OSIJEK (TU) – Ciklus socijalnih tribina u organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ nastavljen je 23. studenog u Vikarijatu Osijek izlaganjem mr. socijalnog nauka Crkve Igora Jakobfija o temi „Laborem exercens – Kršćansko shvaćanje rada“.
Uvodničar dr. mons. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, pojasnio je kako je Laborem exercens (Radom čovjek) objavljena 1981. godine prva među trima enciklikama Ivana Pavla II. koja govori o ljudskom radu, no već enciklika Redemptor Hominis (Otkupitelj čovjeka) 1979. ističe zauzimanje za prava čovjeka i kada je LE objavljena bila je prihvaćena i bila je novost. Dugalić je to razložio ističući: „LE ne govori samo o radu koji oplemenjuje čovjeka, već mijenja postojeću paradigmu (i u katoličkoj tradiciji) o tome da onaj tko ima (u kapitalizmu) nema potrebu i obvezu za radom. Čovjek koji ne radi otupljuje, rad izgrađuje osobu i daje joj duhovne vrijednosti. Pa i u UN-ovoj „Povelji o pravima čovjeka“ stoji kako je pravo na rad ljudsko pravo. Također, LE pokazuje kako je država odgovorna prema problemu nezaposlenosti, a time zakonodavac suodgovoran za rad. Država je neizravni poslodavac. Rad oplemenjuje, a lijenost je teški grijeh. I kršćanska antropologija upućuje da svaki čovjek mora raditi, a država omogućuje da se čovjek može ostvariti.“
Uvodeći u izlaganje Jakobfi je pripomenuo kako mu je od svih socijalnih enciklika LE najdraža jer je „sadržajno nabijena te se o svakoj temi može zasebno predavati i razgovarati“. Radi boljega razumijevanja nastanka enciklike Laborem exercens, predavač je razložio povijesni kontekst izdvojivši kronološki važne događaje: 6. kolovoza 1978. umire papa Pavao VI., a 28. rujna umire Ivan Pavao I. te 16. listopada papa postaje Ivan Pavao II. koji je od 1523 prvi papa ne-Talijan, prvi papa Poljak uopće i nazivaju ga „socijalni papa“, kazavši: „Ivan Pavao II. proglasio je novih 1338 blaženika i 482 nova svetca i 1979. uvodi pojam „nova evangelizacija”, a u to vrijeme traje inflacija i recesija, javlja se tzv. tacherizam… Godine 1980. u Poljskoj traje radnički štrajk i u Gdanjsku desetci tisuća radnika prosvjeduju klečeći i moleći, a štrajkaše predvodi Lech Wales, predsjednik sindikata Solidarność. Iduće, 1981. godine, 13. svibnja dogodio se atentat na Ivana Pavla II. (atentator Turčin Mehmet Ali Ağca), prepoznaje se kriza socijalne države i 14. rujna Papa objavljuje encikliku Laborem exercens. Među događajima 1983. je posjet Ivana Pavla II. atentatoru u zatvoru tijekom kojeg mu Papa sve oprašta, a iste godine Lech Wales dobiva Nobelovu nagradu za mir. Ivan Pavao II. je 2014. zajedno s Ivanom XXIII. proglašen svetim.“
Pokazujući zorno na primjeru zaposlenice (tajnice Đurđe koja istovremeno sa „četiri para ruku“ obavlja poslove) moguće posljedice njezina rada, a to su ropstvo učinkovitosti i otuđenje, Jakobfi je naglasio kako je aktualnost LE u odnosima između radnika i neizravnog poslodavca – države (LE 16 – 19) i izravnog poslodavca (LE 16 – 19) – privatnog vlasnika kapitala, a „zanemaruje se crkveni nauk koji je uvijek izražavao duboko i čvrsto uvjerenje da se ljudski rad ne tiče samo ekonomije nego da također, i iznad svega, uključuje osobne vrednote“ i, kazao je Jakobfi zanemaruje se individualizam naspram otuđenju kao i prirodna bogatstva/kapital, odnosno sredstva rada i, najvažnije je, zanemarivanje činjenice da je „Bog (LE 4 – 6; 11 – 15; 25 – 27) Stvoritelj zapravo prvi poslodavac i Spasitelj koji je posljednji poslodavac“. „Prirodna bogatstva su izvorno darovana svakom