Dr. sc. Antun Čečatka, umirovljeni profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i kanonik Prvostolnog kaptola, preminuo je u petak, 15. ožujka 2013. godine, u 70. godini života. Preč. Čečatka rođen je 29. siječnja 1944. u Bodovaljcima, Nova Gradiška. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1968. u Đakovu. Bio je duhovni pomoćnik i upravitelj župa u Osijeku 2, Sarvašu i Đakovu 2 te župnik u Viškovcima i dekan i župnik u đakovačkoj župi Svih svetih. Nakon studija u Rimu radio je kao profesor na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Imenovan je kanonikom Prvostolnog kaptola, a do sada je vršio službu duhovnog suradnika u Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Misa zadušnica u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra i ukopni obredi zemnih ostataka pokojnog svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. sc. Antuna Čečatke, održani su na svetkovinu Sv. Josipa, 19. ožujka.
Uz prisustvo oko 60 svećenika, 4 đakona, brojnih okupljenih vjernika, pripadnika drugih kršćanskih zajednica, bogoslova, redovnika i redovnica, misu i obrede predvodio je mons. dr. sc. Đuro Hranić. Na dan pokopa, zemne ostatke pokojnog svećenika u đakovačkoj prvostolnici u podne su dočekali kanonici Prvostolnog kaptola te zajednički molili za pokojnika, kao i brojni vjernici koji su pristizali u katedralu.
Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova đakovačkog Sjemeništa, a u čast cijeloživotnog zalaganja dr. Čečatke za ekumenizam u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, nakon pričest izveli su napjev „Blagoslovi duše moja Gospoda“ Pavela Grigorjeviča Česnokova. Zemni ostaci dr. sc. Čečatke položeni su u Grobnicu Prvostolnog kaptola na đakovačkom Gradskom groblju, a ukopu su, između ostalih, nazočili i predstavnici Pravoslavne crkve: protojerej-stavrofor Ratomir Petrović, arhijerejski zamjenik Osječko-poljske i baranjske eparhije, arhijerejski namjesnik i paroh u Osijeku te protojerej-stavrofor Mihajlo Marijanac, arhijerejski namjesnik baranjski i paroh u Dardi, kao i vlč. Jozo Ivić, pastor Evangeličke crkvene zajednice u Slavonskom Brodu te rektor Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku, prof. dr. sc. Peter Kuzmič.
Misa zadušnica
U ime odsutnog nadbiskupa đakovačko-osječkog, mons. dr. Marina Srakića, mons. Hranić na početku mise iskazao je sućut obitelji pokojnika, bratu Josipu i sestri Mariji te njihovoj djeci, nećacima, nećakinjama i rodbini, kao i članovima Prvostolnog kaptola, župljanima župe Svih svetih u Đakovu te akademskoj zajednici Katoličkog fakulteta u Đakovu. Prenio je i izraze sućuti vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića. „Opraštamo se od našeg dragog svećenika Antuna slaveći euharistiju, molitvu hvale te želimo zahvaliti Gospodinu za njegov svećenički život i svećeničko služenje našoj Nadbiskupiji. No, euharistija je prije svega spomen slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u život i mi vjerujemo da je Gospodin pozvao našega brata svećenika da u Trojstvenom zajedništvu, suobličen u potpunosti Njemu, slavi uskrsno slavlje. U takvom raspoloženju, danas se opraštamo i molimo Gospodina – ako je kakva sjena grijeha ostala na našem pokojniku, da mu on to dobrostivo oprosti“, rekao je biskup i prisutne potaknuo da istodobno mole Gospodina da smekša njihova srca, pa da svoj život nastave živjeti mudro i razborito, svjesni koji je pravi cilj i smisao života.
