Nadbiskup Hranić predvodio svečano misno slavlje u požeškoj katedrali o svetkovini sv. Terezije Avilske

POŽEGA (TU) – Svečano euharistijsko slavlje u požeškoj katedrali, 15. listopada, na svetkovinu sv. Terezije Avilske, njezine nebeske zaštitnice, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić uz sudjelovanje mjesnog biskupa Antuna Škvorčevića, srijemskog biskupa Đure Gašparovića, srijemskog biskupa koadjutora Fabijana Svaline te brojnih vjernika i predstavnika javnog života.

Na početku slavlja profesor Katoličke gimnazije Leonardo Đaković uputio je pohvale sv. Tereziji ispred njezina oltara i relikvije na koje su okupljeni odgovarali pjevajući njezinim riječima “Samo je Bog dostatan!” Potom je biskup Škvorčević, domaćin slavlja u pozdravu kazao: „Na dan svoga prijelaza s ovoga svijeta u vječnost okupila nas je u požeškoj katedrali oko Isusove žrtve ljubavi na oltaru sv. Terezija iz Avile. Nazivala je sebe Terezijom od Isusa, kako bi posvjedočila da je posvema njegova, te i nas ohrabrila da budemo takvi. Svima vam od srca čestitam svetkovinu sv. Terezije od Isusa, posebno kanonicima Stolnog kaptola sv. Petra koji pripravljaju biskupijska slavlja i na njima sudjeluju u ovom njezinu hramu, vjernicima požeške Župe na čelu sa župnikom i suradnicima, građanima Grada te učenicima i djelatnicima Katoličke gimnazije u Požegi kojima je ona nebeska zaštitnica. Siguran sam da vam se ona svima raduje i zahvaljuje Bogu što vas je izabrao da budete njegovi u Isusovoj Crkvi, u Požeškoj biskupiji, u ovome Gradu. Terezijo, hvala ti što nas podsjećaš čiji smo na zemlji, što nas uvjeravaš da je našem srcu samo Bog dostatan i što nas štitiš da ostanemo njegovi u prolazu ovim svijetom, kako bismo bili s tobom dionici zajedništva svetih u vječnosti”.

Zatim je biskup Škvorčević uputio riječ nazočnim biskupima Đakovačko-osječke crkvene pokrajine i istaknuo: „S osobitim poštovanjem i radošću pozdravljam predvoditelja ovoga svetog slavlja, mons. Đuru Hranića, đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita. Preuzvišeni, dobro došli! Čestitam Vam 15. obljetnicu uzdignuća Đakovačke biskupije na nadbiskupiju i sjedište Đakovačko-osječke crkvene pokrajine. Izraze srdačne dobrodošlice upućujem srijemskom biskupu mons. Đuri Gašparoviću i srijemskom biskupu koadjutoru mons. Fabijanu Svalini. Dragi oci biskupi, čestitam vam 15. obljetnicu osamostaljenja Srijemske biskupije, koju ćete proslaviti za desetak dana, na blagdan sv. Dimitrija, zaštitnika vaše katedrale u Srijemskoj Mitrovici i Biskupije. Drago mi je što sudjelovanjem biskupâ Đakovačko-osječke crkvene pokrajine na ovom slavlju možemo očitovati naše metropolijsko zajedništvo u jednoj svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi na čelu s Petrovim nasljednikom, koja tijekom mjeseca listopada na Biskupskoj sinodi u Rimu, promišlja o svojoj sinodalnosti. Tom zajedništvu na svoj način pridonosi i mons. Ivan Ćurić, đakovačko-osječki pomoćni biskup, član naše Crkvene pokrajine, koji sudjeluje na sinodi kao predstavnik Hrvatske biskupske konferencije. Svojom molitvom za njezin uspješan tijek, povezujemo i ovo sveto slavlje s tim važnim događajem opće Crkve”.

Nakon biskupovog pozdrava mladi u narodnim nošnjama uručili su biskupima cvijeće u znak dobrodošlice.

