ĐAKOVO (TU) – “Gospodine, dok danas označujemo početak Godine posvećenoga života koju je za cijelu Crkvu najavio papa Franjo, zazivamo tvoju ljubav i smjerno te molimo: neka nas sve obasja milost tvoga Duha Svetoga. Neka nas ražare primjeri i zajedništvo svetih, napose onih koji tebi omiliše svojim posebnim životnim predanjem, prihvaćajući i nasljedujući evanđeoske savjete u zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće”, molio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu svećenika, sestara redovnica, vjernika grada Đakova te nadbiskupa u miru Marina Srakića, otvarajući Godinu posvećenog života u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji tijekom svečanog misnog slavlja u đakovačkoj prvostolnici na prvu adventsku nedjelju 30. studenoga 2014.
Nakon zajedničke molitve, dok su pjevane litanije Svih svetih, kroz katedralu je prošla svečana procesija u kojoj su bile i brojne časne sestre, članice Družbe milosrdnih sestara sv. Križa. Tri sestre u rukama su nosile svijeće s natpisima: prošlost, budućnost i sadašnjost. Odlažući jednu po jednu svijeću, sestre su kazivale kako se sa zahvalnošću treba spomenuti nedavne prošlosti, posebno Drugog vatikanskoga koncila, uz 50. obljetnicu Dekreta o obnovi posvećenoga života; potom kako valja s nadom prigrliti budućnost, svjesni da 
kriza kroz koju prolazi društvo i Crkva dotiče u punini i posvećeni život, ali da se ta kriza ne smije shvatiti ‘kao predsoblje smrti, nego kao kairos, prava prigoda za duboki rast i nadu potaknutu sigurnošću da posvećeni život nikada neće moći nestati iz Crkve, jer ga je želio sam Isus kao neizostavan dio svoje Crkve’. I na kraju, odlažući svijeću s natpisom sadašnjost, da je potrebno sa strašću živjeti sadašnjost, što podrazumijeva zaljubljenost, istinsko prijateljstvo i duboko zajedništvo, jer je to upravo ono upravo ono što ‘čini lijepim život tolikih muškaraca i žena koji zavjetuju evanđeoske savjete te u tom životnom staležu iz bližega slijede Krista’.
Osvrćući se u homiliji na pročitano čitanje Knjige proroka Izaije, nadbiskup Hranić govorio je kako prorok u svojoj ljudskoj nemoći vapi Bogu, čitavim svojim bićem bori se protiv pesimizma, rezignacije i fatalizma – u sebi i u narodu. Ne želi upasti u beskorisno plakanje i uzajamno optuživanje, nego moli Gospodina da se vrati svome narodu. “Njegove predivne misli i vapaji pružaju nam ozračje koje na osobit način nadahnjuje vrijeme došašća i prati život Bogu posvećenih osoba. No, ta prorokova molitva je i ozračje u kojemu se odvija i život svakog autentičnog i iskrenog vjernika”, rekao je nadbiskup, dodavši kako je kršćanski život ujedno prožet i iskustvom Božje odsutnosti. 
Rekao je: “Nisu li takvi trenuci iskustva da nas je Bog napustio istodobno i trenuci našeg snažnog vapaja pred Bogom, autentični trenutci vjere i snažne molitve?! Iskusili smo ih kao narod u svojoj nedavnoj prošlosti. Iskustvo zla i nevolje tako se često spontano pretvara u iskustvo javne molitve te zajedničkog jecanja i vapaja pred Bogom, pretvara se u javno ispovijedanje vjere.”
U normalnim i redovitim uvjetima života, u suvremenom europskom društvu u javnosti nema potrebe za Bogom niti mjesta za Boga, a čovjek sve više postaje ravnodušan u odnosu prema Bogu, rekao je nadbiskup Hranić te naglasio: “U takvom ozračju, onaj koji moli i računa na Boga postaje neshvaćen i nerazumljiv, a oni koji javno mole sve češće postaju smiješni. Kriza religioznog iskustva posljedično uzrokuje i krizu svećeničkih i redovničkih zvanja. I kad se taj suvremeni čovjek, kojemu Bog više ništa ne znači, nađe pred poteškoćama, on se osjeća nemoćan i sam pred neumoljivim zakonima i utjecajima, pregažen i prepušten samome sebi. Upada u stanje gubitka nade.”
Bogu posvećene osobe sa svojim zavjetima dragovoljne poslušnosti, dragovoljno izabranog siromaštva i čistoće tijela koja se odriče bračne ljubavi nadbiskup je predstavio kao ljekovito cjepivo za suvremenog čovjeka koji je sam sebi dosta i ne prihvaća nikakav autoritet; kojemu je bog jedino vlastiti profit i ugoda. “Bogu posvećene osobe sa svojim zavjetom vjernosti Bogu, odnosno djevičanstva i čistoće, predstavljaju podršku i ohrabrenje mladićima i djevojkama te bračnim parovima koji nastoje živjeti predbračnu i bračnu vjernost i čistoću. Predstavljaju ljekovito cjepivo protiv promiskuiteta i robovanja tijelu i nagonima. Prihvaćajući dragovoljno siromaštvo, Bogu posvećeni život predstavlja ljekovito cjepivo za društvo opterećeno korupcijom, ogromnim socijalnim razlikama, siromaštvom, trgovinom ljudima i ljudskim organima, novim oblicima ropstva i gaženjem temeljnih ljudskih prava sve do temeljnog prava, a to je pravo na život”, naglasio je nadbiskup.
Otvorenjem Godine posvećenog života nadbiskup je s cijelom Crkvom zahvalio Bogu za sve redovničke zajednice, posebno za sve one koje žive i svjedoče evanđeoske ideale te sudjeluju u evangelizacijskom poslanju Đakovačko-osječke nadbiskupije, a posebnu blizinu i zajedništvo izrazio je sestrama sv. Križa, koje su na čelu s provincijalnom poglavaricom s. Amalijom Kupčerić nazočile u velikom broju. Okupljene vjernike nadbiskup je podsjetio kako osim Sestara sv. Križa u Nadbiskupiji djeluje još 16 ženskih redovničkih 
zajednica i 2 svjetovna instituta te osam muških redovničkih zajednica. Nadbiskup je u molitvu uključio i vjernike laike koji također polažu zavjete te poziv na svetost nastoje živjeti u braku i u svijetu, živeći skromno, čisto i u potpunoj pripadnosti Bogu, te na kraju homilije pozvao okupljene da si posvijeste da su vrijeme došašća i Godina posvećenog života vrijeme budnosti i budnih.
Na kraju misnog slavlja upućena je Molitva Djevici Mariji za posvećene osobe, a Zbor sestara otpjevao je Marijin hvalospjev “Veliča”. A. Banović