Homilija mons. Hranića
U svojoj homiliji mons. Hranić istaknuo je iznenadnost smrti preč. Čečatke govoreći: „Bio je uvijek vedar, vitalan, u pokretu, nije ozbiljnije bolovao, obavljao je svoje redovite obveze. Činio nam se uvijek svima puno mlađim nego što je uistinu bio. Nedavno je bio zamoljen i svoj je kalendar dodatno popunio s više krizmenih slavlja. U četvrtak si je kupio nove cipele, a u petak su nas i Gospodin i on zaskočili i nemilo iznenadili. Od njega se opraštamo danas, na svetkovinu sv. Josipa, kojega već stoljećima nazivamo zaštitnikom dobre smrti, smirenog i predanog prijelaza u ruke Očeve. Iako je naš brat otišao iznenada, mi znamo da je on živio smireno u Očevim rukama i da je usnuo kršćanski i svećenički potpuno predan u uzvratnoj ljubavi prema onome koji nas sve prvi ljubi.“
Mons. Hranić prisutne je podsjetio na život preč. Čečatke te je istaknuo da je od malih nogu živio u vjeri i u skladu s njom. Vjera ga je i dovela u sjemenište, na svećeničko ređenje, te je trajno oblikovala njegov svećenički život, profesorsko i pastoralno djelovanje. „Smisao svojega života preč. Čečatka pronalazio je, prepuštajući se ponizno poput sv. Josipa, Božjem glasu i pozivu koji mu je dolazio u zajednici Crkve, a cilj i puninu svoga hoda otkrivao je u tijesnoj povezanosti s Isusom Kristom, u zajedništvu i suobličenju njemu te po sjedinjenju s njim u zajedništvu Trojstvenog života“, naglasio je biskup.
Teološko i pastoralno zalaganje dr. sc. Čečatke bilo je usmjereno ka ekumenskoj teologiji i nastojanjima oko ekumenskog gibanja, stoga je mons. Hranić rekao: „Ne samo da je bio profesor ekumenske teologije, nego je kao čovjek bio osoba dijaloga, ekumenske otvorenosti, otkrivanja i vrednovanja bogatstva u drugim tradicijama i crkvenim zajednicama, čovjek tolerantnih stavova i iskrenog poštovanja prema svakom čovjeku. Inače je u svemu bio pomirljiv i blag. Iako je imao svoje stavove i uvjerenja bio je nesklon kategoričkim tvrdnjama i zauzimanju tvrdih stavova te se u različitim okolnostima zalagao za poniznu blagost. Ekumenska otvorenost i zauzetost te duhovnost Djela Marijina bila mu je osobito bliska i draga.“
Ističući kako se kroz život preč. Čečatke pokazalo da posjeduje više karakteristika koje su resile sv. Josipa, samozatajnost, diskretnost i skromnost, biskup je zaključio: „U povjerenim zadaćama, svećenik Antun u svemu je bio postojan i vjeran, u potpunosti, čitavim svojim bićem i srcem, sav u službi Isusa Krista i njegove Crkve. Možemo kazati, sve do posljednjega daha. Molimo Gospodina, koji ga je na naše iznenađenje nenadano pozvao, da mu sada progovori i da ga pozove – ´Dođi slugo dobri i vjerni. Uđi u radost svoga Gospodara´. Neka ga posadi za svoj nebeski stol u svome Nebeskom Kraljevstvu.“
Životopis (iz homilije mons. Hranića)
Dr. sc. Antun Čečatka rodio se 29. siječnja 1944. godine u Bodovaljcima kod Nove Gradiške, od oca Milana i majke Kate r. Vinter. Ondje je pohađao i osnovnu školu, koju je ipak dovršio u Slavonskom Brodu, kamo je čitava obitelj preselila 1957. godine. Po završetku osnovne škole, 1958. godine odlučio je poći u Dječačko sjemenište te se prijavio biskupu u Đakovo. Prva dva razreda gimnazije završio je u Sjemeništu na Šalati, a završna dva razreda na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Odmah poslije mature 1962. započeo je teološki studij u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Ubrzo je bio pozvan te je u Kičevu odslužio dvije godine vojnog roka. Po povratku je nastavio teološki studij i na Petrovo 1968. godine ga je u katedrali u Đakovu biskup Stjepan Bauerlein, i prije nego što je završio teološki studij, zaredio za svećenika. Po završetku studija, u veljači 1969. imenovan je župnim vikarom u Župi sv. Mihaela, arkanđela, u Tvrđi u Osijeku. Ondje je ostao dvije i po godine.
