KRNDIJA (TU) – Na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, u subotu, 23. kolovoza članovi Njemačke narodnosne zajednice Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj – Ogranak Đakovo i Gradski odbor HDZ-a Đakovo prisjetili su se kod spomenika na groblju sela Krndije molitvom, polaganjem vijenca i paljenjem svijeća stradalnika i žrtava logora Krndija te svih žrtava komunističkog, nacional-socijalističkog i fašističkog režima, kao i svih žrtava koje su dale svoj život za stvaranje demokratske, slobodne i samostalne domovine nam Hrvatske. Molitvu na hrvatskom i njemačkom jeziku predvodio je punitovački župnik, mr. sc. Đurica Pardon.
„Kao vjernici znamo da nije dobro kada čovjek iskorištava drugog čovjeka, kada ga osuđuje na patnju, progon, smrt. Gospodin nas je učio da budemo dostojni ljudske civilizacije. Ovo groblje poziva nas da uvidimo kako nije dobro činiti zlo, a zlo se događalo i u komunizmu za kojega jedva da smijemo danas reći da je bio jedan od totalitarnih režima. Sjećajući se Nijemaca, a isto tako i Hrvata i svih poginulih u našoj nedavnoj prošlosti molimo Gospodina da shvatimo da svako nasilje uvijek rađa nasilje. Ovo groblje svjedoči o ratu, patnjama, raseljavanju, ubijanju i trebamo cijeniti svoje, kao i sve žrtve, kako su to činili Židovi. Danas na ovom groblju, u našem zajedništvu, uskrsavamo iz zaborava sve koji su patili i bili drugačiji od onih na vlasti. Molimo Gospodina da se to nikad više ne ponovi. Danas je ovo vjera u uskrsnuće, vjera da cijenimo jedni druge, da se zločini, boli i patnje nad ljudima neće zaboraviti. Danas je to znak sjećanja, znak naše vjere“, rekao je župnik Pardon nakon molitve.
Selo Krndija od kolovoza 1945. do svibnja 1946. godine bilo je ograđeno žicom i pretvoreno u jedan od najvećih komunističkih logora u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji za njemačko stanovništvo (pretežno starce, žene i djecu) iz Slavonije, Srijema (Đakovo, Vinkovci, Sl. Brod, Županja, Slatina, Virovitica, Požega, Vukovar…), središnje Hrvatske (Zagreb, Novska, Kutina, Garešnica, Daruvar, Bjelovar, Sisak, Kostajnica…) i bosanske Posavine (Bosanski Bord, Bijeljina, Brčko, Prnjavor…). U logoru je u teškim uvjetima smještaja, od gladi i bolesti te napornoga rada umrlo najmanje 338 osoba. Procjenjuje se da je kroz logor Krndiju prošlo oko 3500 do 4000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1500 izgubilo život. Točan broj hrvatskih folksdojčera koji su prošli poslijeratne logore sa sigurnošću je teško utvrditi.
Komemoraciji je nazočio i Tomo Schwäller koji je rekao da je kao dječak preživio užase ovoga logora, dok je njegova majka koja je dragovoljno otišla u logor kako ne bi napustila supruga Nijemca i djecu, skončala svoj život u logoru. „Nakon 3 mjeseca u logoru Krndija pješačili smo preko Poganovaca do logora u Valpovu te u otvorenim vagonima deportirani za Njemačku. Kako nas tamo nisu primili vraćeni smo u Valpovo, a potom u Krndiju. Kao logoraše partizanske vlasti šalju nas na rad u Široko Polje na imanje Franje Đambića gdje ostajemo do raspuštanja logora Krndija 1945. U Logoru je hrana bila jako loša, a dnevno su znale umrijeti 3 do 4 osobe“, prisjeća se Tomo. Mirko Knežević
