OSIJEK (TU) – U četvrtak 4. travnja u Klubu knjižare Nova osječka Udruga katoličkih intelektualaca održala je u sklopu korizmenih susreta predstavljanje knjige Ponovljeno obećanje Božice Zoko, druge knjige u svojoj nakladi.
Predstavljanjem je moderirala Ružica Pšihistal, urednica knjige, a uz nju su sudjelovale autorica, književna kritičarka Sanja Jukić te Žaklina Kurmaić, članica Udruge i grafička oblikovateljica knjige. Božica Zoko ugledna je književnica rodom iz Gradišta pored Županje koja je objavila više zbirki pjesama, od kojih su bile posebno zapažene Trg na kojem stojimo, ruši se (Biblioteka Quorum 1990), Biće iz mraka (Meandar 2001), a mnoge njezine pjesme uvrštene su u važne antologije suvremenoga hrvatskoga pjesništva (Međaši – Hrvatsko pjesništvo dvadesetoga stoljeća, Utjeha kaosa, Poetika buke). Piše i poetske eseje, književne kritike i duže pripovjedne forme (Bog čistoću ljubi), a njezin umjetnički profil upotpunjen je i slikarskim radom, u kojem su česti religiozni motivi (križni put).
Kršćanska vizura dominantna je u ovoj knjizi zbog čega je pronašla svoje mjesto u biblioteci Udruge katoličkih intelektualaca. Velika poplava županjske Posavine 2014. protkana je biblijskom semantikom i živom Božjom riječi, koja nenametljivo pulsira u tkivu polifonijske strukture bez zadanih žanrovskih ograničenja. O pitanjima isprepletenosti dramskoga, lirskoga i epskoga modusa, kao i o poetici teksta govorila je iz motrišta struke Sanja Jukić, naglasivši imanentnu hipertekstualnu matricu teksta u kojoj važnu ulogu ima čitatelj koji se pozvan otvarati „prozore“ i aktivirati brojne poveznice upisane u tekst, dopisujući ga tako i preoblikujući u novo štivo.
Iz tih je pitanja potekla živa rasprava u koju su se uključile sve sudionice predstavljanja: Je li to štivo primarno dramski tekst s didaskalijskim odrednicama u zagradama, poetski roman s elementima struje svijesti ili možda moderno prenje, s uzorom u srednjovjekovnoj pjesničkoj dijaloškoj vrsti gdje se u prožimanju tradicionalnih dramskih, epskih i lirskih značajki odvija razgovor duše i tijela u smrtnom času ili dijalog dobra i zla. Konačna je riječ prepuštena autorici – Tih dana kada je Sava plavila i izlijevala se iz korita u obližnja sela, njegovala sam bolesnu majku i jednostavno zapisivala iz dana u dan što se događa oko mene i u meni.
Odabrane dijelove teksta čitala je Žaklina Kurmaić, a razgovorno predstavljanje dovelo je i do drugih tema u kojima je sudjelovala i publika. Poticaj na pisanje i svrhu ovoga djela autorica je objasnila u jednoj rečenici: „Previše je zlih i teških tema svuda oko nas, trebamo se usmjeriti prema Dobru”, što je dobar vodič za korizmeno vrijeme. Žaklina Kurmaić
