Mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki
Mons. Ivan Ćurić rođen je 1. prosinca 1964. godine od roditelja Ante i Pavke rođ. Kolak u Slavonskom Brodu, u Đakovačkoj ili Bosanskoj i Srijemskoj biskupiji, danas Đakovačko- osječkoj nadbiskupiji. Nakon osnovne škole 1979. Godine započinje svećeničku formaciju, najprije u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu, kasnije u Đakovu. Poslije vojnoga roka u Banjoj Luci ulazi 1984. godine u Bogoslovno sjemenište u Đakovu i započinje svoj filozofsko-teološki studij, koji od 1987. nastavlja na Papinskom gregorijanskom sveučilištu, kao pitomac Papinskoga njemačko- ugarskoga zavoda. U isusovačkoj crkvi Presvetoga Imena Isusova (Il Gesu) u Rimu zaređen je 11. ožujka 1989. za đakona, a za prezbitera 29. lipnja 1990. u katedrali – manjoj bazilici sv. Petra u Đakovu.
U Rimu postiže stupanj magisterija iz filozofije (1991.), s temom o filozofiji M. Heideggera. Iste godine započinje službu župnoga vikara u Osijeku (Donji grad) te postaje odgojitelj (prefekt) u Bogoslovnom sjemeništu i profesor filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu (danas Katolički bogoslovni fakultet). Zbog ratnih opasnosti, sa sjemenišnom zajednicom jedno vrijeme provodi u izbjeglištvu u Gradišću (Austrija). Od 1993. nastavlja studij u Rimu kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima. Poslije povratka u biskupiju vršio je sljedeće službe: vicerektor Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu (1996. – 2007.) i predavač filozofskih kolegija na KBF-u u Đakovu (do 2012.), ujedno i liturgijske glazbe (1996. – 2002.), župnik u Brodskom Varošu (2007. – 2011.), dekan Slavonskobrodskoga dekanata (2010. – 2011.), rektor Bogoslovnoga sjemeništa (2011. – 2013.).
Kroz to je vrijeme vršio i sljedeće dužnosti: voditelj Biskupijskoga tiskovnog ureda (2002. – 2007.), za trajanja Biskupijske sinode (1998. – 2003.) bio je član Pripremnoga povjerenstva i voditelj priprave 4. sinodskoga zasjedanja »Ustrojstvo biskupijske zajednice« te urednik sinodskoga biltena. Od 1998. godine urednik je »Liturgijskoga direktorija«. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji član je Vijeća za kler. Od 2011. član je Prezbiterskoga vijeća. Imenovan je kapelanom Njegove Svetosti 2012. godine. Službu generalnoga vikara Đakovačko-osječke nadbiskupije započinje 2013. godine, a od 2014. kanonik je Prvostolnoga kaptola đakovačko-osječkoga. Papa Franjo imenovao ga je 11. ožujka 2019. godine pomoćnim đakovačko-osječkim biskupom i naslovnim biskupom Tele.
„U zajedništvu Kristova poslanja“ – misli uz grb i geslo
Grb đakovačko-osječkoga pomoćnog biskupa, mons. Ivana Ćurića, osmišljen je prema uobičajenim pravilima koja se odnose na oblikovanje biskupskoga grba, kako se to prema vjekovnoj tradiciji i danas čini diljem Katoličke Crkve. Grb je sastavljen od nekoliko temeljnih elemenata: štita, ispod kojeg je ispisano biskupovo geslo, štapa, sa završetkom u obliku križa, te šešira (galero) s dvanaest ukrasnih kićenki zelene boje. Elementi grba stilizirani su u djelomice jednostavnijem obliku, u duhu „plemenite jednostavnosti“, koju općenito, a osobito u liturgiji, sugerira Drugi vatikanski koncil.
Štit je ispunjen plavom bojom, prisutnom i u grbu Slavonije, u grbu Slavonskoga Broda, rodnoga grada novoga pomoćnog biskupa, kao i u grbovima gradova Đakova i Osijeka, sjedišta i susjedišta Đakovačko-osječke nadbiskupije. Plava boja u ikonografiji i heraldici može imati više značenja te, među ostalim, označava odanost i istinu. Upravo te dvije dimenzije prožimaju na jedinstven način biskupsku službu. Biskup je odani Kristov sluga, koji svoju službu prima ponizno, kao ničim zasluženi dar Kristova poziva. Krist je jedina čovjekova istina (usp. Iv 14,6), koju je svaki biskup pozvan na poseban način naviještati, čuvati i ljubiti „da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4,14). Plava je i boja neba i čežnje, koja – stavljena u kršćanski kontekst – postaje bojom eshatološke nade u ispunjenje Božjega nauma spasenja za sve ljude. Snagom punine sakramenta svetoga reda, biskup je suradnik Božjega spasenjskog nauma, ostvarenoga po Kristu i razlivenoga u srcima svih ljudi u djelu Duha Svetoga. U plavoj boji možemo prepoznati i simboliku vode koja je znak životnosti i krsnoga preporoda. Svaki krštenik pozvan je Bogu „povjeriti svoj život, put vjere i svetu baštinu svoga naroda“, kako izričemo u Molitvi krsnoga poziva.
