OSIJEK (TU) – „Đakovačko-osječka crkvena pokrajina pred izazovom ekumenizma“ bila je središnja tema XXVI. skupštine biskupa Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, održane 25. studenoga u Nadbiskupskom vikarijatu Osijek. Sjednicom je predsjedao đakovačko-osječki nadbiskup metropolit mons. Đuro Hranić, a sudjelovali su mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup metropolit u miru, mons. Antun Škvorčević, biskup požeški, mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski te kancelari navedenih biskupija. Početku sjednice nazočili su i medijski djelatnici.
Mons. Hranić zahvalio je biskupima na sudjelovanju u komemoraciji stradanja žrtava u Vukovaru i tijekom Domovinskoga rata te rekao: „Drago nam je da smo ponovno mogli pridonijeti ozračju molitve za pokojne. Molili smo za sve one koji su stradali tijekom Domovinskoga rata, za mir, za izgradnju naše Domovine i za svjetlo Duha Svetoga za sve one koji su odgovorni u društvu, kako bi na razinama svoje odgovornosti pridonosili pomirenju i zajedništvu unutar našega društva.“ Uvodeći u temu skupštine, metropolit je pojasnio kako se na području svake od biskupija Đakovačko-osječke metropolije nalazi sjedište jedne od pravoslavnih eparhija. Napomenuo je kako su u Osijeku i druge kršćanske zajednice s kojima se surađuje u okviru Ekumenske koordinacije osječke regije, te je uputio na potrebu razlikovanja ekumenizma od međureligijskog dijaloga, ističući kako je uzajamno priznavanje valjanosti krštenja pretpostavka za ekumenski dijalog.
Krenuti od onoga u čemu smo jedno
Biskup Škvorčević izložio je sažetak svoga uvodnog promišljanja o ekumenizmu, što ga je pripravio za skupštinu biskupa. Uputio je na smjernice II. vatikanskog sabora koje kažu da Crkva želi živjeti otvorenost prema svim kršćanskim zajednicama, polazeći od određenih načela koja su teološke naravi, dok su podjele uzrokovane ljudskim utjecajima, povijesnim uvjetovanostima i sadašnjim stanjem. Potrebno je krenuti od onoga po čemu već jesmo jedno: od vjere u Presveto Trojstvo, od ispovijedanja vjere u Isusa Krista kao Boga i čovjeka, osobnog prihvaćanja sadržaja vjere utemeljene na Sv. pismu. To su snažna polazišta radi kojih smo dužni jedni druge poštovati, jedni s drugima nastojati razgovarati, surađivati i međusobno promicati zajedničke vrijednosti. „Mi se ne bavimo politikom, nacionalnim pitanjima, povijesnim pitanjima, nego se bavimo polazištima vjere, gdje na neki način već jesmo jedno i gdje trebamo promicati da budemo u punom smislu jedno“, istaknuo je požeški biskup.
Poštovanje, praštanje i pomirenje
S obzirom da se nalazimo na ratom ranjenim područjima, ekumenizam ima svoju težinu u odnosima između Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve, napomenuo je mons. Škvorčević, upućujući da je ekumenizam moguć tamo gdje postoji uzajamnost dviju strana. Treba poštovati pojedine zajednice, pa tako i Srpsku Pravoslavnu Crkvu, i ne otvarati teme za koje ona smatra da nije trenutak da se o njima može razgovarati. Unatoč tome trebamo međusobno nastojati živjeti povezanost poštovanja. Podsjećajući da još uvijek postoji puno materijalnih, ali još više duhovnih ruševina, rekao je: „Naša je zadaća nastojati oko pomirenja i praštanja jer se tim putem liječi čovjekova duša. Rat ne prestaje sve dok u nečijoj duši, u nečijem srcu, postoji osjećaj mržnje prema drugome ili želja za osvetom. U tom slučaju zlo još uvijek gospodari, zarobljeni smo i dobro je za nas praštanje, pomirenje jer tada se izdižemo iznad razine zla i pamtimo što se dogodilo, ali, kako nas je učio papa Ivan Pavao II., pamtimo to na očišćen način. Čistoća, bistrina kojom gledamo prošlost je praštanje i milosrđe. Ta je moć sposobnost čovjekova duha. Stoga, ukoliko molitvu ne uključimo kao prvu i najvažniju sastavnicu u ekumenizam, sve drugo bit će svedeno na tehnička pitanja.“ Upućujući na ekumensku molitvenu osminu tijekom siječnja, mons. Škvorčević je rekao: „Nadamo se da ne treba doći nekakav rat ili druga nevolja, pa da nas potakne da se bolje međusobno susrećemo, nego da ćemo zajedničkim naporom, kroz praštanje i pomirenje, izići na prostore istinske slobode“.
