ĐAKOVO (TU) – Na Duhovski ponedjeljak, spomendan BDM Majke Crkve, 1. lipnja 2020. nadbiskup Đuro Hranić predvodio je u đakovačkoj prvostolnici svečano euharistijsko slavlje koje je okupilo gotovo sav prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom ovoga slavlja svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja, obilježiti srebrne, zlatne i dijamantne svećeničke jubileje desetorice svećenika te preuzeli sveta ulja, posvećena na Veliki četvrtak 9. travnja.
Slavlje je započelo zahvalom nadbiskupa Đure Trojedinom Bogu za milost ovoga današnjeg crkvenoga zajedništva. „Vi ste Misu posvete ulja pratili putem TV prijenosa, a ja sam tom prigodom najavio da ćemo svoja svećenička obećanja zajednički obnoviti te jubileje naše braće jubilaraca i zajednički proslaviti kad se kao prezbiterij budemo mogli ponovno svi okupiti, zahvalni Bogu što opet možemo biti zajedno. Danas, na drugi dan svetkovine Duhova i na spomendan BDM Majke Crkve, svanuo je taj dan i zato sam uistinu radostan što vas mogu od srca sve pozdraviti ponovno okupljene u ovoj našoj dragoj prvostolnici sv. Petra u Đakovu“, pozdravio je nadbiskup braću svećenike i redovnike u uvodu u misno slavlje.
Među sabranima, nadbiskup je pozdravio nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, dijamantnog jubilarca koji uz 60 godina svećeništva obilježava i 30 godina biskupske službe. Potom je pozdravio pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, dekana KBF-a mons. Vladimira Dugalića, rektora Bogoslovnog sjemeništa preč. Stjepana Radića, ravnatelja Hrvatskoga Caritasa i HKM-a mons. Fabijana Svalinu, predstojnika NKU mons. Ivicu Pažina te sve okupljene svećenike i redovnike.
Marijina škola vjere
U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o Marijinoj školi vjere, spomenuvši kako se već kod Isusova začeća od nje tražio čin vjere, a ona je svoj pristanak izrekla cijelim bićem, duhom i tijelom; bez ikakva, čak i nesvjesna ograničenja. Cijelo svoje biće i čitav svoj život, sve što čini ljudsku narav, ponudila je kao mjesto utjelovljenja. „Primanje Božje riječi koja djeluje u Marijinu životu nije moglo biti nešto pasivno, nego je to bila vrhunska aktivnost vjere. Da je u Marijinu pristanku postojala samo sjena neke primisli, njezina vjera ne bi bila savršena i Dijete ne bi moglo primiti pravu ljudsku narav“, rekao je nadbiskup te nastavio kako uz Isusov život paralelno postoji i Marijin život, u kojem će ju u skrovitosti nazaretskoga doma njezin Sin odgajati za ulogu koja će joj biti povjerena ispod križa – da bude pralik i majka Crkve.
Marijin odgoj pod znakom mača koji će joj probosti dušu predskazao je već starac Šimun, rekao je nadbiskup, te podsjetio na događaje koji su za nju sigurno bili bolni: trenutak kada Isus, poučavajući u kući one koji ga okružuju, ne prima nju, svoju majku koja stoji pred vratima i želi s njim razgovarati, već odgovara: ‘Evo, majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.’ (Mk 3,34ss); potom na trenutak kada neka žena izriče pohvalu utrobi koja ga je nosila i prsima koja je sisao, a kada Isus odgovara: ‘Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je’ (Lk 11, 28) i na kraju na Isusovo obraćanje Majci u Kani Galilejskoj, kada na njezinu tihu molbu: ‘Vina nemaju’, on odgovara: „Ženo, što ja imam s tobom?”
„No, sve navedeno bila je škola vjere koja je Mariju pripravljala za čas križa, kad je od Isusa čula riječi ‘Majko, evo Ti sina!’ i po njima dobila puno pravo na zagovor svih koji su u potrebi i koji ju prepoznaju kao svoju majku, kao majku Crkve, kao majku crkvene vjere i predanja njezinu Sinu Isusu Kristu“, rekao je nadbiskup Đuro.