Plava je i marijanska boja. To je, ujedno, i prvotni razlog zašto ju nalazimo u ovom grbu. „Marijanska“ boja nosi i prepoznatljivu oznaku pobožnosti hrvatskoga naroda te kraja u kojem je smještena Đakovačko-osječka nadbiskupija, ‘prošarana’ brojnim, većim ili manjim, marijanskim svetištima, crkvama i kapelama.
Elementi unutar štita istaknuti su bijelom, tj. srebrnom bojom. Prvi i najvažniji znak je kristogram – drevni simbol Isusa Krista, Sina Božjega, u kojem nam je darovana punina objave Boga koji je ljubav i koji ljubavlju spašava svijet. U kristogramu iščitavamo grčka slova „hi“ – „X“ i „ro“ – „P“, početna slova Kristova imena na grčkom jeziku – „Hristos“. Oko kristograma je kružnica koja ukazuje na zajedništvo Crkve, otajstvenu povezanost svih udova Kristova tijela. Crkveno zajedništvo mora se temeljiti na Kristu i mora voditi jedino njemu. Samo u čvrstom zajedništvu s Kristovom Crkvom – „korabljom spasenja“, ulazimo u prostor spasa, u otajstvo života trojedinoga Boga. Po tom zajedništvu svaka služba u Crkvi, a osobito služba biskupa, poprima i svoju spasenjsku vrijednost i značenje.
Ispod kristograma nalazi se šestokraka zvijezda. Taj se oblik zvijezde susreće i u grbovima Slavonije te gradova Đakova i Slavonskoga Broda. U ovom biskupskom grbu zvijezda je još jedan marijanski znak koji podsjeća na Djevicu Bogorodicu, „najvjerniju odvjetnicu, zvijezdu i zoru spasenja, početak boljega svijeta“ i „zvijezdu nove evangelizacije“, kako ju u novije vrijeme nazivaju pape sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. te danas papa Franjo. U životu biskupa Ivana marijanska dimenzija posebno je vezana uz njemu draga zavičajna mjesta u Slavonskom Brodu: uz kapelu Male Gospe u rodnoj Župi Krista Kralja u Brodskom Varošu, uz novu Župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju te svetište Gospe Brze Pomoći, kao i uz župnu crkvu Uznesenja Marijina u Prisoju kraj Tomislavgrada, odakle su s Buškoga jezera u Slavonski Brod preselili biskupovi roditelji.
U podnožju grba vidljive su tri ravne crte. One simboliziraju slavonsku ravnicu i u njoj tri rijeke – Savu, Dravu i Dunav, koje omeđuju Slavoniju, Baranju i Srijem, područje na kojem se nalazi Đakovačko-osječka nadbiskupija. Isti znak već nalazimo i u grbovima nadbiskupa mons. Đure Hranića i mons. Marina Srakića. To je ujedno i izričaj povezanosti novoga pomoćnog biskupa s baštinom biskupa u Đakovu te oslonjenosti njegove službe na službu nadbiskupa Đure, prvoga pastira mjesne Crkve.
Za svoje je geslo biskup Ivan izabrao riječi: U zajedništvu Kristova poslanja (In communione Christi missionis). Upravo je to geslo pratilo jedan od velikih događaja u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije: pohod sv. Ivana Pavla II. Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji 7. lipnja 2003. godine. Za tu je prigodu geslo uglazbljeno i prošireno molitvenim nizom „zaziva krsnog zajedništva“. Izvorno nadahnuće gesla nalazi se, svakako, u evanđeljima, no u suvremeno doba sadržaj gesla veoma je snažno naglašen u nauku Drugoga vatikanskog koncila. To je osobito vidljivo u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium koja jasno ističe da se početak otajstva Crkve očituje u Kristovu navještaju kraljevstva Božjega, koje se, ovdje i sada, ostvaruje po zajedništvu svih članova Božjega naroda te raste prema konačnom ispunjenju svega u Bogu (usp. LG, br. 2-5).
Grb je oblikovao i nacrtao župnik Župe bl. Alojzija Stepinca u Slavonskom Brodu Tomislav Ćurić, a u Zagrebu ga je, u suradnji s dr. Antom Crnčevićem, računalno obradio Tomislav Košćak, grafički dizajner liturgijsko-pastoralnoga lista Živo vrelo.