Ujesen 1971. godine bio je poslan na specijalizaciju iz ekumenske teologije u Rim. Nakon što je stekao akademski stupanj magistra znanosti morao je 1975., zbog potreba Visoke bogoslovne škole u Đakovu, prekinuti studij, a onda ga ponovno nastaviti. Godine 1978. vraća se iz Rima i od tada je kroz gotovo 30 godina, do 2009. bio profesor ekumenske teologije na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Paralelno je od 1979. do 1985. (kroz 6 godina) bio i župnik u Viškovcima, a potom kroz 17. godina, do 2002. bio je župnik katedralne župe Svih Svetih u Đakovu. Istodobno je kroz 18 godina (1984.-2002.) bio i dekan Đakovačkog dekanata. Kad je Teologiji u Đakovu, zbog njezina prerastanja u Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu bilo potrebno, potrudio se te je uz župničku, dekansku i profesorsku službu dovršio, i na Papinskom Sveučilištu Gregoriana u Rimu godine 2000., obranio doktorsku disertaciju pod naslovom „Viđenje Crkve J. J. Strossmayera (1815.-1905.). Perspektive jedinstva sa slavenskim pravoslavnim crkvama“, objavio je i postigao akademski stupanj doktora znanosti.
Nadbiskup Marin Srakić imenovao ga je 2006. godine kanonikom Prvo/Stolnog kaptola u Đakovu. Kroz čitav svoj svećenički život bio je i promicatelj ekumenskog pokreta te je animirao ili je barem sudjelovao u svim ekumenskim inicijativama na području Nadbiskupije i u mnogima izvan nje. Bio je član Vijeća HBK za ekumenski dijalog. Od 2006. godine do smrti je bio i voditelj Nadbiskupijskog ureda za promicanje ekumenizma te predsjednik Ekumenske koordinacije Osječke regije. Od 2007. je redovito svake godine sve do sada bio i izvanredni krizmatelj. Kroz više godina bio je misnik u Karmelu sv. Josipa u Đakovačkoj Breznici, a od ljeta 2010. godine do smrti obavljao je službu duhovnika i misnika u Samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu.
Oproštajni govori
Nakon popričesne molitve mise zadušnice uslijedili su oproštajni govori, molitveni oproštaj u đakovačkoj prvostolnici te ukopni obredi na Gradskom groblju. U đakovačkoj prvostolnici, u ime Djela Marijina oproštajni govor izrekao je Nikola Hribar iz Križevaca, u ime župljana župe Svih svetih Mario Kovač, u ime zajednice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, a na Gradskom groblju od pokojnika se oprostio i sadašnji župnik đakovačke župe Svih svetih, preč. Tomislav Ćorluka.
Nikola Hribar, Djelo Marijino – Pokret Fokolara
„I mi članovi Djela Marijina Pokreta Fokolara pridružujemo se boli rodbine, i boli cijele naše Crkve povodom iznenadnog odlaska u Vječnost dragog nam i voljenog prof. dr. Antuna Čečatke“, rekao je Hribar te nastavio: „Poznajemo preč. Čečatku dugi niz godina, još iz vremena kada je kao bogoslov te kasnije kao mladi svećenik dolazio na prve susrete Djela Marijina u ovim krajevima. U svojoj veličini, poniznosti i širokih obzora davao je svoj dragocjeni doprinos kao svećenik, teolog, ekumenist, prenoseći mir, radost i nadnaravno ozračje. Svojom spontanošću znao je oduševiti i osvojiti i mlade i odrasle za Isusa i Njegovu Crkvu, kao istinski prijatelj, brat, otac, suputnik … Pamtit ćemo njegov duhovni zanos i predanje Bogu, njegov žar s kojim je gradio i poticao zajedništvo, živeći za ostvarenje Isusova sna ´Da svi budu jedno´. Iako nam je teško povjerovati da ga više nema među nama, vjerujemo da mu je Bog, čista Ljubav, otvorio rajska vrata u pravom i najljepšem trenutku njegova života. Dragi naš Antune, dio si nas, Nebo i zemlja su od sada još više povezani. Ti sada vidiš onaj Raj o kojem smo često pričali. Vjerujemo da ćeš nam pomagati i na našem putu prema Cilju.
