CERIĆ (TU) – Na mjesnom groblju u Ceriću, filijali Župe Duha Svetoga Nuštar, u srijedu, 15. travnja 2026. pokopana je Eva Hranić r. Marković majka đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita Đure Hranića.
Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić koji je na početku rekao: „S kakvim smo se pozivom istine i sigurnosti uveli u ovo sveto sprovodno bogoslužje s riječima Krista Gospodina Ja sam uskrsnuće i život. Vjerujem da to sabire naše osjećaje, naše misli, sjedinjuje nas u izrazima sućuti i to nas poziva i sabire na molitvu.“ 
Biskup Ivan je izrazio sućut obitelji i cijeloj župnoj zajednici te na osobit način nadbiskupu Đuri u ime cijele nadbiskupije, čitavog prezbiterija, u ime redovnika i redovnica, u ime svih onih koji su i u pisanom obliku poslali svoje izraze sućuti te u ime nazočnih srijemskih biskupa Fabijana Svaline i Đure Gašparovića – biskupa u miru te svih hrvatskih biskupa koji su sabrani na proljetnom zasjedanju HBK-a u Zagrebu.
„Koliko je osjećaja, toliko je i molitve, zahvalnosti i nade. Sve to saberimo promišljajući sada o svemu onome na što nas upućuje snaga i svjetlo naše kršćanske vjere. One vjere koju nam je majka Evica cijelim svojim životom pokazivala“, rekao je na početku sprovodnih obreda biskup Ivan.
Sprovodnu homiliju je mons. Ćurić započeo stihovima 23. Psalma Gospodin je pastir moj, zla se na bojim, ni u čem ne oskudjevam. Bog mi daje odmora, krijepi moju dušu.„Ne zaboravlja psalmist ni onaj drugi dio životnoga iskustva: tjeskobe, žalosti i patnje ali ne zaboravlja ni nadu. Tu jedinstvenu utjehu koju nam pruža iskustvo naše povezanosti s Bogom. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se na bojim. Ti ti si Gospodine sa mnom. To osjećam kao temeljno nadahnuće koje nas rasvjetljuje u ovom bogoslužju oproštaja i ukopa naše preminule sestre Eve.“
O pokojnici je rečeno da je bila jednostavna žena te je biskup Ivan u tom smislu rekao: „Taj izričaj svraća pozornost na život kakav on doista jest u svom relizmu životnoga puta na kojem hodimo maleni sa svim granicama ljudskoga postojanja obogaćivani istodobno zajedništvima koja proširuju taj naš mali životni svijet. Raduju nam srce doživljajem zajedništva obitelji, zavičaja, naroda. Potom u krilu Crkve koja nam naviješta i uvodi nas u iskustvo zajedništva s Bogom u kojem nas zahvaća milost onog najvećeg dostojanstva da smo Božji sinovi i kćeri, Kristova braća i sestre i da smo braća i sestre međusobno učvršćeni radosnom nadom da se smijemo nadati punini spasenja i vječnom životu.“
Zatim je mons. Ćurić govorio o uskrsnom vremenu i divnim otajstvima vjere kojom smo razmatrali svjetlo i snagu spasenja koje nam dolazi po Spasitelju Isusu Kristu. U sprovodu se spominju i riječi s početka korizme Spomeni se čovječe da si prah ali da to nije zadnja poruka jer nas pritječe Kristovo djelo spasenja po njegovoj muci i smrti na križu i njegova pobjeda života nad smrću u njegovu uskrsnuću. „U tu se istinu po kršćanskoj vjeri ucjepljuju naši životi, a na tu nas je istinu podsjetio i apostol Pavao Koji smo god kršteni u Krista Isusa u smrt smo njegovu kršteni. (…) 
Temeljna poruka naše vjere koju su naviještali apostoli odnosila se upravo na događaj Kristova uskrsnuća. Onaj koji je bio raspet, umro i ukopan, uskrsnuo je. U tome je glavna boja i nota kršćana, svjetlo istinske i neprolazne nade i nova šansa našem životu – s Kristom ćemo uskrsnuti. Taj navještaj odjekuje u glasu i poslanju Crkve i danas po svećenicima, redovnicima i redovnicam i svim krštenicima, cijelom Božjem narodu. To je temelj našeg pouzdanja u molitvi jer kako nas je poučavao papa Franjo I sama smrt drhti kad kršćanin moli.“
