VINKOVCI – Središnja vinkovačka Župa sv. Euzebija i Poliona na duhovski ponedjeljak 29. svibnja misnim je slavljima proslavila svoje nebeske zaštitnike – cibalske mučenike. Središnje misno slavlje predvodio je voditelj Središnjega ureda pastoralnoga centra Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. dr. Pavao Mikulčić. Suslavila su jedanaestorica svećenika. Na početku misnoga slavlja predvoditelj je rekao: „Vaše nebeske zaštitnike proslavit ćemo spominjući se i zahvalno slaveći njihovu žrtvu. Zvuči kontradiktorno, u najblažu ruku rečeno neobično, reći da slavimo žrtvu. Ali kršćani to smiju reći jer se ne slavi žrtva poradi nje same, nego slavimo žrtvu i mučeničku smrt ove dvojice svetaca koja ih je pridružila žrtvi i mučeničkoj smrti našega Spasitelja Isusa Krista. A to je žrtva koja spasava svakoga od nas. I zato ju smijemo i moramo slaviti. Zato smo ovdje.“
U propovijedi je vlč. Mikulčić podsjetio kako je na području Vinkovaca kršćanska vjera živjela od prvih stoljeća nove ere. To svjedoče i sveti Euzebije i Polion. „Ponosni smo što su među nama živjeli ljudi koji se nisu bojali žrtvovati svoj život za Krista. Ponosni smo na Euzebija i Poliona, jer budući da je krv mučenika sjeme novih kršćana – kako veli sv. Tertulijan, vjerujemo da je i njihova prolivena krv pridonijela da se i danas u Vinkovcima, iz dana u dan ( i to čak u sedam župa i dva samostana), prinose Kristove nekrvne žrtve te slave sakramenti koji vjernike privode k Bogu i otajstvima spasenja“, rekao je vlč. Mikulčić. Nastavio je s tim kako ponos nikada ne smije čovjeku biti razlog za oholost, nego upravo suprotno. „U vjeri se od ponosa ne živi. I koliko god bili ponosni na našu bogatu i sadržajnu povijest, znamo da se vjera ne živi na krilima stare slave, nego u sadašnjosti, u svakodnevici. Ponos prošlosti svakako nam je podstreh i inspiracija za budućnost, ali nedovoljno sredstvo spasenja za vječnost!“, pojasnio je. Istaknuo je kako mu se čini da ljudi današnjice upravo sa sadašnjošću imaju problem. „Misli nam često bježe, ili u prošlosti – prije je sve bilo bolje, ili u budućnost. Mislimo da ćemo biti sretni samo dok ‘napravimo još ovo’, pa kada dođe to ovo, onda kažemo ‘e, samo još ovo’. Držimo da ćemo biti sretni nekada u budućnosti dok napravimo ovaj ili onaj projekt, dok sazidamo ovu ili onu kuću ili crkvu, dok mi se zaposli sin ili kći … Stalno živimo u budućnosti. U budućnosti tražimo sreću, ne dozvoljavajući si živjeti sadašnjost u punini, zaboravljajući živjeti u sadašnjem trenutku.“ Ista stvar je i s vjerom. „Ne možemo ju živjeti od prošlosti, niti ju ostavljati za življenje u budućnosti – kada budem stariji i s više slobodnoga vremena. Vjeru je potrebno živjeti svakoga trenutka koji nam je od Boga darovan bivajući tako ‘opasanih bokova i upaljenih svjetiljki’, spremni uvijek i u svakom trenutku poći Gospodaru u susret kada dođe,“ kazao je vlč. Mikulčić.
Govoreći o mučenicima sv. Euzebiju i Polionu, upitao se gdje su mučeni i tko ih je mučio?, te kako su uz njih dvojicu istovremeno živjeli i oni koji se nisu libili najstrašnijim metodama progoniti one koji su tu vjeru ispovijedali. Istaknuo je kako je i danas tako u svim mjestima u Hrvatskoj gdje se ispovijeda vjera u Krista. „I zato, ne dajmo se zastrašiti različitih napada koji izvana udaraju našu vjeru i na nas. Ne bojmo se zastrašiti suvremenih i modernih progona nas kršćana. Ne bojmo se hrabro stati na štit i branik vjere i ispovijedati vjeru u Uskrsloga Krista, pa i onda kada me netko iz moje bliže okoline, obitelji ili susjedstva zbog toga gleda s podsmijehom“, istaknuo je vlč. Mikulčić. Propovijed je zaključio porukom: „Bojmo se samo, da mi svojim slabim i neautentičnim vjerničkim životom druge ne sablaznimo, te na neki način, možda i indirektno, postanemo progonitelji vjernika.“
Na kraju euharistijskoga slavlja domaći župnik Florijan Kvetek čestitajući župljanima proštenje, rekao je: „Čestitam s molitvom i željom da se u našoj zajednici još mnogo više razvije pobožnost prema onim mučenicima i zaštitnicima koje nam je dala sveopća Crkva, a mi ih tako rado ljubimo, jer su Kristovskom ljubavlju natopili svaku stopu naše Cibale, naših Vinkovaca.“ Tekst i foto: Snježana Kraljević
