ĐAKOVO (TU) – Dana 27. travnja 2017. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu u Svečanoj dvorani biskupa Antuna Mandića održan je Lectio Strossmayer. Uvodni pozdrav održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž, dekan Fakulteta, te pritom izrazio srdačnu dobrodošlicu profesoru Milbanku i svima prisutnima. Profesor Raguž je istaknuo važnost Lectio Strossmayera koji se organizira u čast velikog biskupa Strossmayera naglasivši pritom da je Strossmayer prvi pokazao ekumensku otvorenost i osjetljivost, a sada to pokazuje i sam Fakultet.
Ovogodišnji predavač „Lectio Strossmayera“ bio je prof. dr. sc. John Milbank, koji predaje religiju, politiku i etiku na Sveučilištu u Nottinghamu u sklopu kojega je na čelu Centra za filozofiju i teologiju. Poznat je i kao utemeljitelj pokreta pod nazivom “Radikalna ortodoksija” koji je privukao međunarodnu pozornost. U svojim djelima on povezuje različita područja: sustavnu teologiju, društvenu teoriju, etiku, estetiku, filozofiju, političku teoriju. Pozornost na svoj rad privukao je knjigom Theology and Social Theory koja je objavljena 1990. godine. Posljednjih nekoliko godina surađivao je na tri knjige koje je objavio zajedno s filozofom Slavojem Žižekom i Creston Davisom.
Svoje predavanje održao je pod naslovom: Reformation and Reform: Beyond Catastrophe (Reformacija i reforma: onkraj katastrofe). Profesor Milbank je istaknuo da mnogi, uključujući i same protestante, prilaze ovoj obljetnici reformacije suzdržano i to primarno radi više razloga. Ne bismo trebali govoriti o jednoj reformi već o drugom nizu pokušaja reformi počevši od srednjeg vijeka pa sve do novoga, rekao je Milbank. Autor Brad Gregory u svojoj knjizi „Nenamjerna reformacija“ okrivljava reformaciju za porast sekularizacije, iako je to u suprotnosti sa vladajućim stajalištem prema kojemu je protestantizam zaslužan za modernizaciju društva. Luther je unatoč svojoj početnoj kristocentričnosti u evoluciji svojih misli doveo do jaza između nas i neshvatljivog individualnog Boga, a koji se kao takav može premostiti jedino odredbom odozgo, kojoj se moramo bespogovorno pokoriti. Ipak, ne moramo govoriti o negativnom nasljeđu protestantizma jer postoje i njegovi pozitivni aspekti. Sam Luther je doprinio etici tako što je naglasio da je na nama da poput Boga činimo dobro riječima i djelima, da činimo dobro radi dobra samoga, a ne kako bismo zavrijedili raj ili ispravili prethodno nedjelo. Između ostaloga Luther je naglašavao i promatranje i uranjanje u kenozu doživljenu na križu, razvijajući svoju snažnu teologiju križa. Naposljetku, radikalizirana ortodoksija budućnosti bi se trebala čvrsto držati katoličke tradicije, ali istovremeno učiti i iz transformacijskih djela iz zamisli protestantizma, zaključio je Milbank.
Također, ovogodišnji Lectio je integriran u Znanstveni skup – kolokvij prigodom 500. godišnjice reformacije. Kolokvij je otvorio izv. prof. dr. sc. Ivica Raguž s temom „Erich Przywara o reformaciji“. Profesor je istaknuo veliku važnost teologa Ericha Przyware o čijoj je teologiji pisao i Balthasar. Svoje izlaganje Raguž je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu izlaganja profesor se osvrnuo na kritiku reformacije u ranijim djelima Ericha Przyware. U drugome, najvažnijem dijelu, bilo je govora o njegovom kritičkom tumačenju reformacije te u zadnjem dijelu o pozitivnom razumijevanju reformacije. U njegovim ranijim djelima najbitnija teza koja se provlači i kroz ostala razdoblja njegova stvaralaštva je „Jedino Bog sve“. Jedino Bog prema Przywari nužno završava u jedino čovjek sve. U drugom dijelu njegova opusa kritika reformacije postaje sustavnija. Reformacija je za njega protest protiv same povijesno žive Crkve, ona je neka vrsta platonizirajućeg kršćanstva. Reformacija, prema Przywari, ukida i nadomješta Crkvu i to apsolutnim autoritetom savjesti, ulogu Crkve preuzima čista savjest vjernika, čista nutrina. U zadnjem dijelu svojega izlaganja profesor je stavio naglasak i na pozitivno viđenje reformacije prema Przywari. Naime, reformacija je prema Przywari uzdrmala tri stupa kulture: jednu crkvu, jednu državu i jedno kraljevstvo. On reformaciju gleda pod četiri vida isključivosti: jedino grijeh, jedino savjest gdje je savjest dobar korektiv spram Crkve, zatim riječ koja je također korektiv spram Crkve kao hijerarhije čistoga bitka i princip jedino Krist. Ovi principi imaju golemu ekumensku važnost jer ukazuju kao prvo na važnost obraćenja, zatim osobne odluke i otkrivanja žive riječi u liturgiji i njezine sakramentalnosti. Posljednji princip u kojem se u središte stavlja Krist protivi se današnjem pobožanstvenjenju čovjeka. Naposljetku, u teologiji Martina Luthera Przywara vidi određeni ekumenski izazov jer Luther vjeru izuzima iz subjektivnoga, u središte stavlja križ i kenosis, jednu određenu razmjenu božanskog i ljudskoga naglašavajući uzajamno samoponištenje. Lutherova teologija je golema kritika reformacije i katoličanstva prema Przywari gdje on pritom ne propušta ni kritizirati njegove teološke stavove, zaključio je Raguž.
