ĐAKOVO (TU) – U četvrtak, 13. lipnja 2024. godine, đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić, predvodio je središnje misno slavlje blagdana sv. Antuna Padovanskoga na Ljetnoj terasi Centra Amadea u Đakovu, u dvorištu samostana Milosrdnih sestara sv. Križa. Posluživali su đakoni Mihael Macanić i Josip Vuksanović, a u astistenciji su još bili i đakovački bogoslovi.
Svoju propovijed Nadbiskup je utemeljio na rečenici iz evanđeoskog odlomka (Mt 6, 19-24), „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“, i naglasio: „Isus, prije nego poučava kako promatrati kamo srce gleda, poziva na odricanje. To znači da srce nije neutralno. Ono je već negdje prije nego li uopće opazimo da je vezano uz neko blago. Ono već ima svoje blago, i toga se blaga, prijema riječima današnjega evanđeoskoga odlomka, valja lišiti. Srce nije najprije siromašno. Ono je najprije navezano. Srce nije istinsko ukoliko nije prošlo ovaj proces odricanja od blaga i izbora svoga blaga. Izbor svoga blaga srce treba napraviti razlikujući blago na zemlji od blaga na nebu. Razlika je velika. Blago na nebu, trajne i neprolazne vrednote: dobrota, milosrđe, osjećaj za druge ljude, požrtvovnost iz ljubavi prema drugima itd., lopov ne može ukrasti i moljac ga ne može rastočiti. Te trajne i neprolazne vrednote, one su doista trajne i ništa ih ne može ugroziti. Blago na nebu ne propada. Ono je uvijek sigurno.“
Povezujući liturgijsku poruku s predstavljanjem sv. Antuna, Nadbiskup je nastavio: „Sasvim suprotno, blagu na zemlji, prijeti opasnost od lopova, od propasti, od gubitka vrijednosti. Zemaljsko blago s vremenom jednostavno nestane. A srce postaje mudro od trenutka kada se okrene nepropadljivome blagu, neprolaznome blagu. Takvu je odluku donio sveti Antun u svojoj mladosti, kad je odlučio poći i čitav svoj život pokloniti tome neprolaznome blagu, Isusu Kristu, kad je odlučio postati svećenik i redovnik u svome rodnome Portugalu. Odricanje od zemaljskoga i odluka za blago na nebu idu zajedno. To je važna uputa za svako naše odricanje i za naš život. Odricanje, bez otkrića kamo nakon odricanja usmjeriti pozornost svoga srca, ide u prazno. I jedva da takvo odricanje može uspjeti. Srce mora najprije pronaći nepropadljivo blago da bi se moglo odreći onoga propadljivoga i potpuno posegnuti, prionuti uz ono nepropadljivo.
Antun je nepropadljivo blago radi kojega se isplati odreći od svega drugoga pronašao u Isusovim evanđeoskim vrednotama i savjetima, u Isusovim blaženstvima. I toga blaga mu nikad nije bilo dosta. Htio ga je imati uvijek više. Iako se ponekad i kolebao, on je uvijek htio ono neprolazno, nepropadljivo blago. Zato je u susretu s mrtvim tijelima četvorice franjevaca koji su mučenički završili svoj život u Maroku, on odlučio nastaviti njihovo djelo i poslanje te je da bi mogao postati svećenik i redovnik te otići u Maroko, donio odluku promijeniti svoju redovničku zajednicu kako bi otišao onamo. (…) Gospodin se našalio sa sv. Antunom u kojemu je čežnja za blagom na nebu bila pomiješana pomalo s njegovom mladenačkom tvrdoglavošću ali i željom za afirmacijom. Zato je Gospodin dopustio Antunu da ode u Maroko, ali i da ondje oboli te da se mora vratiti kući iz misija. Nesigurno i podijeljeno srce, između traženja Boga i sebe samoga, ipak će se u jednom trenutku odlučiti koje mu je blago važnije: u Antunovu slučaju ostvarenje Kraljevstva Božjega kroz vlastiti podvig i igranje s opasnošću po život. Ili jednostavno potpunom nemoći, ali i potpunim predanjem Gospodinu i sviješću da ja mogu nešto i mogu biti dragom Bogu koristan. Samo onda kad se odreknem sebe, kad zaboravim sebe, i svoje želje, i svoje prohtjeve, kad postanem potpuno slab i nemoćan, ali kad se Bogu stavim u ruke, da budem oruđe u njegovim rukama, nevrijedno, po mom sudu nekorisno, ali da budem njegovo oruđe, da budem potpuno predan u njegove ruke. I kad sam oslobođen sebe i svojih prohtjeva i želja, onda me Bog može ispuniti svojim vrednotama, svojom snagom, svojom jakošću tada mogu ostvarivati njegova djela i tada moje srce doista gori i živi jedino za nepropadljivo blago.
