OSIJEK (TU) – HOMILIJA – Blagoslovom ognja ispred osječke konkatedrale svetih Petra i Pavla te ukrašavanjem i paljenjem uskrsne svijeće započeli su u večernjim satima Velike subote, 30. ožujka 2024. svečani obredi Vazmenog bdijenja koje je predvodio đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, a tijekom kojih je 24 katekumena osječke regije primilo sakramente kršćanske inicijacije, među kojima 
8 krštenika.
Nakon svečanog unošenja uskrsne svijeće uz poklik “Svjetlo Kristovo” i rasvjetljavanja unutrašnjosti konkatedrale, đakon Josip Vuksanović ispjevao je Exultet – hvalospjev uskrsnoj svijeći. Uslijedila je Služba riječi tijekom koje su ponovno zazvonila sva zvona, a Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. 
Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića, zapjevao je pjesmu Slave. U koncelebraciji je bio i prof. dr. Zvonko Pažin – koji je zajedno s vjeroučiteljicom Elvirom Vrljić pripremao katekumene za primanje sakramenata – zatim mons. Većeslav Tumir, savjetnik Apostolske nuncijature u Bernu, domaći župnik Matej Glavica te župni vikar Marko Obradović.
Započinjući svoju homiliju biskup Ivan je rekao: „Izvanredna je i posebna ova vazmena, uskrsna noć! Sabralo se u njoj toliko zadivljujućega svjedočanstva, toliko spomena, toliko snažnih izgrađujućih poruka koje nas ne ostavljaju ravnodušnima, nego nas rasvjetljuju, hrane i potpomažu u nama sve ono što je vrijedno i dragocjeno na našem životnom putu. Da, želi nas rasvijetliti ova sveta noć, kako smo to od 
početka mogli primijetiti u znakovima liturgijskih obreda, usmjereni na plamen svijeće, koja nam doziva u pamet spomen na samoga Krista, koji je iz tame smrti prešao u život. Činilo se da je i nad njim smrću na križu i tamom groba izgovorena posljednja riječ, ona koja sve zaustavlja, koja omeđuje granice života i prolaznoga ljudskoga svijeta. A Krist svojim uskrsnućem „razgoni tamu noći“, kako nam je to 
svečani vazmeni hvalospjev već navijestio.“
Naglašavajući kako je Božji Sin, „Svjetlo od Svjetla“ sam postao „Adamov sin“, Sin čovječji „da sve što je u ljudskom životu obuzela tama on ponovno izvede na svjetlo“, mons. Ćurić je uputio: „Zato se noćas, snažnije nego obično, spominjemo ljubavi u kojoj je On na sebe preuzeo tamu zla, grijeha i smrti. Nije se 
ustručavao biti ubrojen među zločince, mučen na križu, ubijen i pokopan. Zato sva iskustva tame što dolaze iz svijeta oko nas, a još više, tamu s kojom se borimo u svojim srcima – želimo rasvijetliti Kristovom blizinom. Njegova ljubav sve do smrti na križu nije tek obična sućut. Na djelu je Božja snaga, On nas želi obnoviti „na svoju sliku“, snagom svoga Duha i ponovno nas učiniti dionicima svoga života, 
pokazujući nam do kraja – do svog vlastitoga umiranja u svome Sinu – da je od svega najjača njegova ljubav. Na križu, u Kristovoj smrti i uskrsnuću vidimo kako Božji govor i djela, njegov dijalog i zajedništvo s nama ljudima sada progovaraju – možemo reći – s poprišta naših životnih borbi. I to, radi našega spasenja, da odagna moć Sotone, čovjeka da tami otme.“
Upućujući da je od apostolskih vremena Crkva najradosnije pratila one koji su se pripravljali i baš u vazmenoj noći očitovali svoje životno pristajanje uz Isusa Krista, što zapravo i jest najkraći opis onoga što je u svojoj biti i istini kršćanska vjera, ali snažno shvaćena u svom krsnom dinamizmu, biskup je pojasnio da se ne radi o uopćenom religioznom stavu ili formalnom učlanjenju u neku veliku zajednicu – 
nego o prihvaćanju i izgrađivanju osobnoga odnosa s Kristom. „Zato su se upravo u uskrsnoj noći svi krštenici htjeli spomenuti svoga krštenja, da u sebi obnove radost i životnu snagu koju im pruža zajedništvo s raspetim i uskrsnulim Kristom, radost što su ga upoznali i susreli, da se osnaže za kršćanski poziv i svjedočenje, svjesni zahtjevnosti života“, naglasio je mons. Ćurić.
Zatim se obratio katekumenima: „Dragi katekumeni i krizmanici! Zajedno s vama svi si želimo postaviti pitanje: U što smo uronjeni krštenjem i krsnom vjerom? S vama propitujemo o životnoj snazi vjere i pripadanja zajednici Crkve, svjesni kako taj dragocjeni ‘biser’ vjere nosimo u krhkim, glinenim posudama. No, za kršćansku vjerodostojnost ponajprije je važan iskren i jednostavan pogled, ali otvoren dubini srca, 
prepoznajući da kršćanska vjera nije nikakva ideologija, neki izvanjski svjetonazorski okvir. Istinska, krsna vjera, vidjet ćete, nikako nije ponuda nekog „light“-života, statičnoga i „zamrznutoga“ u poneki lijepi doživljaj. Krsna je vjera svakodnevni odgovor i odaziv, osobno svjedočanstvo svakoga od nas, povezani u zajednici Crkve s onima „koji dopuštaju da ih Krist spasi“ (usp. EG, 1), ispunjeni „radosnom 
nadom“, kako veli Apostol, ucijepljeni na Krista, od kojeg našem životu dolazi „svjetlo koje nema zalaza“, koje nam otvara – samo Kristovim djelom dostupna – vrata uskrsnuća.“
Uslijedio je blagoslov vode, podjela sakramenata, škropljenje naroda te euharistijska služba nakon koje je župnik Glavica nadbiskupu Ivanu i svim prisutnim vjernicima, napose 
župnim suradnicima čestitao Uskrs. Biskup Ivan uzvratio je čestitkom i poželi svima da osjete da Božje spasenje u Isusu zaista prosvjetljuje, snaži, od sada do vječnosti, a zatim je poručio novokrštenicima: „Dragi novokrštenici, gledajte Gospodina, gledajte sadržaj poslanja Crkve da možete uvijek biti radosni što ste zajedno s nama prihvatili Krista i njegovo spasenje. Misno slavlje zaključeno je pjesmom „Kraljice neba raduj se!“, nakon koje je biskup Ivan pristupio katekumenima i osobno im čestitao na primanju sakramenata. M. Kuveždanin
