Mons. Nikola Kerčov, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije preminuo je u petak, 31. siječnja 2014. u Svećeničkom domu u Đakovu, u 84. godini života i 58. godini svećeništva, a sprovodni obredi su održani 3. veljače u župnoj crkvi Sv. Josipa radnika u Osijeku. Misu zadušnicu predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić, a uz još pedesetak svećenika, koncelebrirao je i propovijedao đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić. Obred ukopa na Centralnom groblju u Osijeku predvodio je mons. dr. Vladimir Dugalić, rodom iz navedene osječke župe.
Uz mons. Dugalića, prigodne oproštajne govore izrekli su: s. Krista Mijatović uime Milosrdnih sestara sv. Križa, mons. Adam Bernatović, dekan Osječkog zapadnog dekanata uime osječkih svećenika; vlč. Florijan Kvetek, župnik Župe sv. Josipa radnika koju je pokojnik osnovao, izgradio i u njoj službovao 45 godina, te župljanin Zorislav Horvat. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor Župe sv. Josipa radnika pod vodstvom Josipa Klaić. Svoju sućut mons. Srakić je izrazio cijelom prezbiteriju Đakovačko-osječke nadbiskupije, redovnicama i svim župnim zajednicama gdje je mons. Kerčov služio. S pokojnim svećenikom nadbiskup Marin prijateljevao je od 1954. godine, a kada je za prvih svećeničkih ili kasnije profesorskih dana imao priliku otići nedjeljom popodne na neku župu, uvijek je birao osječku župu Sv. Josipa radnika. „Kad god sam došao, ali kad god sam došao u župu, svećenika Nikolu našao sam u crkvi gdje moli, pa i iako je imao tri mise ili ne znam koliko misa bio je u molitvi“, istaknuo je mons. Srakić i pokojnika opisao kao svećenika koji je volio Krista, služio Crkvi u jednostavnosti, siromaštvu, pobožnosti i revnosti. „Molimo danas za njega koji je tako često molio u ovoj crkvi“, potaknuo je vjernike mons. Srakić.
Homilija i životopis
„Bogu hvala na velikom daru svećeništva, kojim je uresio mene nevrijednog i slabog čovjeka. Uza sve teškoće svećeničkog života uvijek sam bio neizmjerno sretan i ponosan što sam svećenik. Kada bih se mogao još jednom roditi, želio bih biti svećenik, ali to nije potrebno, jer svećeništvo je dovijeka“ riječi su iz oporuke mons. Kerčova kojim je đakovačko-osječki nadbiskup Hranić započeo svoju homiliju te je izrazio i svoju sućut. „Opraštamo se od jednog doista uzornog brata svećenika, koji je iskreno ljubio svoje svećeništvo; kojemu je njegova svećenička služba bila sve, sva njegova radost i sav njegov ponos; koji se želio potrošiti do kraja kao svećenik među vjernicima i njima pokloniti i svoje posljednje fizičke i umne sile, dokle god bude mogao i koliko god bude mogao“, rekao je nadbiskup i podsjetio na pokojnikov životopis.
Mons. Nikola Kerčov rodio se 9. ožujka 1930. u Perlezu, u današnjoj Zrenjaninskoj biskupiji, od oca Stjepana i majke Ane rođene Katarov. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno ratom i poraćem. U Perlezu u Srpskoj školi pohađao je niže razrede osnovne škole, a školovanje je nastavio u Beogradu gdje je došao u kontakt sa zemunskim župnikom Adamom Žabarovićem, koji ga je pomagao u daljnjem školovanju. Gimnaziju je maturirao 1952. u Beogradu. Ujesen 1952. dolazi u Bogoslovno sjemenište i kroz 5 godina, do 1957. pohađa teološki studij u Đakovu, koji je tada bio na latinskom jeziku i nije bio nimalo lak, napose njemu jer se još mučio s hrvatskim jezikom i latiničnim pismom. U nestašici uzrokovanoj komunističkim progonom, ubijanjem i zatvaranjem svećenika, pokojni biskup Bäurlein ga je i prije završetka studija, zaredio za svećenika, na Petrovo 1956., u katedrali u Đakovu. Kao mladomisničko geslo uzeo je riječi vjerničkog poklona apostola Tome uskrslom Isusu: „Bog moj i sve moje!“
