OSIJEK (TU) – Duhovna obnova za štovatelje Gospe čudotvorne medaljice održana je u subotu, 27. siječnja 2024. u samostanu Marijnih sestara čudotvorne medaljice u Osijeku pod vodstvom don Gabrijela Jukića, misionara u Ugandi. U samostan su, iz štovatelje iz Osijeka, pristigli i štovatelji iz Vukovara, Vinkovaca, Baranje – jer su osjetili potrebu da se duhovno obnove i okrijepe za svakodnevne izazove.
Duhovna obnova započela je Vječnom devetnicom tijekom koje su sestre i štovatelji sebe, svoje obitelji, domovinu i cijeli svijet predali Gospi, a zatim ih je misionar upoznao sa svojim pozivom i misionarskim radom u Ugandi.
Don Gabrijel je istaknuo da misionarski poziv nije dobio preko noći. Presudan trenutak u njegovu duhovnom životu bila pogibija fra Vjeke Ćurića, misionara u Ruandi, te je dodao: „U tome trenutku u meni se pojavila jedna iskra da budem svećenik i da budem misionar.“ Ta iskra s vremenom se iskristalizirala u snažan zov da se zaputi u divljinu Afrike i tamošnjim ljudima navijesti Evanđelje. U misije je otišao 2016. godine. Najprije je kratko vrijeme bio u Zambiji, a zatim je poslan u Ugandu, gdje je i danas.
Prisutnim štovateljima don Gabrijel je pojasnio kako se njegov trenutni rad u misiji sastoji od nekoliko komponenata, a prva i najvažnija je zasigurno liturgija. „Idem i posvećujem vanjske postaje, slavim mise i dijelim sakramente, a to i jest ono za što sam poslan, a ovo drugo što stignem je dobro došlo. Prisutan sam u školama, bolnicama i duhovnim razgovorima, ali najvažnije su te vanjske postaje. Župa broji oko 40 tisuća vjernika, s tim da imamo oko 22 vanjske postaje, a tri su svećenika u misiji. Najpotrebniji su nam svećenici. Ljudi trebaju vodstvo, nekoga tko će se brinuti za njih te ih educirati”, istaknuo je.
Govoreći o trenutnoj situaciji na sjevernom dijelu Ugande rekao je: „To je baš misijsko područje, prava divljina. Nedostaje infrastruktura. Nema putova, nema pristupa i što je najvažnije nema dovoljno svećenika, a kad nedostaje svećenika nedostaje sakramenata i navještaja Riječi, nedostaje onoga što je presudno da možemo slobodno reći da je to misijsko područje. Ljudi su željni znanja i pouke, a potrebni su im svećenici i potrebni su im župnici. Znaju da kada dođe župnik, s njim dolazi sve ostalo.“
Prvo što je uočio po dolasku u Ugandu bila su djeca na ulici – gladna, bolesna, bez nadzora i odgovarajuće roditeljske skrbi. Najprije je trebao tu bolesnu djecu smjestiti u bolnicu. Omogućio im je liječenje tako da je uplatio novac i svatko tko se razboli može se besplatno liječiti u bolnici. Da bi maknuli djecu s ulice treba ih poslati u školu koja se plaća. Don Gabrijel je naglasio kako je shvatio da školovanje, obrazovanje i edukacija djeci najbolje pomažu. „Imam mnoga kumstva. Ima negdje oko tristo djece u školama te dvadesetak studenata. Pratimo onu djecu koja dobro uče kako bismo ih uputili na fakultet”, rekao je.
Drugi veliki izazov bile su maloljetničke trudnoće. Već od četrnaest godina djevojčice zatrudne. Osigurali smo im školovanje, smjestili ih kod časnih sestara, koje su pazile na njih i tako se smanjio broj trudnoća. Veliki su zahtjevi i potrebe na koje treba odgovoriti. Potrebne su nam i časne sestre i volonteri. Oni su velika karika koja nam nedostaje u misionarskom radu. Osvrnuo se i na razbojničke skupine koje vladaju u Ugandi te kazao da ne mogu imati nikakva događanja navečer. „Uvelike nam to otežava, ali ljudi nisu prestali slaviti Boga. Sve što se obavlja, obavlja se kao i do sada”, pojasnio je.
Svi prisutni bili su ganuti iskrenim, sažetim i jezgrovitim svjedočenjem misionarskog djelovanja don Gabrijela, koji je u Africi prisutan svim srcem, dušom i tijelom.
Slijedila je misa i na kraju klanjanje pred Presvetim. U svojoj propovijedi don Gabrijel je govorio o čudotvornoj medaljici po kojoj Marija ulazi u živote. Ni jedna vjera nema medaljicu. Ima je samo Katolička Crkva. Po medaljici se u Africi zna tko je katolik. Svi vjernici nose je kao znak pripadnosti Mariji i Crkvi. Kaže da je dobio veliki broj medaljica. Počeo ih je dijeliti nakon krštenja i tako je to postala tradicija. Dolazili su i drugi župnici i tražili medaljice, da i oni u svojim župama uvedu taj običaj. Ljudi su to lijepo prihvatili.
Zatim se obratio štovateljima i podsjetio ih na obveze koje su prihvatili kada su dobili medaljicu: „Vi ste po medaljici prepoznatljivi u svojoj obitelji, radnom mjestu i svugdje gdje se nalazite. Ona vas podsjeća da je Gospa uz vas, da je štujete i tako širite štovanje Bezgrešne i svjedočite pripadnost Katoličkoj Crkvi. Odrekao sam se mnogo toga da bih bio misionar, a i vas potičem da se nečega odreknete i pomognete naše misionarsko djelovanje u Ugandi. Zahvaljujem na vašem odazivu i pomoći.“
Oduševljeni ovim divnim svjedočanstvom don Gabrijela, svi okupljeni štovatelji zračili su radošću i novim poletom, te su se vratili svojim obvezama svjesni Gospina obećanja sv. Katarini Laboure: „Svi koji budu nosili medaljicu s pouzdanjem primit će mnoge milosti!“ s. Marija Babić