čovjeku iz generacije u generaciju da ih svojim radom oblikuje te tako nastavi stvaranje, osigurava sebi i drugima životne preduvjete (materijalne, osobne/duhovne) i prenosi u baštinu budućim generacijama. Čovjek je slika Božja, subjektivno živo biće, sposobno po svojem radu suobličavati se Stvoritelju te je zbog toga u njegovu radu potrebno razlikovati dvije dimenzije – objektivnu i subjektivnu. Objektivna je skup baštinjenih i promjenjivih (LE 5) djelatnosti, izvora, sredstava i tehnika kojima se radeći služi, dok je subjektivna sposobnost raditi (LE 6) planski, razumno odlučivati o sebi te tako tragati za vlastitim ostvarenjem. Neka obilježja subjektivne dimenzije rada su: ponajprije trud/ zalaganje/radišnost (LE 4; 6; 9; 27) čovjekovo dobro u svim dimenzijama, a ne samo na razini objektivne učinkovitosti jer upravo po trudu ostvaruje Božji plan o čovjeku kao biću koje radi (u suradnji s drugima, za sebe, za druge, za prirodu) surađujući s Bogom oko stvaranja i spasenja; zatim obiteljski život (LE 10) (jamstvo ostvarenja poziva na osnivanje obitelji, uzdržavanje i obavljanje odgojne funkcije) i društveni život (LE 8; 10) te punina života (LE 27).
Rad sam po sebi ujedinjuje ljude, društveni život utjelovljuje rad (u obje dimenzije niti subjektivna niti objektivna dimenzija nisu isključivo plod radnika, njegove plodove svih naraštaja – plaća nije isključivo zarađena samo od strane radnika), a društvo kao neizravni odgojitelj mora jamčiti promicanje radišnosti. Sindikati jesu nužan element društvenog života. Punina života označava to da nije odmor radi, već rad radi odmora i vrhunac rada je ‘Pasha’ – odmor u zajedništvu s Bogom i ljudima. Neizravan poslodavac prema subjektu rada je: pravedan i zakonodavan, treba planirati, uspostavljati i voditi etički ispravnu politiku rada u odnosu na izravne poslodavce, zaposlene, nezaposlene, umirovljene, buduće radnike, bolesne i majke te biti suveren na državnoj i međunarodnoj razini…
Podruštvovljavanje kapitala (LE 14 – 15 i 9) nepoistovjetivo je s pukim oduzimanjem iz ruku privatnih vlasnika, moguće tek ukoliko se ostvari subjektivnost društva, kada svatko na osnovi vlastitog rada može sebe smatrati suvlasnikom radnog mjesta u radišnosti, sustvaralaštvu i suodgovornosti te prepoznaje i vlastito dobro. Neizbježna je odgovornost Crkve jer bitan ključ ukupnog osobnog i društvenog života rad ne smije biti izostavljen iz evangelizacijskog poslanja Crkve (LE 3)“, istaknuo je Jakobfi te govorio o zahtjevima pred čovjekom: antropološki – rad je bitan način konkretnog ostvarenja povijesne dimenzije čovjekova postojanja (LE 1); teološki– po ostvarenju povijesne dimenzije postojanja kroz rad čovjek odgovara na Božji poziv o sudjelovanju u nastavku stvaranja (LE 4); evanđeoski zahtjevi – skrb za čovjeka kao subjekta rada jest konkretno ostvarenje druge zapovijedi ljubavi (LE 8). “U ljudskom radu kršćanin nalazi komadić križa Kristova i prihvaća ga u istom duhu otkupljenja s kojim je Krist prihvatio križ za nas. Zahvaljujući svjetlu kojim nas prožima Kristovo uskrsnuće, u radu uvijek nalazimo iskru novoga života, nagovještaj novog neba i nove zemlje. Samo po muci i nikad bez nje, (LE 27)“, zaključio je Jakobfi.
Tribina je zaključena promišljanjima o tome kako katolik valja „rasti u autentičnoj duhovnosti rada koji je sudioništvo u Stvoriteljskom djelu poput malog komadića Kristova križa i takvim radom čovjek sudjeluje u otkupljenju svijeta, a kršćani koji ne ispunjavaju svjetovne dužnosti dovode u pitanje svoje spasenje“. Nevenka Špoljarić
