ĐAKOVO (TU) – U koncelebraciji generalnog vikara mons. Ivana Ćurića te još četrnaestorice svećenika, Misu večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali sv. Petra 29. ožujka predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić.
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je pozdravio sve okupljene vjernike, sve svećenike, časne sestre, bogoslove, a na osobit način 12 ‘apostola’, župljana đakovačke župe Svih svetih – očeva ovogodišnjih prvopričesnika.
U svojoj homiliji podsjetio je na detalje Posljednje večere: na kruh u kojemu je Isus dao sama sebe, na vino kojega poistovjećuje sa svojom krvlju, koju je prolio iz ljubavi prema čovjeku: „Pijući to vino mi postajemo jedno s Isusom. Isus vidi u krvi ponajprije izraz svoje ljubavi, a zatim govori o krvi saveza. Podsjeća na savez kojega je Bog sklopio sa svojim izraelskim narodom. U svojoj smrti na križu on obnavlja taj savez i poručuje nam da se Bog u njemu zauvijek povezuje s ljudskim rodom. Krvlju svoga Sina on pečati savez s čovječanstvom. Uz nas se veže zauvijek, ljubavlju koja nikada ne prestaje.“
Kazavši kako nas Posljednja večera sjedinjuje ne samo s Isusom, nego i s drugim vjernicima koji zajedno s nama slave Euharistiju, nadbiskup je pojasnio kako je euharistijska gozba početak Crkve: „Oni koji zajedno slave euharistiju postaju u Kristu Isusu jedno. Tako je Posljednja večera Velikoga četvrtka mjesto na kojemu crkvena zajednica slavi svoj pravi temelj: Sam Isus Krist je spona koja međusobno povezuje ljude. To je božanska spona koja trajno kroz povijest međusobno sjedinjuje najrazličitije ljude.“
Ponavljajući riječi pape Benedikta XVI. kako iz blagovanja euharistije izlazimo tajanstveno izmijenjeni – Krist nas hrani sjedinjujući nas sa sobom, on nas ‘privlači u sebe’, nadbiskup je istaknuo: „Mi postajemo na Isusovu sliku. Postajemo jedno s njim. Isus kojega primamo postaje naše nadahnuće i naša pokretačka snaga. On nas suobličava sebi. Euharistija tako donosi novost u naš život, ona nas mijenja i postaje kriterijem vrednovanja svih naših osobnih, ali i društvenih odnosa. Isus u stvari postaje kriterij našeg gledanja na druge ljude i na stvarnost oko nas.“
Nastavljajući homiliju, nadbiskup je pozornost stavio pranje nogu, koje za evanđelista Ivana predstavlja oproštajni obred kojim Isus još jednom sažima čitav svoj život i izražava najdublju namjeru svoga djelovanja. „Isus je u svome životu postao rob. Prignuo se do čovjeka do u prašinu njegovih nogu. A cilj njegova života bio je očistiti i ozdraviti čovjeka. Izvanjski čin postaje simbolom nutarnje stvarnosti. Isus odlaže haljinu svoje božanske
naravi i pojavljuje se s lanenim platnom kao rob. Bog postaje čovjekom i djeluje prema nama ljudski. Perući nam noge iskazuje nam služenje u ljubavi. Pere nas i ozdravlja od zla, od oholosti, od nadmenosti nad drugima i poziva nas na poniznu ljubav i velikodušno služenje“, rekao je nadbiskup, dodajući kako se Isus na križu prigiba najdublje k nama ljudima – prigiba se do u prašinu smrti; u svojoj smrti na križu dodiruje naše rane i ozdravlja ih svojom ljubavlju.
Zaključujući homiliju, nadbiskup je podsjetio kako je Isus na Posljednjoj večeri uputio apostole da i oni jedni drugima trebaju prati noge te je potaknuo okupljene vjernike da se poput Isusa prignu k svojoj braći i sestrama, dodirnu ih ondje gdje su uprljani, gdje sami sebe ne mogu prihvatiti. Naglasio je: „Trebamo ih prihvatiti, očistiti svojom ljubavlju, poljubiti njihovu ranu, njihovu slabost i bol.“
Nakon homilije nadbiskup je oprao noge dvanaestorici ‘apostola’, a po završetku misnog slavlja u svečanoj procesiji prenio je Presveti Oltarski Sakrament na pokrajnji oltar sv. Dimitrija, gdje je sve do ponoći nastavljeno klanjanje, kojemu su pristupili brojni vjernici.
Misno slavlje animirao je Mješoviti katedalni zbor i Zbor bogoslova, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. A. Banović