Isus upozorava da samo ono srce koje se odrekne blaga na zemlji, koje se odrekne sebe, može svoj pogled u potpunosti usmjeriti prema nebu. Antun je bio doista taj. Slučajno je zbog oluje na moru, umjesto kući u Portugal, kad je zbog bolesti morao ipak otići iz Maroka, dospio u Italiju, a onda kasnije i u Padovu. I kad se nije ostvarilo ništa od onoga što je htio, kad je u tuđini među nepoznatim ljudima, prestao biti pametan, sposoban i perspektivan redovnik augustinijanac, kad je postao običan, okolini nepoznat, nevrijedan i još k tome bolestan franjevac, Antun se morao suočiti s pitanjem što on želi: želi li blago na nebu ili je u misije otišao da bi si povećao ugled među ljudima. Morao se pitati koje blago na kraju želi: Boga ili vlastitu proslavu .“
Na kraju propovijedi mons. Hranić poručio je prisutnim hodočasnicima: „Onaj čije je srce zagledano u trajne neprolazne vrijednosti je na nebu, ali njegovo blago su ljudska srca, su drugi ljudi. Promotrimo li kako on sabire sebi blago, opazit ćemo da to čini dijeleći sebe drugima. Razdaje se u Riječi, u tijelu i krvi. Dijeli se. Zaboravlja na sebe. Ne bavi se sobom. Skrbi za svoje blago, a to blago su ljudi oko njega. Bog je punina života zato što Bog nikada ne kruži oko sebe samoga nego on kruži oko nas ljudi. Njemu je stalo do svakoga od nas. On trajno traži svakoga od nas. Da je čovjek trebao Bogu samo kao potvrda njegovoj stvaralačkoj moći, Bog ne bi stvarao toliko ljudi. A budući da je ljudsko srce stvoreno na sliku Božjega srca, onda je moguće i u težnji srca da bude gdje mu je blago opaziti sličnost s Bogom.“
Kao i svake godine, na blagdan sv. Antuna, od 4,30 ujutro, svakoga sata i pol, bila su misna slavlja i uz njih ispovijed, cijeloga prijepodneva. Prije svake mise s. Doroteja Krešić predvodila je prigodnu zajedničku pobožnost sv. Antunu. Popodne, u 16 sati, mr. Mato Mićan, misnik u kapelici Doma sv. Josipa, vodio je, uz prigodnu riječ, blagoslov djece.
Slavlje Antunova na Ljetnoj terasi Centra Amadea završilo je hodočasničkom misom vjernika Župe Svih Svetih, u 18 sati, koju je predvodio Ivan Lenić, župnik istoimene župe i dekan Đakovačkoga dekanata.
Mnogi su vjernici s pouzdanjem u Boga i zagovor sv. Antuna, zahvaljujući za uslišanja koja im je Gospodin darovao po zagovoru ovoga svetca, dohrlili na ovo slavlje, primili sakramentalne milosti i predali Bogu svoje radosti i teškoće. s. Nada Martinković