Pitanja medijskih djelatnika – naplaćivanje sakramenata i sakramentala
Medijski djelatnici imali su priliku postaviti pitanja prisutnim nad/biskupima. Zamolili su osvrt na nedavno iznesen stav pape Franje da Crkva ne bi trebala naplaćivati svoje usluge.
Prisutni biskupi načelno se s time slažu, rekao je mons. Hranić. Nije najbolje naplaćivati svećeničke usluge. S druge strane Crkvi trebaju vremenita dobra za njezino pastoralno djelovanje. U Crkvi, stoga, postoje redoviti oblici doprinosa vjernika za uzdržavanje vlastite crkvene zajednice. Međutim, lukno koje bi trebalo biti redoviti način uzdržavanja crkvenih zgrada i djelatnika, i zajedno s milostinjom dostatan za solidarnost s onima koji su siromašni, nažalost ne uspijeva financijski pokriti potrebe naših župnih zajednica. Zato postoje određene takse i prilozi uz određene sakramente i sakramentale. Te takse predviđa i Zakonik kanonskoga prava. Župe koje se same ne mogu financirati su djelomično upućene i na sredstava iz državnog proračuna,
Kod krštenja takse nema, a vjernici ukoliko žele mogu dati slobodan prilog. Za druge sakramente i sakramentale postoji određena taksa, kako bi davanja bila ujednačena, pojasnio je metropolit te naglasio: „Ali nikada ti iznosi nisu i ne smiju biti shvaćeni kao uvjet bez kojega se ne može podijeliti sakrament. Svećenik se trudi poznavati svoje župljane i voditi računa i o njihovoj materijalnoj situaciji. Siromašnim župljanima on uvijek može smanjiti predviđenu taksu ili je u potpunosti oprostiti. Nikada novčani prilog ne smije biti uvjet bez kojega svećenik neće podijeliti sakrament. Traženje sakramenata i sakramentala ne smije biti prigoda niti za iznuđivanje nepodmirenog lukna.“
Ono o čemu Papa govori zasigurno je važno i vrijedno, rekao je mons. Hranić. Čitavu Crkvu podsjetio je da motiv svećeničkog pastirskog djelovanja nije i ne smije biti zarada, da nema i da ne smije biti trgovine svetinjama. Međutim, određene takse su način na koji vjernici pridonose redovitom uzdržavanju svoje župne zajednice. Navodeći primjer osječkih župa u kojima samo 20-30% vjernika uzdržava svoju župu dajući predviđenih 100 HRK lukna godišnje, rekao je: „Kada bi 100% vjernika davalo lukno, onda bismo mi biskupi dokinuli takse uz pojedine sakramenate i sakramentale. Koristim prigodu da izrazim zahvalnost svim vjernicima koji imaju svijest o materijalnim potrebama svoje župne zajednice. Mi nemamo poteškoća s vjernicima koji redovito dolaze u Crkvu i imaju kontakt sa svojim župnim zajednicama. Pritužbe i lamentiranja dolaze redovito od onih koji žive na rubu crkvene zajednice te svećenika promatraju kao privatnog religioznog poduzetnika, a župu kao servis za religiozne usluge, te im prigovaraju da naplaćuje svoje usluge. Vjernici koji žive i osjećaju sa svojom župnom zajednicom znaju da ta zajednica treba od nečega pokrivati svoje režijske troškove, svoga pastoralnog djelovanja i života te bez ikakve prisile i podsjećanja odvajaju za potrebe svoje župe“, zaključio je mons. Hranić. M. Kuveždanin