Pastoralno je nekoliko mjeseci pomagao u Vrbici i u Donjem Gradu u Osijeku. Tada je bio pozvan na odsluženje vojnog roka u Niš, gdje se teško razbolio. Po povratku je tijekom dvije godine bio kapelan u Slavonskom Brodu (1957.-1959). Godine 1959. dolazi za kapelana bolesnom župniku Šeperu u Osijek, u Gornji grad. Poslije smrti župnika Šepera, od ožujka 1960. do kolovoza 1961. vlč. Kerčov bio je upravitelj gornjogradske župe sv. Petra i Pavla. Biskup Bäurlein je u to vrijeme odlučio osnovati novu župu u Osijeku, a mons. Kerčova odredio je da bude prvi župnik te nove župe. Tako je paralelno kao upravitelj gornjogradske župe pripremao i početak života nove Župe sv. Josipa radnika. Uspio je osigurati minimalne uvjete za početak njezina djelovanja i za svoje preseljenje u novu župu. Uz velike poteškoće kupio je kuću s tri prostorije, dvije prostorije spojio je izbijanjem zida u jednu za bogoslužje, a treća je služila i kao župni ured, i kao župnikov dnevni boravak, i kao njegova spavača soba, i kao kuhinja. Bilo je teško pastoralno djelovati u vrijeme progona Crkve u Osijeku. S puno svećeničkog entuzijazma i ljubavi, spreman na svaku žrtvu, prezir i poniženje koje je sa sobom donosilo to vrijeme olovnog komunizma, kao crv u kamenu postupno i strpljivo širio je skučeni prostor. Trudio se kupiti još koju kuću, a cijene tih kuća su zbog njegova interesa bile su nerealno visoke.
Na noge je postavio i župu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Brijestu te je kroz 8 godina paralelno bio upravitelj te župe (1987.-1995.), a tijekom 5 godina i upravitelj Župe Sarvaš (1993.-1998.). Osnovao je i osigurao prikladan prostor za filijalnu zajednicu sv. Marka Križevčanina na Filipovici. A uz sve to, tijekom 15 godina bio je i dekan velikog Osječkog dekanata. Zbog njegova uzornog i zauzetog svećeničkog života papa Ivan Pavao II. odlikovao ga je 1995. godine naslovom kapelana Njegove svetosti, a Grad Osijek mu je dodijelio medalju za životno djelo – jedinstven doprinos vjerskom životu građana Osijeka i razvijanju istinskih vrijednosti. S navršenih 76 godina bio je umirovljen, no ostao je u župi Sv. Josipa radnika da bi pomagao novom župniku. Onda je otišao u Župu Preslavna Imena Marijina u Donji Grad. Nakon dvije i pol godine mirovine i pomaganja u te dvije župe, molio je nadbiskupa da mu dopusti da ode u malu ispražnjenu Župu sv. Filipa i Jakova u Bocanjevce. Zamrzava mirovinu, useljava u vrlo skromni i stari župni stan u kojemu već godinama nitko nije živio, ponovno prihvaća sve župničke obaveze i kroz više od 4 godine obavlja službu župnika u Bocanjevcima. U životnoj dobi od
80 godina, podržan od župljana koji ga doživljavaju kao pravo osvježenje, poduzima temeljitu te vrlo zahtjevnu obnovu župne crkve. Okuplja djecu na katehezu te brine jer su Romi koji žive u župi slabo uključeni u život župne zajednice te se upušta i u vrlo zahtjevan, specifičan pastoral Roma. „U svemu tome pokazao se kao izuzetno marljiv, požrtvovan i svet svećenik, koji je u potpunosti živio za svoju župnu zajednicu. Ozbiljno je pripremao svaku svoju propovijed i svaki sat kateheze. Ulagao je u osobnu pripremu puno više truda i vremena od mnogih drugih svećenika, i maksimalno je koristio sve svoje sposobnosti“, rekao je mons. Hranić i prisutne vjernike potaknuo na zahvalnost Bogu za život mons. Kerčova kao i na molitvu za dobre, revne i svete svećenike kao što je bio on.
Oproštajni govori
Citirajući riječi iz oporuke pokojnika: „Kad sada gledam svoj život i razmišljam, pa to su planovi Božji, a ne moji. Ja sam bio samo sredstvo u Božjim rukama. Nisam nikakav plan imao. Jer ja sam samo svećenik koji je želio služiti svojoj Crkvi i svom narodu.“, s. Krista potvrdila je da je mons. Kerčov neumorno revnovao oko spasenja duša te bio župnik bez radnoga vremena. „Svatko je bio slobodan doći k njemu u bilo koje vrijeme i obratiti se za pomoć, bilo materijalnu, bilo duhovnu. Nijedan siromah nije od njega otišao praznih ruku. Živio je u krajnjoj skromnosti, možda je takvu skromnost pronalazio još jedino u životopisima svetaca. Samozatajan, jednostavan, ponizan i iznad svega pobožan. U međusobnoj komunikaciji bio je uviđavan, pun poštovanja i razumijevanja“, opisala je s. Krista zahvaljujući za primjer, uzor i podršku koju je Milosrdnim sestrama sv. Križa pružio u nasljedovanju Krista.
