Sprovod i misa zadušnica za vlč. Ivana Janeša

ĐAKOVO (TU) – Vlč. Ivan Janeš, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je preminuo 19. studenoga 2020. u KBC-u Osijek u 89. godini života i 64. godini svećeništva, ukopan je u petak 20. studenoga na Gradskom groblju u Đakovu. U nazočnosti nadbiskupa Đure Hranića, tridesetak svećenika te, zbog epidemioloških mjera manjeg broja vjernika, sprovodne obrede predvodio je pomoćni biskup Ivan Ćurić.

„I ovaj nas trenutak obraća k izvoru vjere – Božjoj riječi koja nas nikad ne prepušta tami ostavljenosti i beznađa. Tu poruku nam donosi i pobožno iskustvo psalmista koji, kako smo čuli, otvorenih očiju za ljudsku prolaznost i patnje, iz svoje duše izvija usklik: Milosrdan je i milostiv Gospodin (Psalam 103.). No, u tom njegovu svjedočanstvu primjetna je tako jasna i snažna poruka o iskustvu Božje ljubavi, čija snaga uvijek ponovno izranja: jer je ljubav Gospodnja vječna. Bog se spominje naše krhkosti i prolaznosti. I što god da se s naše strane ispriječi te nas zakoči i sputava, nikada nije jače od onog svjetla koje nam svakoga dana dolazi, kao uvijek nova prigoda i poziv, da obnovimo svoju životnu snagu, da otkrijemo one najsigurnije, zapravo prve i posljednje temelje svoga života te sav svoj život s povjerenjem položimo u sigurnost Božje ljubavi“, rekao je u sprovodnoj homiliji biskup Ivan.

Rekavši kako bi ta istina Božje ljubavi ostala nejasna i nedostižna da se Bog nije utjelovio u svome Sinu, biskup je nastavio: „Zato u kršćanskoj vjeri uvijek s radošću otkrivamo da je istinu našeg života sâm Bog rasvijetlio kad je utjelovljenjem postao ‘nama u svemu jednak, osim u grijehu’, ali ne samo ljudskošću, već i božanskim svjetlom – istinom božanskoga života, u kojoj prepoznajemo djelovanje Božje milosti i snagu Duha Svetoga – koji je obećani i nama darovani obnovitelj života, koji će ‘ovo naše smrtno tijelo preobraziti na sliku svoga uskrsnoga tijela’.“

Posvjestivši kako Isus u bolno iskustvo čovjekove smrti, u ljudski zemaljski odlazak te na sve staze čovjekovih misli, riječi i djela donosi snagu svoje blizine i svoga spasenja, biskup je kazao: „Primjećujemo kako i smrću vlč. Ivana iz naše sredine odlazi jedan od naših ‘nestora’, svećenika na čijim je plećima dugo životno i svećeničko iskustvo. U susretima s vlč. Ivanom, sve do zadnjih dana, dok ga iz naše sredine nije udaljila zaraza koronavirusom, mogli smo osjetiti njegovu gotovo mladenačku živahnost, neki gorljivi misionarski sjaj u očima, kad nam je pripovijedao o brojnim proživljenim kušnjama u nesklonim i teškim vremenima komunizma. Ostao je tjelesno i duševno čio, u hodu do zadnjih dana, razgovorljiv i srdačan. Opraštamo se danas od njega puni zahvalnosti, koju pretačemo u molitvu da ga Gospodin očisti od svake sjene grijeha, da primi njegova brojna dobra djela i privede ga vječnom životu, kojem se nadao i čeznuo svim svojim srcem.“

Na kraju sprovodne homilije biskup je u ime pokojnog svećenika izrazio iskrenu zahvalnost za skrb ravnateljima, časnim sestrama i osoblju te subraći svećenicima iz Doma za umirovljene svećenike, gdje je pokojni svećenik Ivan Janeš živio od svoga umirovljenja 2001. godine.

Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali

Nakon ukopa na Gradskom groblju, misu zadušnicu za pokojnog svećenika Ivana Janeša u đakovačkoj katedrali predvodio je nadbiskup Đuro Hranić, u koncelebraciji biskupa Ćurića te još devetorice svećenika. Zahvalivši Bogu za sve darove i dobročinstva koja je po svećeničkom životu pokojnog vlč. Janeša darovao mjesnoj Crkvi, nadbiskup je na kraju mise rekao kako u dane kao ovaj i u ovo vrijeme obilježeno epidemijom čovjek osjeća da je tek ‘dašah’, kako smo nestalni te kako ljudski život ne bi imao smisla da nema snage vjere koja kaže da nismo tek ‘mušice’, već stvorenja Božje ljubavi. „On nas je stvorio na svoju sliku, od njega dolazimo i k njemu idemo. U njemu je punina, smisao i konačni smiraj našega bića“, rekao je nadbiskup Hranić, potičući okupljene na molitvu.

Životopis pokojnog vlč. Ivana Janeša (iz sprovodne homilije biskupa Ćurića)

Pokojni svećenik Ivan Janeš rođen je u Retkovcima 13. veljače 1932. od roditelja Josipa i Marije. U rodnom je mjestu započeo svoje obrazovanje, gdje završava četiri razreda osnovne škole. Školovanje nastavlja u Vinkovcima, nakon čega odlazi u Zagreb, u Dječačko sjemenište na Šalati gdje ostaje dvije godine. Nakon toga dolazi u Licej u Đakovu, gdje je maturirao 1952. godine. Odsluženje vojnoga roka odvelo ga je u Požarevac u Republici Srbiji. Filozofsko-teološki studij i bližu svećeničku formaciju stječe u Đakovu, gdje je na Petrovo, 29. lipnja 1957.  zaređen za svećenika. I njegov dvije godine mlađi brat Franjo, kasnije fra Alfons, postat će svećenik u redu franjevaca konventualaca.

Nakon ređenja za svećenika Ivana slijede godine pastoralne službe: najprije je duhovni pomoćnik „ekskurent“, a kasnije i stalni kapelan u Župi sv. Mihaela u Osijeku (1957. – 1960.). Prvu samostalnu službu prima u proljeće 1960., kad postaje župni upravitelj u Vrbanji. Od 1963. do 1972. župni je upravitelj u Cerni, gdje je vršio i službu dekana Županjskoga dekanata (1970. – 1972.). Nakon toga, u proljeće 1972. započinje službu župnika đakovačke Župe Svih svetih (1972. – 1985.), tada jedine župe u gradu Đakovu. Jedno vrijeme vršio je i službu dekana Đakovačkog dekanata (1972. – 1973.), a nekoliko godina upravljao je i župom Đakovački Selci (1972. – 1975.). Brižno se zajedno sa svojim suradnicima posvetio uspostavi novoga liturgijskoga i pastoralnoga središta u đakovačkom naselju Sjever, gdje je izrasla nova župna zajednica Dobroga Pastira, čiji je on bio upravitelj u osnivanju od 1980. do 1985.

Nakon službe u Đakovu 1985. godine odlazi na službu u biskupiju Željezno u Austriji, gdje s posebnom ljubavlju djeluje među gradištanskim Hrvatima, a najduže u župi Pinkovac (Güttenbach), od 1996. do umirovljenja 2001. godine U vremenu Domovinskoga rata zauzeto sudjeluje u pomaganju prognanicima iz Hrvatske, u sklopu projekta „Susjed u nevolji“, ali i drugim pojedinačnim i zajedničkim akcijama pomoći nastradalima u ratu. Od 2001. je u mirovini, nastanjen u Svećeničkom domu u Đakovu.

A. Banović