Uvodeći u euharistijsko slavlje nadbiskup Hranić se pridružio pozdravu biskupa Škvorčevića prisutnim vjernicima. Čestitao im je svetkovinu zaštitnice Katedrale i Župe, kao i zaštitnicu Katoličke gimnazije i grada Požege. Istaknuvši kako su se okupili u Katedrali sv. Terezije da bi se sjedinili s Bogom u njegovoj Crkvi, nadbiskup ih je pozvao neka to učine onim raspoloženjem srca kako je to znala sv. Terezija, odričući se svega onoga što ih u tom sputava.

U homiliji nadbiskup Hranić je istaknuo kako je prispodobu o svadbi kraljeva sina, Isus ispripovjedio u Jeruzalemskom hramu tijekom rasprave sa svećeničkim glavarima i narodnim starješinama. Kazao je: „Razlozi te napetosti su Isusov izgon trgovaca iz hrama, nekoliko izlječenja bolesnika te poklici mnoštva Isusu „Hosana Sinu Davidovu“, što je uznemirilo svećeničke i narodne prvake”. Spomenuo je kako im Isus na njihovo pitanje s kojom vlašću to čini: “pripovijeda tri prispodobe: o reakcijama dvojice sinova koje otac šalje u vinograd i o vinogradarima ubojicama te ovu današnju o uzvanicima na svadbenu gozbu, koje su jasan odgovor da Isus govori i čini kao utjelovljeni Božji Sin, iako mu zbog toga prijeti čak i nasilje”. Osvrćući se na današnju prispodobu, nadbiskup je rekao: „Kraljevstvo nebesko u današnjoj Isusovoj prispodobi, naliči pripremi svadbe, koja je proslava života, ljubavi dvoje mladih ljudi te slavlje zajedništva. Takva svečanost otvara srca ljudima koji se ondje nađu i olakšava ljudsko približavanje. Svatko tko je pozvan može doći na slavlje i biti dionik slavlja. No, u Isusovoj prispodobi, pozvani na svadbu se ne odazivaju, svatko ide svojim putem, ispričavaju se svojim poslovima i obvezama te ne dolaze”. Potom je podsjetio kako Isus opisuje kraljevu bol, koji je priredio svadbu svomu sinu, a uzvanici se nisu odazvali: “Bol odbijanja još je dublja jer uzvanici ne samo da ne prihvaćaju poziv, nego su čak zlostavljali i ubili i kraljeve sluge, koji su išli podsjetiti ih na kraljev poziv. U tu sliku Isus smješta stoljetna iskustva upornog odbijanja Božjeg poziva i ravnodušnost svoga židovskog naroda. U toj slici se lako prepoznaje i odnos između Isusa, te svećeničkih i narodnih glavara i starješina”. Dodao je još kako su: “svećenički poglavari i narodni starješine spremni posegnuti za nasiljem kako bi se riješili i Isusa – utjelovljenoga Sina Božjega kao zaručnika i njegovih apostola. No, svadbeno slavlje će se ipak održati, premda na njemu neće sudjelovati oni kojima je najprije bio upućen poziv. No, na svadbu se ne može doći bilo kako, nego se od uzvanika očekuje da dođu pripravni”.

Nadbiskup je ustvrdio da to vrijedi i za život Crkve, kao i za Karmelsku zajednicu u koju je ušla sv. Terezija. Osvrćući se na život sv. Terezije, podsjetio je da je svetica ušla u samostan u Avili gdje je bilo od 120 do 180 sestara: „No, sestre su ondje živjele u osrednjosti te ozračje u njemu nije poticalo na savršenost i svetost. Ako je koja od sestara ipak htjela ozbiljniji redovnički život, molitvu i stegu, činila je to sama, na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijana, šikanirana i onemogućavana od ostalih sestara koje su poput židovskih svećeničkih glavara i narodnih starješina navikle na određeni stil života i ponašanja u samostanu”. Kazao je da se i sv. Terezija: “nakon početnog oduševljenja i plivanja protiv struje, pomirila – iako u srcu nezadovoljna – s osrednjošću, nedosljednošću, mlakošću, provođenjem vremena u ispraznim razgovorima, ogovaranjima i nevažnim poslovima te sa sjenama i slabostima samostanskih navika. No, nakon 18 godina takvoga samostanskoga života probudila ju je Božja milost te je osjetila nutarnji poziv da se izdigne iznad uobičajenog načina samostanskog života te krene drugim, boljim i savršenijim putem uskladivši svoje srce s Kristovim i živi redovnički život prožet duhom Evanđelja”.

