Vlč. Stjepan Biuklija, svećenik u miru Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 28. prosinca 2012. u KBC-u Osijek, ukopan je u ponedjeljak 31. prosinca na gradskom groblju u Đakovu. Ukopne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, koji je izrazio sućut nadbiskupu mons. Marinu Srakiću, rodbini pokojnog svećenika te župljanima župe Bocanjevci, u kojoj je pokojni svećenik tijekom 33 godine vršio službu župnika.
„Novorođeni Spasitelj svijeta, Betlehemsko dijete Isus, predstavlja se u ovom evanđeoskom odlomku što smo ga čuli riječima: ‘Ja sam vrata! Kroza me tko uđe, spasit će se. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.’ Vlč. Stjepan Biuklija prošao je, vjerujemo, upravo kroz ta vrata i spasio se. Prošao je ne samo kroz vrata smrti i spasio se ne samo od tjelesnih boli i trpljenja kojima je bio obilježen njegov ljudski i svećenički život, nego je prošao kroz vrata koja se zovu Krist i zadobio dar života u izobilju. Dok mi ostajemo u starom životu, on je prošao kroz vrata – Krista i u njemu, po njegovu daru mira i milosrđa postao novi stvor“, rekao je u oproštajnom govoru biskup Hranić.
Opraštajući se od pokojnog subrata, biskup se napose osvrnuo na 33-godišnju službu pokojnog svećenika u župi Bocanjevci, koja je iz godine u godinu bila obilježena sve ozbiljnijim zdravstvenim tegobama te je stoga trpjela i svećenička služba. „No, u župi Bocanjevci pokojni vlč. Biuklija naišao je na župljane koji su za njega i njegove teškoće pokazivali silno razumijevanje te strpljivost u svim poteškoćama. Bez te podrške i razumijevanja župljana zasigurno ne bi bilo moguće da ondje ostane župnik kroz 33 godine“, istaknuo je biskup te podsjetio kako pokojni svećenik nekoliko posljednjih godina službe više nije mogao stajati, te je i za vrijeme liturgije i dijeljenja svetih sakramenata sjedio. Također, više nije moga ni voziti te je postao potpuno ovisan o dobroti svojih župljana koji su po njega dolazili u Valpovo i vraćali ga nazad. Biskup je stoga izrazio zahvalu vjernicima ove župe za višegodišnju strpljivost, razumijevanje i svesrdnu pomoć koju su pružali svome župniku.
Riječi zahvale biskup je uputio i ravnatelju Svećeničkog doma u Đakovu, mons. Luki Strgaru, te časnim sestrama i gospođama djelatnicama u Svećeničkom domu za skrb te za svu njegu pruženu pokojnom bratu svećeniku, gdje je boravio od 2008. godine, i gdje mu se zdravlje postupno ali ustrajno pogoršavalo. „No, moramo kazati da je dragi pokojnik u svim tim poteškoćama uvijek čuvao pribranost i vedrinu duha, te je svojom srdačnošću olakšavao i sve ono što je bilo teško – i sebi i drugima. Volio je ljude i poštovao svoje župljane. Svjestan svojih osobnih poteškoća i granica, nastojao je prema svima biti susretljiv i dobar, a prema župljanima ne biti zahtjevan“, rekao je biskup Hranić te izrazio vjeru da se pokojni svećenik po svome križu bolesti koji ga je pratio od mladosti postupno sjedinjavao s Kristom na križu, da je po konačnom osobnom susretu u smrti u potpunosti prionuo uz Isusa i da su mu po Božjoj dobroti darovani mir i milosrđe te da će ga Uskrsli Gospodin suobličiti tijelu svome slavnome, te pridružiti svetima i blaženima za nebeskim stolom u svome kraljevstvu.
Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali
Nakon ukopa na gradskom groblju u đakovačkoj katedrali slavljena je misa zadušnica za pokojnog svećenika Stjepana Biukliju, koju je u koncelebraciji brojnih svećenika predvodio nadbiskup Marin Srakić, koji je podsjetio kako Đakovačko-osječka nadbiskupija ovih svetih i radosnih blagdana sahranjuje već drugog svog svećenika. „Sabrali smo se na ovu sahranu u Božićnoj osmini, u doba kada mi kršćani slavimo život spominjući se rođenja našega Gospodina Isusa Krista, život duše što nam ga je utjelovljenje vratilo, život tijela što ga je Marijina djevičanska plodnost uzveličala. Božićne radosne pjesme u dvije naše zajednice isprepletene su pokojničkim bogoslužjem. Isusovo rođenje je u svakom smislu rođenje života, veličanje života, njegove uzvišene vrijednosti, njegove povezanosti s Bogom. Zato je vrlo teško i nezgodno doživjeti smrt i sahranu ovog našeg brata svećenika Stjepana u božićno vrijeme. Ipak, ako pravo promislimo, nije tako“, rekao je nadbiskup te dodao da je neobično ali istinito da kršćanin može reći da je za njega smrt početak života, pravog života koji neće nikad prestati.
„Umirući, ustvari kršćanin se rađa na pravi život, na vječni život koji nema kraja. On se rađa na svjetlost nakon mraka ovog života tako mračnog, tako punog boli, tako punog nesigurnosti. Pokojni svećenik Stjepan je tijekom svog svećeničkog života osjetio svi težinu bolesti i boli koja ga je pratila od mladih prvih godina njegova svećeničkog života“, rekao je nadbiskup Srakić, naglasivši kako se kršćanin rađa u svjetlosti promatranja Boga nakon nejasnoća vjere u kojoj je hodio, rađa se u domovini nakon progona, u vječnom društvu s Bogom i blaženicima, rađa se u slavi nakon nevolja kršćanskog boja protiv zla, rađa se na vječnost nakon što je svukao smrtno tijelo… „Dakle, ovaj je naš život kao dugo i teško iščekivanje slavnog rođenja. Ovaj naš brat svećenik Stjepan živio je u tom duhu. Rođen je u kršćanskoj obitelji i u kršćanskoj sredini upio je vjernički stav i prema životu i prema smrti“, dodao je nadbiskup.
Podsjetivši kako je Gospodin obdario pokojnog svećenika posebnom odlikom – vedrinom duha koju je sačuvao i u godinama lošeg tjelesnog zdravlja, nadbiskup je rekao kako se pokojnik znao radovati ovozemnom životu i tu radost prenositi na druge, ali živjeti i za drugi život koji mu se neće oduzeti. „Zato sprovodnu liturgiju stapamo s božićnom, uvjereni da je naš brat svećenik sretno, u pratnji svojih zaštitnika i nebeskih uzora, nakon svog životnog puta dospio do svog zadnjeg Božića, zadnjeg susreta s Gospodinom koji ga je prigrlio kao svoga slugu. Ovog trenutka zahvaljujemo Gospodinu za milosti koje mu je Gospodin udijelio za vrijeme njegova svećeničkog života. Neka mu Gospodin bude plaća“, rekao je nadbiskup Srakić.
Vlč. Stjepan Biuklija rođen je u Valpovu 18. listopada 1940. godine, od oca Stjepana i majke Ane rođ. Sabo. U Valpovu je završio i osnovnu školu, a Gimnaziju je započeo u Valpovu, nastavio u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a završio je i ispit zrelosti položio na Biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Teološki studij pohađao je u Đakovu. Za svećenika ga je 16. siječnja 1966. godine zaredio pokojni biskup Stjepan Bauerlein.
Odmah poslije svećeničkog ređenja, imenovan je upraviteljem župe u Rajevom Selu, a nešto kasnije i upraviteljem regionalnog Marijanskog svetišta u Šumanovcima. U Rajevom Selu ostao je svega dvije godine jer mu se zdravlje ozbiljno narušilo. Tako je odmah kao mladi svećenik, s 28 godina, kroz dvije godine zbog zdravstvenih poteškoća sa srcem bio izvan službe, na bolovanju. Poslije dvogodišnjeg bolovanja, 1970. godine bio je imenovan upraviteljem župe Sarvaš. Ondje je ostao godinu dana, da bi 1971. godine bio imenovan župnikom u Starim Jankovcima. Zdravlje mu se ponovno pogoršalo tako da je u Jankovcima ostao manje od tri godine, i ponovno je više od godinu dana bio izvan službe, na bolovanju. U životnoj dobi od 35 godina, u listopadu 1975. godine, imenovan je župnikom u Bocanjevcima i tu je službu župnika obavljao kroz 33 godine, sve do umirovljenja u ljetu 2008. godine, kada se preselio u Svećenički dom u Đakovu. A. Banović
