ĐAKOVO (TU) – S. Marinela Vera Herceg, članica Milosrdnih sestara Svetog Križa, koja je preminula 13. lipnja 2021. u Đakovu, u 77. godini života i 56. godini svetih zavjeta, ukopana je u ponedjeljak 14. lipnja na Gradskom groblju u Đakovu. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić, u prisutnosti obitelji pokojne s. Marinele, nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, zajednice sestara sv. Križa te okupljenih svećenika, bogoslova i vjernika.
„Mi biskupi i svećenici koji se opraštamo od nje činimo to u obiteljskom ozračju. I, doista, planirali smo baš za danas oproštaj iz Nadbiskupskoga doma od naše sestre Marinele – srdačan i zahvalan, za više od 55 godina njezine službe u Nadbiskupskom ordinarijatu i života u Nadbiskupskom domu, ali Gospodin je odredio da ovaj oproštaj bude drugačiji, da uz našu planiranu srdačnost i zahvalnost ima još jednu dimenziju, onu koja nas usmjeruje prema punini života u vječnosti“, rekao je biskup Ivan.
Ukratko se prisjetivši njezine marljivosti i tihe prisutnosti, biskup je dodao: „Najviše ćemo je pamtiti u kapeli sv. Josipa. I baš je Gospodin dao da umre na taj kršćanski, vidljivi način usnuća. Vjerujemo da se u toj kapeli preporučivala sv. Josipu za sretnu i blaženu smrt. Ostat će nam prizor s. Marinele, malene tjelesno, koja sjedi, stoji ili kleči uz oltar sv. Josipa, pripravlja euharistijska slavlja, nas biskupe i svećenike podsjeća na tu pripravu… I kao da sam vidio prizor o kojem govori Psalam 84. – Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama. I vrabac sebi log nalazi, i lastavica gnjezdašce, a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj! Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka. Draga s. Marinela, to si već započela svojom molitvom i vjerom, svojim redovničkim posvećenjem ovdje na zemlji. Mi molimo da se to ispuni do kraja u vječnosti o uskrsnuću.“
Misa zadušnica u samostanskoj crkvi
Nakon obreda na Gradskom groblju, u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova slavljena je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa Hranića, biskupa Ćurića i još desetoricu svećenika predvodio nadbiskup u miru Marin Srakić.
Prigodnu propovijed uputio je nadbiskup Đuro Hranić, rekavši kako su se okupili da bi se oprostili od sestre Marinele te joj zahvalili „što je čitav svoj redovnički život – 55 godina, od prvih redovničkih zavjeta do danas, darovala Nadbiskupskom ordinarijatu, nama biskupima i našim suradnicima, svećenicima i vjernicima laicima koji dolaze u sjedište naše Nadbiskupije u Đakovo, telefoniraju ili s nama komuniciraju u pisanom obliku. I željeli smo zajedno s njom ručati i što god joj zapjevati, reći joj da ona ostaje dio naše obitelji, unatoč tome što su poglavarice na temelju njezinog zdravstvenog stanja odlučile pozvati je u ovu matičnu kuću, te joj se preporučiti u njezine žrtve i molitve. No, Božja je Providnost htjela i učinila da se danas od naše drage, vrijedne i požrtvovne s. Marinele oprostimo na njezinu sprovodu i da joj za sve što je za nas učinila i čime nas je zadužila zahvalimo ovim sprovodnim slavljem euharistije“.
Nadbiskup je izrazio sućut te zahvalio provincijalnoj poglavarici s. Valeriji i svim ostalim sestrama što su Ordinarijatu darovale s. Marinelu i što je kroz čitav svoj redovnički život smjela biti bliska suradnica u srcu Nadbiskupije; suradnica četvorice dijecezanskih i četvorice pomoćnih biskupa i s više svećenika u službi generalnih vikara, kancelara i tajnika u Nadbiskupskom ordinarijatu u Đakovu. Također, nadbiskup je izrazio sućut obitelji s. Marinele. „Križ je jednostavno bio ugrađen u njezin život, trajno ga je tiho i samozatajno nosila, s njim se kroz čitav život srađala, učila se prihvaćati ga, s njim se boriti, sjedinjavati i suobličavati Isusu Kristu, svome Gospodinu i Zaručniku, raspetom i umrlom na križu“, rekao je nadbiskup te u homiliji izložio životni put pokojne s. Marinele.
Životopis s. Marinele – iz homilije nadbiskupa Hranića
S. Marinela (Vera) Herceg je 7. travnja 1945. godine rođena kao nedonošče, u skromnoj ratarskoj obitelji Ivana i Ane rođene Kirin u selu Gornji Vukojevac u Župi Kravarsko, u današnjoj Sisačkoj biskupiji. Bila je najmlađa od petero djece – tri sestre i jedan brat. U strahu da neće dočekati sljedeće jutro, baka ju je odmah po rođenju krstila te su ju sutradan odnijeli u župu Peščenica, jer je nešto bliža od Kravarskog, i ondje je ostvarena nadopuna krsnog obreda te je Verica ondje upisana u Maticu krštenih. I kroz cijeli su je život pratile zdravstvene poteškoće. Osnovnu školu pohađala je u Pešćenici, a prvu pričest je primila 1953. u Kravarskom. Godinu dana kasnije, 1954. obitelj se preselila u Sisak i ondje je Verica nastavila od 3. razreda osnovne pa dalje pohađati osnovnu školu.
