SLAVONSKI BROD (TU) – Svečano euharistijsko slavlje povodom središnje proslave 177. obljetnice rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa na Nedjelju Božje riječi u nedjelju 26. siječnja u župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu predvodio je mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i upravitelj trebinjsko-mrkanjski. Uz domaćeg župnika i upravitelja tog Gospina svetišta preč. Ivana Lenića, sustavili su mons. Pavo Jurišić, postulator Stadlerove kauze i o. Zlatko Žuvela, karmelićanin. Bogoslužnim obredima ravnali su biskupov tajnik don Ilija Petković i domaći župni vikar vlč. Nino Perica.
U pozdravnom govoru župnik Lenić naglasio je kako je to trostruko slavlje: 177. obljetnica rođenja i krštenja najvećega sina Slavonskog Broda i župe, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Služavki Maloga Isusa – sluge Božjega Josipa Stadlera, Nedjelje riječi Božje i obnove krsnih obećanja ovogodišnjih prvopričesnika, obogaćeno i većim brojem Stadlerovih duhovnih kćeri – Služavki Maloga Isusa koje su došle iz Zagrebačke, Splitske i Sarajevske provincije sa svojim provincijalnim poglavaricama, na čelu s vrhovnom glavaricom s. Marijom Banić.
Poticajna je bila je homilija biskupa Perića, koji je osobito držao pažnju prvopričesnika i djece kroz cijelo vrijeme svečane euharistije. Na početku je na nekoliko praktičnih primjera iz života katolika pojasnio da je papa Franjo odredio da po prvi puta Katolička Crkva na Treću nedjelju kroz godinu slavi Nedjelju Božje riječi, želeći istaknuti nužnost Božje riječi za naš duhovni i vječni život.
Ocrtavajući život i djelo prvog vrhbosanskog nadbiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera, naglasio je da koliko je važno naravno rođenje za ljudski život na ovome svijetu, još je neprocjenjivo važnije milosno preporođenje za vječno stanje naše duše nakon smrti i priključenje našega tijela duši nakon Sudnjega dana. Posvjestivši da u krštenju primamo ne samo vjeru, nego i ufanje i ljubav, ali u klici, u zametku te da se te tri krjeposti razvijaju usporedo, dolaze od Boga i potiču nas da budemo mudri, dobri i radišni, ustvrdio je: „Te su krjeposti tijekom odrastanja oblikovale u Josipu Stadleru pravoga kandidata za oltar kao sjemeništarca i bogoslova puna vjere; kao đakona i svećenika puna ljubavi prema Bogu i drugima; kao nadbiskupa i metropolitu u Bosni puna nade u život Katoličke Crkve. U njemu krsna milost vjere nije ostala zaludna, prazna.“
Prvopričesnicima je pojasnio sakramente ispovijedi, pričesti i krizme, koje je Stadaler primio u toj brodskoj crkvi: „Od dana Prve Pričesti Josip se družio s Isusom: u crkvi, u kući, u igri s djecom. Uvijek se pitao: da je s nama dječak Isus, kako bi se on ponašao? Rastao bi u mudrosti i milosti kod Boga i ljudi. Rasti i ti, Josipe, u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima! Roditelji su Josipa usmjeravali pravim putom. Nije ni sramota ni grjehota biti siromašan. Sramota je svađati se s djecom, krasti voće u susjeda, lagati učitelju i roditelju. Grjehota je tući mlađega brata i sestru, ne učiti iz knjige koja ti je nabavljena; ne slušati tatu i mamu koji ti žele samo dobro u životu. U ovoj istoj crkvi sv. Stjepana, danas svetištu Gospe Brze Pomoći, godine 1851. bosansko-đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer podijelio je dječaku Josipu Stadleru sakrament sv. krizme. Opet je Bog na djelu, Duh Sveti, koji daje mudrost da obuhvatimo život od početka do svršetka, da se ne stidimo u starosti što smo radili u mladosti; daje nam dar razboritosti da razabiremo što je za nas po vjeri najbolje u životu; daje nam znanje božanskih stvari, potrebno za spasenje; daje nam savjet kako postupiti mudro i znalački u pojedinim nezgodama života; daje nam jakost da izdržimo pod teretom nevolje i križa; daje dar pobožnosti da sve usklađujemo po Božjoj volji i zapovijedi; dar strahopoštovanja prema Bogu. A strah Gospodnji početak je mudrosti. Evo dječaka Josipa opremljena naravnim sposobnostima najboljega učenika i nadnaravnim darovima najboljega krizmanika da s Duhom Božjim surađuje“, rekao je među ostalim biskup Perić.
Govoreći o Stadlerovim kušnjama koje je proživljavao od ranog djetinjstva do povjerenih mu službi u Crkvi te njegovim pobjedama, na kraju je zaključio: „Nitko nije mogao tako lako uočiti sirotinju oko sebe kao svećenik Josip koji je poniknuo iz sirotinjske obitelji, prošao sirotišta odgoja i škole u Požegi i Zagrebu, doživljavao siromaštvo do kraja i do vrha. I onda Bog preda nj 1881. stavi kao vrhunsku kušnju jednu cijelu zemlju, od Neretve do Save, od Vrbasa do Drine, koja je grcala u siromaštvu i bijedi. Josipe, izvedi narod moj iz ropstva zlopatna! Izvedi ga s braćom u Bosni u slobodu katoličke vjere i Crkve, u prostranstva bratske i ljudske ljubavi! Samo jedan tako opremljen i osposobljen Nadbiskup mogao je obuhvatiti umom i srcem „zemlju Bosnu“ koju je kao svećenik u knjigama proučavao, kao nadbiskup uzduž i poprijeko križao, na konju i pješke, u pogibli od rijeka, u pogibli od razbojnika, u pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladi i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve župe, sjemenište i bogosloviju, kaptol i katedralu. Nije prošlo ni deset godina pobrinuo se da osnuje sestarsku Družbu kojoj će povjeriti sirotinju srcu mu priraslu da nastavi mudro i s ljubavlju providnosno djelo u karitativno-pastoralnoj skrbi njegove nadbiskupije.“
Osamdesetak prvopričesnika Stadlerove rodne župe, praćeni svojim roditeljima i članovima obitelji, pod misnom su obnovili svoja krsna obećanja u pripravi za prvu pričest. Na kraju mise vjernici su u ophodu došli u župnu crkvu Stadlerova krštenja gdje je moljena molitva za njegovo uzdizanje na čast oltara u Crkvi. Lijepo pjevanje prisutnih animirao je veliki pjevački zbor pod brigom s. Cecilije Kolarić, uršulinke. Zajedništvu svećenika i redovnica u župnim prostorima nakon mise pridružio se pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić, te nadbiskup mons. Đuro Hranić, koji je toga dana bio pastoralno angažiran u susjednoj župi bl. Alojzija Stepinca. Brankica Lukačević
