OSIJEK (TU) – HOMILIJA – NAVJEŠTAJ VAZMA – Pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić predvodio je u subotu, 6. siječnja 2024. u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla svečano misno slavlje o svetkovini Bogojavljenja te je istaknuo: „Upravo nam ova svetkovina pokazuje svu dubinu i širinu Božje objave i dara njegova spasenja za sve ljude, za svakoga čovjeka u svim narodima. Bogojavljenje donosi snažnu poruku univerzalosti našega spasenja – da i mi prihvaćajući Krista znamo prijeći sve ograde, sva ograničenja, sve granice i da znademo posvjedočiti i donijeti Kristovu ljubav koja nam je u njemu darovana.“
Uvodeći u misno slavlje biskup Ivan uputio je i iskrene čestitke kršćanskim zajednicama koje Božić slave po julijanskom kalendaru te rekao: „Srdačna je zato naša čestitka članovima Srpske pravoslavne Crkve i pravoslavnim zajednicama koje su i ovdje na našem području. Svi se želimo obnoviti u prihvaćanju Krista i u svjedočanstvu njegove radosti i njegova svjetla.“ Uz biskupa Ivana suslavio je domaći župnik Matej Glavica,posluživao je đakon Josip Vuksanović, a svečano liturgijsko pjevanje tradicionalnih božićnih pjesama animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom Dalibora Ratića.
Nakon evanđeoskog ulomka, po drevnom običaju Crkve, župnik Glavica navijestio je svetkovanje Vazma – Uskrsnuća Gospodnjega u 2024. godini.
Cjelovitost djela spasenja u Isusu Kristu
U svojoj homiliji biskup Ivan naglasio je važnost cjelovitosti djela spasenja u Isusu Kristu – „da što jasnije prepoznamo kako je novorođeno Dijete u Marijinu krilu isti onaj koji će za nas prihvatiti osudu i križ; isti onaj koji će svojim uskrsnućem rasvijetliti tamu grijeha i smrti. Upravo ta cjelovitost događaja spasenja moći će dati potpun odgovor na pitanje: Tko je taj novorođeni kralj?“.
Njegovo je rođenje za sve narode, za svakoga čovjeka, uputio je mons. Ćurić i pojasnio kako se o Kristovu dolasku uznemirio sav Jeruzalem, na čelu s kraljem Herodom, te rekao: „Čini se kako nas evanđelist time, već u događaju Kristova rođenja, želi upozoriti na stav zatvorenosti velikih svećenika i dijela izraelskog naroda prema Isusu koji će se očitovati kroz sav njegov javni život. Kao da ovdje možemo prepoznati trajno prisutnu opasnosti da formalno i puko poznavanje vjere, sadržaja Pisama i glasa proroka, bez otvorenosti srca i iskrenog prihvaćanja, samo po sebi ne vodi prema stvarnom, otvorenom prihvaćanju Božje objave, njegove riječi i doživljaja njegove blizine.“ Biskup je potom citirao blagopokojnog papu Benedikta XVI. koji kaže: „U misli nam se vraća prizor, neposredno prije muke, prizor Isusova plača nad Jeruzalemom, jer nije prepoznao vrijeme u kojem je pohođen. Dotičemo ovdje i dramu vjerne Božje ljubavi koja tako jasno i potpuno progovara u Isusovoj osobi, koji – kako smo to slušali na sam dan Božića – k svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“
Iskustvo vjere i svjetlo našeg razuma u otvorenu i iskrenu srcu nisu sukobljeni
Odgovarajući na pitanje tko to Isusa traži i prima, biskup Ivan podsjetio je na Matejevo evanđelje i Isusovu riječ: Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima, te nastavio: „Trojica mudraca s Istoka, Gašpar, Melkior i Baltazar, kako su nam u kršćanskoj predaji ostala njihova imena, kad ih ljudskim okom promatramo, ne pripadaju među jednostavne i prostodušne. Štoviše, bili su uglednici svoga doba, društva i kulture u kojoj su živjeli. No, njihova ih „mudrost i umnost“ nije zatvorila, niti zazidala u neku već ispunjenu samodostatnu sigurnost, nego nam daje jasan primjer otvorenosti ljudskoga duha, iskrenog i poniznost srca; ujedno i otvorenosti ljudskoga uma i znanja. Evanđelje nam pokazuje kako su obrazovani stranci iz stvarnosti i rasporeda prirodnog svijeta, uključujući sav njima poznati svemir, prepoznali da se nešto važno dogodilo u židovskoj zemlji i otkrili Dijete u Betlehemu te mu priznali dostojanstvo i poklonili mu se. Trojicu mudraca prema susretu s novorođenim Kristom upućivalo je i svjetlo prirode, naš vidljivi, spoznatljivi svijet. Tako nam primjer mudraca jasno govori da iskustvo vjere i svjetlo našeg razuma i ljudskog znanja u otvorenu i iskrenu srcu nisu sukobljeni.“
Dragocjeno bogatstvo širine duha
Svoju homiliju biskup Ivan zaključio je riječima: „Učimo od bogojavljenskog događaja! Naučimo, odmah, u prvom koraku, tužnu, nikad sretnu i nikad plodnu „lekciju“ sebičnosti, licemjerja i zatvorenosti kralja Heroda i njegovih podanika, u kojih se i vjera pretvorila u poligon ideologije i vlastite računice, hladna i neplodna, bez iskrenoga dijaloga, razumijevanja i prihvaćanja drugih te postala i izlikom za neprijateljske, nekada i za tragične, ratne sukobe. A mi, po primjeru svetih mudraca, prigrlimo dragocjeno bogatstvo širine duha. Na to nas nuka istinska snaga kršćanske vjere. I svoj vlastiti život učimo prepoznavati „kao misterij koji nas nadilazi“, reći će nam papa Franjo, „kao uvijek otvoren prozor koji nas mami da proširimo svoj vidokrug“. Osjetit ćemo tada i jednu nutarnju životnu dinamičnost, koja je trajno obilježje bogotražitelja, ne nekih dezorijentiranih ljudi, nemirnih pustolova; prepoznat ćemo kako nas želja za Bogom nuka da uzdignemo pogled, da u nama nikad ne prestane želja i čežnja „za onim većim“, zapravo – za onim što je vječno, što nam je rasvijetljeno i darovano u Spasitelju, Isusu Kristu. Njemu se s mudracima ponizno klanjajmo i hrabro o njemu svjedočimo, nasljedujući djela njegove ljubavi.“ Martina Kuveždanin