Podsjetivši na rečenice „Ženo, evo ti sina!“ i „Sine, evo ti majke!“, nadbiskup je naglasio kako je Crkva njihovo dublje značenje postupno otkrila u današnjem spomendanu Marije Majke Crkve: „Kao što je Sina napustio njegov Otac, tako i Sin napušta svoju majku te su oboje ujedinjeni u zajedničkoj napuštenosti. Tek tada, kad je lišena sina, kad ga je u vjeri vratila Bogu, Marija je postala spremna preuzeti majčinstvo Crkve, tj. biti majka svoj Isusovoj braći i sestrama, svima nama.“
Braći svećenicima potom je naglasio: „S jedne strane mi svećenici se poistovjećujemo sa sv. Ivanom i u Mariji prepoznajemo svoju Majku i zagovornicu, koju nam je dao Isus, koja nas razumije u svim našim potrebama, u teškoćama i sumnjama, u našem hodu vjere kroz kojega je prolazila i ona sama. Prepoznajemo je kao majku Crkve, majku vjere i učiteljicu vjerničkog predanja za sve vjernike. No, istodobno 
i svaki je od nas svećenika uočava kroz svoj svećenički život i djelovanje da je pozvan pohađati istu školu Marijine vjere i predanja u kojoj moramo učiti biti potpuno slobodni od svake naše sigurnosti, lišiti se od svakog ploda našeg svećeničkog djelovanja, od svakog našeg postignuća i zasluge te sve ono što imamo i što jesmo, sve ono što smo postigli vraćati Bogu jer bez oslobođenja od njega, plodovi našega djelovanja i naše zasluge koje vidimo i koje si pripisujemo, postaju naš uteg koji nas čini nesposobnim da vidimo zadaće i mogućnosti koje su pred nama. Kao što je i Marija tek vraćanjem svoga Sina Bogu, slobodom od svoga majčinstva, postala sposobnom biti majkom Crkve, našom majkom, zagovornicom i pomoćnicom u našim potrebama.“
Na kraju homilije nadbiskup je pozdravio te prigodno darivao ovogodišnje jubilarce: dijamantni svećenički jubilej, 60 godina svećeništva obilježio je nadbiskup u miru Marin Srakić i vlč. Stjepan Starešina, župnik u miru, kojima je nadbiskup darivao umjetničke slike. Zlatni svećenički jubilej, 50 godina svećeništva, obilježila su trojica svećenika: vlč. Josip Babić, vlč. Nikola Jelić i vlč. Marko Karliček. Iako niti jedan zbog zdravstvenih teškoća nije mogao 
nazočiti slavlju, nadbiskup im je zahvalio na predanju i svem izgaranju u svećeničkom životu i radu. Spomenuo je kako je zajedno s njima, kao njihov kolega i bogoslov u đakovačkom sjemeništu, za svećenika Banjolučke biskupije bio zaređen i današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svoj srebrni svećenički jubilej obilježili su dr. vlč. Đurica Pardon, župnik u Župi sv. 
Ladislava, kralja u Punitovcima, vlč. Anđelko Cindori, župnik u Župi sv. Ćirila i Metoda i župni upravitelj u Župi bl. Alojzija Stepinca u Vinkovcima, vlč. Stipo Marić, župnik u Župi Srca Isusova u Čemincu i upravitelj Župa sv. Marije Magdalene u Luču, o. Anto Pervan, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku te p. Mate Božinović, otac Isusovac u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku.
Nadbiskup se sa zahvalnošću prisjetio i petoricu svećenika koje je Gospodin od Velikog četvrtka prošle godine do danas pozvao k sebi. To su: vlč. Borislav Romić, vlč. Marko Ercegovac, vlč. Antun Dević, vlč. Nikola Grgić i vlč. Josip Vrbanić.
Svećenici su nakon homilije obnovili svoja svećenička obećanja, a prije svečanog blagoslova sabrane je uime jubilaraca pozdravio nadbiskup u miru Marin, svima poželjevši da kroče putem koji vodi do 60. godišnjice misništva. Rekao je kako svaki od njih ima svoje životno putovanje, kao čovjek i kao svećenik, te se kroz svoja ređenja podsjetio na svoje „neobično“ životno putovanje: „Sva moja ređenja bila su neobična, 
kao i ova proslava. Za svećenike smo zaređeni 1960. godine, mjesec dana nakon što je umro naš blaženik Alojzije Stepinac, mjesec dana nakon što su poglavari Sjemeništa zatvoreni i osuđeni. Ređenje sam imao kao zadnji biskup zaređen za vrijeme socijalizma, odmah potom došla je slobodna Hrvatska. Pa i ovaj jubilej pada u neobično vrijeme, u vrijeme korone. Hvala dragom Bogu mogu reći da me 
Gospodin vodio mirnim morem svećeničkog života. Želio bih da se mi, koji smo u zadnjem razdoblju svoga života, osjećamo doista radosno, sretni što smo bili dionici svećeništva ne samo jedan dan, jednu misu, nego 60 godina, 50, godina… čestitam i svoj mlađoj braći, neka svi ustraju u svome svećeništvu, da razmišljajući o prošlosti mislimo i na budućnost. A Gospod – njemu prepuštamo da nas dalje vodi na našem putovanju i Blažena Gospa Majka Crkve, da nam doista bude majka, kao što joj pjevamo Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.
Anica Banović
 |
 |
 |
 |