Mario Kovač, đakovačka župa Svih svetih
U ime župljana katedralne župe Svih svetih i svoje osobno ime izraze sućuti i zahvalnosti izrekao je Mario Kovač, naglasivši: „Zahvaljujemo Gospodinu na svim milostima kojima nas je obdario po životu, župničkoj i profesorskoj službi bivšeg župnika. Hvala na pastirskoj zauzetosti, očinskoj brzi, tihoj nenametljivoj prisutnosti, teološkoj ozbiljnosti i blagosti; hvala na ljudskoj toplini, susretljivosti, dobroti, djetinjoj zanesenosti, radovanju i čuđenju, dragosti, jednostavnosti i skromnosti. Hvala na primjeru života i djelovanja, nadahnutog Riječju Božjom te na dubokom promišljanju, tumačenju i posredovanju te Riječi našoj župnoj zajednici. Hvala na svim plemenitim poticajima, velikim očekivanjima i velikoj strpljivosti, svakoj duhovnoj i materijalnoj pomoći. Ukoliko nekada s naše strane nije nailazio na potrebno razumijevanje i prihvaćanje kao čovjek i svećenik, molimo Gospodina da nam oprosti. Njegove nedorečenosti i ljudske slabosti, kroz naše molitve predajemo milosrđu Božjem, po zagovoru Gospodinove i naše Majke, Presvete Djevice Bogorodice Marije.“
Prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, KBF Đakovo
U ime zajednice KBF-a u Đakovu oproštajni govori i sućut obitelji i rodbini izrekao je prof. dr. sc. Vladimir Dugalić. Ističući iznenadnost smrti dr. sc. Čečatke rekao je: „Posustalo je srce čovjeku koji je bio upravo poznat po svome velikom i blagom srcu, kojega je upravo krasila blagost, nenametljivost, dobrota. I upravo stoga, ostali smo osupnuti iznenadnom viješću i gotovo u nevjerici. Nenametljivo, kako je i živio, iščeznuo je iz naše sredine čovjek, svećenik, profesor, župnik, kanonik kojega je krasilo srce koje je znalo slušati, koje je bilo voljno uvijek pomoći, ali možda koji put i ostati neshvaćeno u toj svojoj dobroti.“
Naglašavajući da je život dr. sc. Čečatke bio neraskidivo vezan uz Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, prof. dr. sc. Dugalić je istaknuo i da je njegov doktorski rad „Viđenje Crkve Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.) s posebnim obzirom na ujedinjenje s istočnim pravoslavnim crkvama, tj. perspektive jedinstva sa slavenskim pravoslavnim crkvama“ objavljen na hrvatskom jeziku kao prvi u nizu Biblioteke Diacovensia – Studije 1. Svojim svećeničkim životom brat Antun progovorio je da bez trajnog teološkog studija nema ni svećeničkog, a niti dobrog pastoralnog rada, a tome svjedoči i desetak znanstvenih radova, objavljenih uglavnom u znanstvenom časopisu Diacovensia te stručno-pastoralnoj reviji Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije. Dugalić je istaknuo i mnoga predavanja koja je Čečatka održao na domaćim i inozemnim znanstvenim simpozijima kao dobar poznavatelj Strossmayerove misli i ekleziologije te da je 2005. godine izabran u znanstveno-nastavno zvanje docenta.
„Uronjenost u Strossmayerovu ekleziologiju i otvorenost ekumenskom dijalogu, naš brat Antun pretakao je i u našu svakodnevicu, a Strossmayerove ideje obilježile su i profesorsko, ekumensko i pastoralno djelovanje. Tko god je nazočio njegovim konventualima može posvjedočiti s kolikom je ljubavlju i gorljivošću navješćivao Krista raspetoga i veličinu njegove beskrajne ljubavi i milosrđa. Propovijedao je, gotovo pjesnički, o Bogu dobrote u povijesti spasenja, a to je oplemenjivao i lijepim pjevanjem u ovoj katedrali“, rekao je Dugalić zaključujući: „Naš brat Antun, što je naučavao to je i živio. A živio je pomalo mistički, uronjen u blagost i dobrotu našega Gospodina. Iz njegovih usta nije se mogla čuti osuda ili prijekor, već je uvijek ostavljao mogućnost da se možda varamo u prosudbi, ostavljajući sud Bogu. Možda smo ga zbog toga često doživljavali kao da se ne brine za zemaljsko, živeći nekako u svom svijetu Božje blizine, nadilazeći naša ljudska ograničenja i nemire. Njegov svijet bio je svijet dobrote, iskrenosti, blagosti. Uvijek je imao lijepu riječ što su mnogi mogli doživjeti odlazeći k njemu kao katedralnom, sjemenišnom ili samostanskom ispovjedniku. Bio je čovjek koji nije ulazio u prepirke, svađe i radije je osobno pretrpio nerazumijevanje, nego da drugome naudi ili učini nešto nažao.“
