Vinko Beraković, svećenik biritualac Đakovačko-osječke nadbiskupije preminuo je u 22. studenoga 2011. u KBC Osijek u 69. godini života i 44. godini svećeništva. Misa zadušnica i sprovodni obredi održani su 23. studenoga u njegovoj rodnoj župi Oprisavci.Tijelo pokojnika bilo je izloženo u oprisavačkoj župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, a misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Đuro Hranić. Oproštajni govor i ukop na mjesnom groblju obavio je domaći župnik, vlč. Stjepan Sokolović, dok su skraćeni obred sprovoda, po želji pokojnika, održali grkokatolički svećenici Nikola Stupjak, župnik u Kaniži i dekan Slavonski, Ivan Barščevskij, župnik u Sibinju i vikar Slavonski te svećenik biritualac Stjepan Maroslavac.
Započinjući misu zadušnicu, mons. Hranić je u ime odsutnog đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića, čitavog prezbiterija te vjernika župa Lovas i Ruščica, gdje je pokojni svećenik Vinko bio župnik, izrekao prisutnoj rodbini i prijateljima, a posebno sestri i bratu pokojnika, ljudsko i kršćansko suosjećanje. „Zajedno s Vama u ovim trenucima dijelimo vjeru u uskrsnuće. Opraštamo se od dragoga pokojnika slaveći euharistiju, molitvu hvale, i Bogu zahvaljujemo za svećenički život vlč. Berakovića. No, euharistija je i spomen-slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u život, pa i mi vjerujemo da je naš dragi pokojnik, ušao u puninu života“, rekao je biskup.
Ističući kako je Gospodin bio baština vlč. Berakovića, a on je čuvao, propovijedao i naviještao Njegovu Riječ, mons. Hranić je u homiliji podsjetio na život pokojnog svećenika. Vlč. Vinko rođen je u Oprisavcima, 1. siječnja 1943. godine od oca Josipa i majke Marije. Tu je kroz svoje djetinjstvo i mladost učio nalaziti radost i utjehu u Božjoj riječi i njegovu Zakonu, istaknuo je biskup, te iz vjere koju je upio u svojoj obitelji i župnoj zajednici rodio se njegov svećenički poziv.
Po završetku osnovne škole koju je pohađao u Oprisavcima i Slavonskom Brodu, pošao je u Sjemenište i Gimnaziju na Šalati u Zagrebu. Obrazovanje i odgoj za svećeništvo nastavio je u đakovačkom Sjemeništu na biskupijskoj Gimnaziji J. J. Strossmayera, a u Đakovu je pohađao i teološki studij. Vojni rok služio je u Prizrenu i Đakovici, a prije završetka teološkog studija za svećenika ga je u katedrali u Đakovu, na Petrovo 1968., zaredio pokojni biskup Stjepan Bäuerlein. Kao mladomisnik završio je preostali semestar studija, potom je godinu i pol dana bio župni vikar u Zemunu, a njegova prva župa bila je župa Sv. Mihaela u Lovasu, u koju je došao 1970. godine.
„U Lovasu je ostao sve do srpske agresije, okupacije i progona 1991. godine. Zajedno sa svojim župljanima tada je ostao bez svega, te je postao beskućnik, a Gospodin ga je podsjetio da je On njegova jedina baština“, rekao je biskup Hranić. Godinu dana obilazio je i Božjom ljubavlju tješio svoje raspršene, prognane župljane, a potom ga je u ljeto 1992. godine biskup Ćiril Kos imenovao župnikom župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Ruščici, gdje je na službi bio sljedećih 15 godina, do umirovljenja 2007. godine.
Kršćanski istok, njegova duhovnost, liturgijska glazba i umjetnička baština Istočne Crkve bila je velika ljubav vlč. Berakovića, pa je kroz 40 godina imao službu biritualca – uz redovitu službu zapadnog obreda Rimske Crkve služio je i liturgiju bizantskog obreda Istočne Crkve. Stoga je u oporuci naveo da obred ukopa bude jednostavan i prožet vjerom u uskrsnuće, a ako na ukopu budu prisutna i grkokatolička braća svećenici, neka odsluže skraćeni obred sprovoda. Zbog ozbiljno narušenoga zdravlja vlč. Vinko u ljeto 2007. godine morao je u mirovinu. Biskup Hranić istaknuo je kako je pokojni svećenik strpljivo nosio križ svoje teške bolesti, koji nije bio nimalo lak. Mučio se i zbog zdravstvenog stanja tijekom dvije godine noći je provodio sjedeći u fotelji. Bolešću izmučen organizam, to više nije podnosio te je vlč. Vinku 22. studenoga Gospodin uistinu postao jedina i vječna baština, a on je postao potpuno Gospodinov.
“Ova sprovodna misa, naš oproštaj od pokojnog vlč. Vinka neka bude istodobno i naša molitva za nova svećenička i redovnička zvanja iz ove župe, i iz župa Lovas i Rušćica”, rekao je biskup i zaključio: “U Oprisavcima je do nedavno bilo pet živih svećenika. Jedan po jedan odlaze, a ostao je samo jedan. Molimo da Gospodin u srcima mladića i djevojaka u ovoj župnoj zajednici probudi ljubav prema svojoj Riječi, da osjete kako je Njegova Riječ životna radost, prava i istinska životna naslada, pa da se iz te duhovne vjere rode nova svećenička zvanja i muški i ženski redovnički pozivi.” M. Kuveždanin