Nadbiskup je potom ispripovjedio o promjeni života sv. Terezije: „Donijela je odluku o radikalnoj i energičnoj reformi života u Karmelu, uspjela je urediti jednu kuću i u njoj okupiti skupinu sestara spremnih za drugačiji redovnički život. Uvela je strogu klauzuru s rešetkom, intenzivan molitveni život i šutnju kroz najveći dio dana te se tako rodila prva zajednica klauzurnih sestara bosonogih karmelićanki, koje su najveći dio dana provodile u sabranosti, šutnji i osobnoj te zajedničkoj molitvi te se posvetile osluškivanju Božje riječi”. Podsjetivši da se svetica potom posvetila osnivanju i drugih takvih Karmela, provodeći reformu Karmelskog reda, nadbiskup je kazao: “Ostala je žena molitve i kontemplacije Božje riječi kojoj nije bilo teško ništa učiniti za Boga”. Dodao je kako joj je Božja providnost na životni put poslala mladog Ivana od Križa, kojeg je oduševila i s kojim je započela reformu i muške grane Karmelskoga reda.

Završavajući homiliju, nadbiskup Hranić je kazao: “Naviještena evanđeoska prispodoba može dobro poslužiti kao zrcalo u kojemu i svatko od nas može postati Isusovim sugovornikom: Svatko je od nas pozvan u život i na svečanost koju priprema nebeski Otac. On je sve pripremio, a ja trebam poput sv. Terezije u samostanu ostaviti svoju komotnost, svoje navike, ili kako kaže današnja evanđeoska prispodoba, ostaviti svoju njivu, trgnuti se i uložiti trud te se spreman pojaviti na svadbi.« Homiliju je zaključio pozivom okupljenima: »Imamo sposobnosti kojim možemo pridonositi ozbiljnosti i kvaliteti života te boljitku i Crkve i društvene sredine: odgovornošću, zauzimanjem za opće dobro, angažmanom u župnoj zajednici, u nekom vjerničkom društvu ili udruzi civilnoga društva, ili pak kroz političko djelovanje”.

Nakon popričesne molitve nazočni su uputili molitvu preporuke sv. Tereziji. Na svršetku slavlja učenici Katoličke gimnazije zahvalili su u ime gimnazijalaca, njihovih roditelja i djelatnika navedene škole zahvalu nadbiskupu Hraniću za predvođenje svetog slavlja kao i nazočnim biskupima za sudjelovanje a domaćem biskupu Škvorčeviću za trajnu blizinu i brigu koju iskazuje prema katoličkim školama u Požeškoj biskupiji. 

Biskup Škvorčević je na svršetku slavlja zahvalio prisutnim nad/biskupima i svećenicima te okupljenima što nisu dopustili da im kišovito i hladno vrijeme pomuti srce, nego su omogućili Božjoj riječi da ih prosvijetli te se prepoznaju u onim dimenzijama u kojima je sebe promatrala sv. Terezija. Zahvalio je i gimnazijalcima iz Virovitice, kao i djeci iz Katoličke osnovne škole što su svojim raspoloženjem srca ovo slavlje u čast sv. Terezije digli na onu duhovnu razinu koju mogu samo oni ostvariti. Slavlje je pjevanjem uzveličao mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem Mihaela Mojzeša, zbor Katoličke gimnazije pod vodstvom profesorice Marije Tonković te zbor požeške Župe sv. Terezije Avilske pod vodstvom profesorice Ljube Šolić.

Program proslave sv. Terezije nastavljen je u Dvorani sv. Terezije gdje su učenici Katoličke gimnazije u suradnji s mladima Župe sv. Terezije pod vodstvom profesorice Marijane Čorluke pripremili scensko glazbeni program o životu sv. Terezije, koji je bio svojevrsna čestitka prigodom njezine svetkovine. IKA