„Puno je svećenika djelovalo u našem gradu, bilo kao kapelani, župnici ili redovnici, i svi su u vama prepoznali jednog tihog, smirenog, marljivog i uzornog svećenika koji je iskreno volio svoje zvanje te je služio svome narodu riječju i primjerom. Hvala vam za vaše svjedočenje, vašu skromnost, ljubav prema svemu što se činili i s kim ste se susretali. Hvala vam što ste nam pokazali kako se voli i živi svoje svećeništvo“, naglasio je mons. Bernatović poručujući: „Do skorog viđenja nemojte nas zaboraviti. Za vas mole svećenici grada Osijeka.“
Sadašnji župnik župe Sv. Josipa radnika, vlč. Kvetek iznio je podatke iz matičnih knjiga od osnutka župe. Istaknuo je da je mons. Kerčov tijekom svoje službe u župi imao 3652 krštenja, 3840 ukopa, 3291 krizmanika i 1118 ženidaba. Sakramente ispovijedi, bolesničkog pomazanja i slavljenih misa te podijeljenih pričesti, katehetskih susreta, osobnih razgovora, nemoguće je izbrojiti, rekao je i istaknuo pobožnost mons. Kerčova zaštitniku župe, sv. Josipu kao i osnivanje „Vojne molitve“. „Mnoge ste generacije naučili kako moliti i svoje pouzdanje staviti u Gospodinove ruke. S Bogom je uistinu sve moguće. Na tome vam danas zahvaljuje čitava župna zajednica. Naučili ste nas predavati sebe većem od sebe. Vjerujem da je to uzrok Očinske ljubavi kojom ste u susretu s nama odsijevali“, rekao je vlč. Kvetek.
Tijekom sprovodnih obreda na Centralnom groblju, mons. Dugalić život mons. Kerčova sažeo je u jednu rečenicu: „Bio je Božji siromah.“ Istaknuo je ponos pokojnog svećenika zbog župnog pjevačkog zbora, brojnih ministranata te njegovo nastojanje da liturgijska slavlja budu što svečanija. Bio je neumoran radnik, naglasio je Dugalić te citirao dio njegove oporuke svojim vjernim župljanima u kojoj kaže: „Ostanite vjerni svojoj crkvi. Ostavljam vam vašu župnu crkvu te učinite sve da u svojim obiteljima izgradite zgrade duhovnog života.“ Prisjetio se i kako su ga svi u župi od milja zvali „Gazda“ te da je do posljednjega dana, pa i u bolesničkoj postelji, razmišljao o crkvenim temama, katehezi, pastoralu. „Preminuo je tiho, svećenički, samo s jednom željom – da ga se pokopa na Centralnom groblju u Osijeku, na teritoriju župe gdje je proboravio najveći dio svoga života, u gradu i župi koje je neizmjerno volio“, istaknuo je mons. Dugalić.
Opisujući zanos kojim se jedna obiteljska kućica, žarom srca i trudom ruku, preobražavala u bogoslužni prostor, župljanin Župe sv. Josipa radnika, Zorislav Horvat prisjetio se kako je mons. Nikola imao je veliku i važnu ulogu u duhovnom, ali i u svjetovnom odgoju mladih dajući im na raspolaganje bogatu biblioteku. Radovao se prilikom njihova upisa u srednje i više škole te završetku školovanja jer je time imovinski skromna zajednica pomalo poprimala obrise srednjeg društvenog staleža. Ističući da je na ulicama grada bio prepoznatljivi po biciklu, odijelu i francuskoj kapi dugog vijeka, Horvat je rekao: „Predanost Crkvi i Božjem narodu svjedočili ste živeći standardom svojih župljana, a često i ispod njihova prosjeka.“ Prisjećajući se da je pokojni svećenik župu gradio bez financijske pomoći mecena i agitiranja za financijska sredstva već prilozima župljana skromnih materijalnih mogućosti, da su ga stariji župljani zvali „naš Nikolica“, njegove otvorenost za službovanje đakona u župi i dva svećenička i jednoga redovničkog zvanja koji su kruna njegova rada, Horvat je uputio riječi zahvalnost prvom župniku osječke Župe sv. Josipa radnika za sve što je činio. M. Kuveždanin
