. Ono, ako je prihvaćeno, rađa promjenom života onoga kojemu je milosrđe upućeno. U Isusovu uskrsnuću pronalazimo potvrdu svega onoga što je Isus činio i govorio prije svoje smrti. U Isusovu uskrsnuću taj nauk i osoba Isusa Krista nisu više nešto što ostaje u krugu izabranika, nego poruka i svjedočanstvo milosrdnog spasenja za svakog čovjeka, čak štoviše, za sve stvorenje. A snaga Duha Svetoga postaje sila koja to milosrđe prati i garantira“, zaključak je predavanja.
Predavanje na temu „Narav pobožnosti Božjem milosrđu“ potom je održao mr. sc. Josip Vrančić, koji je istaknuo kako se školska teologija tek s Ivanom Pavlom II. počinje sustavnije baviti milosrđem. „Iako školska teologija nije govorila o milosrđu, ta je tema sveprisutna u Svetom pismu, Kristovom nauku, kršćanstvu. Ono je prilika za veliku obnovu i naše lokalne Crkve i svih nas jer velike promjene u kršćanstvu ne događaju se otkrivanjem onoga što je prije bilo apsolutno nepoznato; one se događaju kada netko radikalno shvati ono već postojeće! Mnoge stvari koje mi danas kao vjernici i kao Crkva činimo, bez problema može činiti i društvo u kojem živimo sa svojim institucijama: graditi kuće, hraniti gladne, liječiti bolesne… No, postoji jedna stvar koju ovaj svijet ne može dati, on je čak i ne shvaća i zato tu stvarnosti i ismijava i progoni, a to je milosrđe“, rekao je među ostalim predavač, dodavši kako milost i milosrđe dolaze izvana kao dar, a ne kao postignuće, kao nešto što mi pripada i što sam sam zaslužio. Zato se mnogi ljude bore sa strašnom krivnjom jer se toliko trude, a nikako da shvate milosrđe o kojem nam govori Krist Gospodin. Zaključio je kako je pobožnost Božanskom milosrđu katarzična i usko je vezana uz oproštenje jer kada govorimo o milosrđu, uvijek mislimo na Božje milosrđe, a naše milosrđe je uvijek odovor onome koji nam je prvi pokazao milosrđe.
Nadbiskupijski susret slijepih i slabovidnih osoba
Jubilej i nadbiskupijski susret slijepih i slabovidnih osoba nastavljen je u Sinodskoj dvorani Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu predavanjem „Milosrdni kao Otac“, koje je održao preč. Josip Ivešić. Predavanje je započeo osobnim iskustvom susreta sa slijepom osobom, od koje je puno naučio o strpljivosti. „Bitna karakteristika slijepih ljudi je strpljivost, a to je ono što je danas potrebno svakom čovjeku. Živimo u vremenu kada se sve događa na brzinu i prije reda. Božić se slavi u Došašću, a Uskrs u Korizmi. Sve je užurbano i nema se vremena. Pa ipak, bez strpljivosti se ne može. Moramo biti strpljivi s drugima, a još više i sami sa sobom. U tome nam na osobit način pomaže činjenica kako je Bog neizmjerno strpljiv i dobar. On se ne umara u opraštanju i davanju nove prilike. Ne umara se u čekanju da se izgubljeni sin vrati, u traženju izgubljenoga i vraćanju na pravi put“, istaknuo je predavač.
Nadalje je govorio o traženju, koje može potrajati cijeli život, napose kada smo u potrazi za važnim stvarima kao što je smisao života i postojanja čovjeka, o dodiru koji je naš kontakt sa svijetom, bilo da se radi o dodiru rukom ili štapom te o ‘izgubljenoj ovci“, spomenuviši tri prispodobe o milosrđu u kojima je Bog uvijek predstavljen kao pun radosti, napose kad oprašta, a upravo je to i srž vjere: milosrđe koje sve pobjeđuje, Bog koji pobjeđuje opraštanjem – milosrđem. „Biti milosrdan poput Oca uključuje sve spomenuto: biti strpljiv, tražiti, dodirnuti, radovati se. Ali u ovoj godini na osobit način želimo postati svjesni kako je Bog strpljiv prema nama, kako nas on traži, kako nas želi dodirnuti i želi se radovati svakom našem koraku, po kojem ćemo biti bliže jedni drugima i Bogu. Kao što dobri pastir traži izgubljenu ovcu, tako Gospodin traži nas, kao što je uzima na ramena i nosi je, tako Isus nosi i nas“, rekao je preč. Ivešić, pozivajući okupljene da se prepuste i prihvate Božju pruženu ruku.
A. Banović