U njezinoj mladenačkoj duhovnoj formaciji u Župi Uzvišenja sv. Križa u Sisku snažne je tragove ostavio tada mladi i duhom gorljiv kapelan Vladimir Stanković, koji je okupljao djecu i mlade, katehizirao, organizirao pobožnosti, animirao župu, posuđivao na čitanje duhovnu literaturu, organizirao Caritas i različite pastoralne sadržaje i istodobno zadavao ozbiljne brige komunistima. U takvom ozračju Verica je u 7. razredu poželjela služiti Bogu. Sa 16 godina odlučila je to i ostvariti. S kapelanovom preporukom javila se najprije Sestrama milosrdnicama u Zagreb, gdje su joj rekle neka godinu dana čeka. No, nije mogla čekati pa ju je kapelan uputio da se javi Sestrama sv. Križa u Đakovu. I one su joj rekle neka godinu dana čeka. I nije bilo druge nego čekati. Odlučila je čekati kod Sestara sv. Križa. Ali da ne gubi vrijeme, ukazala se mogućnost i ona je upisala daktilografski tečaj u trajanju od godinu dana i uspješno ga završila.
Godine 1962. roditelji su je dopratili u samostan u Đakovo. Već kao kandidatica polazila je katehetsku školu koju je organizirao i na njoj predavao naš tadašnji biskup Stjepan Bauerlein. Biskup je tražio nekoga tko bi mu prepisao skripta i tako je otkrio s. Marinelu, koja je doista bila vrstan daktilograf. Pisala je vrlo brzo dopise koje joj je biskup diktirao, pisala je na slijepo bez pogreške, u čas je svaku stvar prepisala. Kao takva, a uz to tiha, diskretna, nenametljiva, marljiva, prijazna i uslužna bila je pravi Božji dar i dragocjena suradnica u Biskupskom ordinarijatu.
Godine 1965. u novicijatu je dobila ime s. Marinela, a 1966. položila je prve redovničke zavjete. Biskup Bauerlein molio je poglavarice da s. Marinelu pošalju na službu u Biskupski ordinarijat. S. Marinela je u svojoj službi bila predana i pouzdana. Kako su dolazili novi pisaći strojevi, strojevi za umnažanje, ona je učila služiti se njima. Godinama je u suradnji s kancelarom mons. Lukom Strgarom priređivala i umnažala Obavijesti Biskupskog ordinarijata.
Isusu je rimski vojnik kopljem probo srce, iz kojega su potekli krv i voda. Kad je s. Marinela dospjela u Isusove godine, i njoj su u 33. godini života na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu u srce ugradili elektrostimulator za aktiviranje srčanog mišića i održavanje normalnog srčanog ritma, tzv. pacemaker. U to vrijeme, 1977. godine, to je bila veoma riskantna operacija. Nakon 7 mjeseci, s. Marinela se vratila u Ordinarijat i nastavila svoj posao. Kad je došlo računalo, naučila je koristiti i računalo, računalne programe, printere i vrlo vješto se služila svom tom tehnikom. Vodila je urudžbeni zapisnik. Odgovarala na telefon Ordinarijata. Preuzela je dio dopisa i samostalno na njih pripravljala odgovore. Biskupovo je bilo da pripravi tekst, a njezina su briga dalje bile božićne i uskrsne čestitke, imendanske čestitke, ažuriranje adresa i imena čelnih osoba u različitim crkvenim i svjetovnim ustanovama, prilagođavanje dopisa i čestitki pojedinim osobama, spremno je požrtvovno prepisivala kojekakve tekstove, preuzimala najdosadnije i najmonotonije uredske poslove. Svi smo se mogli razići, ali i ostati mirni jer smo znali da je u Ordinarijatu s Marinela, da će se ona javiti na svaki telefonski poziv, da će svakoga uljudno primiti i svima pokazati dobrodošlicu, da neće nikoga povrijediti te da će u svakoj situaciji razborito i mudro postupiti.
– Posljednjih godina bila je veoma slaba. Češće je imala ozbiljnih srčanih tegoba radi kojih je nekoliko puta bila na bolničkom liječenju, a češće je i po nekoliko dana morala mirovati dok se srce ne smiri. Kad bismo u kapeli utihnuli, čuli bismo rad njezina pacemakera koji se mučio s već oslabljenom baterijom. S puno je ljubavi vodila brigu o našoj kućnoj kapeli sv. Josipa u Nadbiskupskom domu. Kad god je u vrijeme kroz godinu bilo moguće čekalo nas je bijelo misno odijelo. Srijedom misa u čast sv. Josipu, četvrtkom o Presvetoj Euharistiji, petkom o Srcu Isusovu, subotom u čast BDM“, rekao je u propovijedi nadbiskup Hranić, koji je na kraju misnog slavlja zajednici sestara za uspomenu darivao umjetničku sliku, koju je toga dana namjeravao darovati s. Marineli na oproštaju u Nadbiskupskom domu. A. Banović