Predzadnje predavanje pod naslovom „Teološki put Jurgena Moltmanna“ održao je prof. dr. sc. Ivan Karlić“. Profesor Karlić se u svojemu izlaganju osvrnuo na opus teologa Moltmanna jednog od najznačajnijih protestantskih teologa te je kao takav i zacrtao jedan novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji. Određene etape Moltmannovih teoloških spisa sastoje se od teologije u jednoj žarišnoj točki, a to je „Teologija nade“ kao glavna, zatim teologija u pokretu, dijalogu i konfliktu i dio kao doprinos „Svemu“. Nadahnuće za teologiju nade dobio je došavši u dodir s djelom „Princip nade“ E. Blocha gdje Moltmann u svojemu djelu iz 1964. godine nastoji razviti nadu kao temeljnu strukturu teologije i njezinog principa. Njegova druga knjiga u prvoj etapi je „Raspeti Bog“ u kojoj on naglašava da je temelj kršćanske nade uskrsnuće na križ raspetoga Isusa Krista. Konačno, u svojoj trećoj knjizi „Crkva u snazi Duha“ govori o eshatološkom usmjerenju Crkve, njoj pridodaje kristološku, misionarsku, političku i ekumensku dimenziju te smatra da ona treba biti i karizmatska zajednica. U drugoj fazi Moltmann sudjeluje na raznim teološkim pokretima te su se iz toga razvili i njegovi teološki stavovi i kritičko razmišljanje prema svijetu u kojem se nalazi. U trećoj fazi Moltmann nastoji svoje spise uvrstiti u svekoliku sustavnu teologiju. Većinom se ovdje ubrajaju djela kristološke tematike, to jest djela praktične kristologije i trinitarne teologije. Prema tome, čitajući njegova djela može se zaključiti da je on iznimno obogatio teološko i kristološko razmišljanje, upravo zato se Moltmann i danas predstavlja kao teolog koji je na uskrsnuće i život Isusa Krista gledao u okvirima njegova povijesno – zemaljskog života, zaključio je Karlić.
Zadnje predavanje znanstvenog skupa održao je doc. dr. sc. Šimo Šokčević na temu „Obraćenje Johna Henryja Newmana“. Profesor je naglasio da obraćenje znači prijelaz iz anglikanske u katoličku crkvu, taj prijelaz je u biti i posljedica obraćenja koje je Newman doživio i kao petnaestogodišnjak 1816. godine. U prvom dijelu profesor Šokčević se osvrnuo na njegovo prvo obraćenje u ranoj mladosti te je i sam Newman napisao da je u mladenaštvu doživio duboku promjenu mišljenja, što je istaknuo i papa emeritus Ratzinger koji je njegovo obraćenje opisao kao „kopernikanski obrat“. Zatim je bilo govora o biografskim podacima kardinala Newmana pri čemu je profesor izložio događaje koji su utjecali na njegove teološke stavove. Newman je odbacivao liberalističke stavove, a u svojim pogledima uvijek je bio bliži katolicizmu. Taj njegov prijelaz od anglikanizma do katoličanstva trajao je intenzivno od 1839. do 1845. te je Newman i sam naslutio da pripada krivoj Crkvi. Na njega su utjecale i Augustinove riječi te je shodno tome rekao da se katolička Crkva ne razlikuje nimalo od prve Crkve. U tome razmišljanju polako je i napuštao ideje anglikanske Crkve. U drugoj fazi od 1842. do 1843. razvija praktični sud savjesti te uočava da je rimokatolička Crkva ona autentična. Godine 1845. piše svoje epohalno djelo u kojemu iznosi mišljenje da je nauk rimokatoličke Crkve preslika nauka i tradicije prve apostolske Crkve. Posebno ga je oduševio zanos i energija katoličke Crkve koja se usprkos padovima uvijek iznova podiže. Nakon konačnog prijelaza Newman upoznaje katolicizam i uočava te određene razlike između protestantizma i katolicizma. Problematizirao je i umišljenost anglikanskih svećenika što prema Newmanu kod katoličkih svećenika nije pronalazio. Newman, dakako u svojim promišljanjima ne idealizira katoličku Crkvu, što posebno ističe u nerazmjeru vjere i morala. Newman kroz većinu svojih djela nastoji prikazati taj neodrživi subjektivizam anglikanizma, on se protivi religiji kojoj na prvom mjestu nije teocentrizam. Cijeli Newmanov život je svojevrsni ekumenski hod, njegovo obraćenje je slika pravog vjerskog života, zaključio je Šokčević. Slađana Bradarić / foto: Marijan Milanović