Preč. Tomislav Ćorluka, župnik đakovačke župe Svih svetih
„Umro je đakovački župnik – proširila se ovih dana vijest Đakovom. Mnogi se s nevjericom pitaju je li to neumjesna šala ili istina. Nevjerica, tajac. Nazivaju župni ured provjeravaju vijest. Istina je, umro je bivši đakovački župnik preč. Antun. Nevjerica i dalje“, uvodne su riječi oproštaja preč. Ćorluke, koji je nastavio: „Prečasni, iako već 11 godina nisi župnik u srcima i sjećanju Đakovčana si do danas ostao đakovački župnik. U naše župne prostorije i nakon prestanka svoje župničke službe si rado zalazio na kavu, susrete, dogovore, izložbe, davao dobro-namjerne savjete, pastoralno pomagao, podržavao, donosio novčanu pomoć potrebnima… Pratio si sve aktivnosti i radovao se svakom uspjehu i rastu župne zajednice“.
Župnik Ćorluka istaknuo je kako se s pokojnim svećenikom upoznao još kao sjemeništarac, a bili su povezani 26 godina, od kada je Ćorluka postao svećenik, te je rekao: „Imao sam milost i sreću da taj početak bude uz tako plemenitog svećenika u ovoj župi koju si tada počeo voditi. Uz tebe sam upoznao važnost i ljepotu svećeništva i već na početku istinski zavolio svećenički poziv. Svojih najboljih i najplodnijih 17 godina svećeništva i života si podario ovoj đakovačkoj župnoj zajednici i ona ti je tako prirasla srcu, da si se do kraja svoga života zauzimao da ona napreduje i raste u milosti i svetosti. Preselio si župni ured i pastoralni centar u kurije preko puta katedrale, pokrenuo mnoge aktivnosti u župi, stavio župnu zajednicu na zdrave temelje, na kojima je bilo lako dalje graditi.“
Naglašavajući kako je teško dobrotu i brojna dobra djela sažeti u nekoliko riječi, preč. Ćorluka je rekao: „Ono po čemu si bio prepoznatljiv i drag svima jest tvoja dobrohotnost, radost i blagonaklonost. Uz tebe se svatko mogao osjetiti prihvaćen, voljen i poštovan. Koliko god si bio skroman i nenametljiv, u našim pastoralnim zalaganjima, mi suradnici smo znali da uza se imamo župnika koji zna što i kad treba činiti, koji nas neće omalovažiti već dapače podupirati i radovati se našim idejama i nastojanjima. Svojom zauzetošću za ljepotu liturgije i svojim stavom prema čovjeku istinski si svjedočio svoj svećenički poziv, a nama si dao primjer istinskog bogoljublja i čovjekoljublja. Kao svećenik si revno nasljedovao Krista i doslovno živio one evanđeoske riječi: ´Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko´. Imao si i sačuvao dječje srce – milo, čisto, otvoreno, plemenito, jednostavno, puno naivne ljubavi za sve. Kao svaki čovjek imao si svojih slabosti, granica i padova, ali uvijek i u svemu bilo je jasno, ono što se kod tebe očituje kao slabost da je plod takve naravi, a nikada zloća. Kako si skromno i tiho živio, tako si tiho i skromno otišao od nas. Drugima si uvijek pomagao i bio spreman pomoći, a sam nisi dopustio da se tebi pomogne, napose u zadnjim trenucima života. Zatečeni tvojom nenadanom smrću, u našim mislima, u našim riječima, u našim pobunama vrvi mnoštvo upitnika, ali uz tvoj odar kao da čujemo: ´Neka se Gospodin slavi po mome životu i po smrti mojoj!´ Dragi naš župniče i subrate u svećeništvu i Kristu, hvala za svjedočanstvo tvoga ljudskog i svećeničkog života koje nam daje sigurnost da su tvoj skromni, ali bogati život i tvoja tiha smrt uistinu proslava Boga u raju.“ M. Kuveždanin