Osvrnu se biskup Ivan i na navijesšteno evanđelje rekavši da kada god su s Isusovim djelima slični naši koraci, naše misli, riječi i djela u tom nas vodi Isusov poziv Dođite k meni, uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene. (…) „Tu Isusovu poniznost krotkih i poniznih srdaca znaju nam pokazati naši očevi i majke. Baš u tom možemo prepoznati i lik naše pokojne sestre, majke Evice. I sve ono što je obasjavalo njezin životni put od Prigorca nad Ivanecem, jednoga od Ivanečkih sela do vinkovačkog slavonskog, srijemskog zavičaja u nuštarskoj župi, cerićkoj filijanoj zajednici. Toliko je toga ispunila i učinila u svakodnevnim koracima ljubavi u svojoj obitelji. Prema svima s kojima ju je život povezivao. Nije to bilo bez žrtava i odricanja i kad su nadolazile teškoće i križevi, iskustvo rata i progonstva, suprugova smrt 1991. no čini se da je u njoj najviše pobjeđivala radosna nada koja joj je u srce dozivala radosne događaje u kojima je u zahvalnosti Bogu pratila i radovala se koracima svoje djece, radovala se njihovu odrastanju, samostalnim životima i svojoj unučadi i svim bližnjima. Kako da se ne spomenemo i njezine radosti u slavlju sinovljeva svećeničkoga ređenja, i mlade mise 1986. u Ceriću a kasnije i njegova biskupskoga ređenja, te službe nadbiskupa…sve i s njezinom blizinom, tihom i nenametljivom, blagom i razdraganom. Koliko smo puta imali priliku uživati u njezinoj srdačnoj gostoljubivosti. U zadnjim godinama kada je nadošao križ bolesti sačuvala je vedrinu srca. Najviše je molila i pokazivala kako čezne za vječnim životom ne propuštajući molitvu Gospine krunice i pobožnosti Božjem milosrđu. Opraštajući se od majke Evice osjećamo duboku zahvalnost koju pretačemo u usrdnu molitivu: Isuse koji vazda živiš primi ju u puninu radosti vječnoga života. I nama je to putokaz i naša besmrtna nada,“ zaključio je homiliju biskup Ivan.
Domaći župnik Krešimir Jukić u svom se obraćanju osvrnuo na geslo nadbiskupa Đure Izvezi na pučinu koje je obilježilo njegov život i služenje no rekao je da to nije samo jedna misao nego da ono izvire i rađa se iz života i obitelji te iz vjere koja se živi u svakodnevici. Govoreći o pokojnici rekao je: „Možemo reći da je sada došao njezin konačni izlazak na pučinu. Ne više na vode ovoga svijeta nego u dubine Božje ljubavi. Kao majka zasigurno je bila ona tiha snaga koja je pomagala izvesti na pučinu. A svojom vjerom, strpljenjem i ljubavlju oblikovala je srce svojega sina i svoje obitelji i zasigurno nikada nije stajala u prvome planu, ali je bila temelj.“
Spomenuo se župnik Jukić i trenutaka kada joj je dolazio podijelit sakrament ispovjedi i donosio pričest, blagosti njezinih ruku i lica te brižnosti kojom se obitelj skribila za nju, a da je to bila slika one ljubavi kojom je pokojna Eva bila ljubljena od svojih ukućana. Također je župnik u ime filijane zajednice Cerić obitelji izrazio sućut.
Liturgijsko pjevanje na groblju kod sprovodnih obreda predvodili su đakovački bogoslovi.
Misa zadušnica
Misu zadušnicu u cerićkoj crkvi sv. Katarine predvodio je srijemski biskup Fabijan Svalina u zajedništvu s nadbiskupom Đurom, biskupom Ivanom i umirovljenim srijemskim biskupim Đurom Gašparovićem te brojim svećenicima.
Litrugijsko je pjevanje predvodio Mješoviti župni zbor nušterske župe ojačan bogoslovima pod ravnanjem voditeljice Kristine Culek.
Na kraju misnoga slavlja od brojnih pristiglih izraza sućuti vlč. Nikola Klemen, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata pročitao je sažalnicu biskupa HBK-a.
Nadbiskup Đuro je u ime svoje obitelji izrazio zahvalnost ocima biskupima, svim svećenicima, bogoslovima, sestrama redovnicama i svima koji su svojom nazočnošću sudjelovali u molitvenom zajedništvu oproštaja od majke Evice, a došli su s različitih strana domovine.
„Vidimo da naš ljudski život ako nema vjere u uskrsnuće, ako nema vjere zajedništva s Kristom Gospodinom, ako sve završava u grobnome humku onda je naš život besmislen. 
I ovo danas je bilo jedno očitovanje naše vjere i našega crkvenoga života.“ Zahvalio je nadbiskup Đuro bogoslovima i zboru na lijepom liturgijskom pjevanju koje je pomoglo doživjeti vjeru i snagu i dubinu trenutka oproštaja. Zahvalio je biskupu Fabijanu na predvođenju misnoga slavlja i biskupu Ivanu na predvođenju sprovodnih obreda. Tiskovni ured/Foto: Martina Kuveždanin
