Misa zadušnica i sprovodni obredi za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Stjepana Vukovca, koji je preminuo u petak 28. lipnja 2024. u Kliničkoj bolnici u Osijeku u 70. godini života i 45. godini svećeništva, bili su u ponedjeljak 1. srpnja u Župi sv. Klare, djevice u Starim Mikanovcima.
Misa zadušnica
Misu je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u koncelebraciji s biskupom varaždinskim Božom Radošem, biskupom srijemskim Fabijanom Svalinom, đakovačko-osječkim pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, Pavom Vukovcem, pokojikovim bratom, domaćim župnikom Ivanom Bešlićem i još 80 drugih svećenika. Posluživao je trajni đakon Ivan Tutiš.
Premalena je bila župna crkva za sve one koji su došli na posljedni ispraćaj Stjepana Vukovca. U uvodu u misno slavlje nadbiskup Đuro je rekao: “U ime ovdje prisutne braće biskupa, u ime našega umirovljenoga nadbiskupa Marina i čitavog prezbiterija naše Đakovačko-osječke nadbiskupije te svih nas okupljenih iskrenu sućut i molitvenu blizinu i zajedništvo očitujem na osobit način bratu dragog pokojnika vlč. Pavi Vukovcu, župniku u Čepinu, nećacima i nećakinjama te svoj ožalošćenoj rodbini, kao i svim župljanima Župe sv. Mateja, apostola, u Tovarniku na čelu s trajnim đakonom i časnim sestrama iz Družbe Kraljice Svijeta te svim bivšim župljanima pokojnog vlč. Sipe iz Vinkovaca i Mirkovaca, Kuševca i drugih župa u Slavoniji i u Srijemu u kojima je vlč. Stipo ostavio svoj trag kao župnik, upravitelj župe ili kapelan. Iz tih je motiva ovdje s nama i mons. Bože Radoš, biskup varaždinski, jer je pok. vlč. Stipo bio župnik i njegove župe u Kuševcu. Spomen-slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u život je i naša molitva hvale za velika spasenjska djela kojima nas je Gospodin obasipao po svećeničkom životu, djelovanju i svjedočanstvu ljudskosti, dobrote i blizine našega dragoga pokojnika. “
Misnu je homiliju izrekao biskup Radoš koji je između ostaloga rekao: “Prošle subote na posljednje putovanje pošao je naš dragi prijatelj, svećenik Stjepan Vukovac. Nije nam stigao kazati što je još trebalo učiniti. A mi kao vjernici znamo da trebamo vratit stvari onamo kamo pripadaju. I ono najvažnije, najčasnije što činimo vraćamo zemlji što pripada zemlji, a to je tijelo gdje će čekati dan uskrsnuća. Stipo je poželio da bude ovdje pokopan i da njegovo tijelo vratimo ovoj zemlji u Mikanovce.”
Zatim je biskup Bože govorio o znakovitosti dana smrti vlč. Stjepana na uočnicu Petrova: “Tada je Crkva već slavila misu bdjenja i slavili smo mi svećenici Večernju molitvu u kojoj zajedno sa starcem Šimunom izgovaramo molitvu Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru, u miru. Stipo je pošao na posljednje putovanje odakle se neće vratiti jer to je zadnje naše ljudsko putovanje. Bilo je to njegovo zadnje bdjenje. Petrovo je za nas tako važan dan, sveti dan, to je Dan svećeništva posebno za nas koji smo taj dan ređeni. Gotovo da smijemo kazati da je to dan našega rođendana. Između riječi rođenja i ređenja samo je jedna mala razlika, ali je to u biti naše novo rođenje. Taj dan Gospodin nas je pozvao k sebi za svoj oltar i pozvao nas je da se prostremo pred oltar, da zaboravimo sebe, da umremo sebi, da uz pjesmu svetima, onima koji su potpuno živjeli Bogu i mi umremo sebi, ovome svijetu da nas Gospodin rodi na novi život, novo poslanje.”
Zatim se osvrnuo na naviješteno evanđelje po Ivanu u kojem Isus pita Petra: Ljubiš li me? “To predvečerje čitalo se evanđelje koje smo i danas čuli. Je li dragi Stipo poželio da čuje to evanđelje koje prati njegovo putovanje prema nebu. Naprotiv ovo je završetak Ivanova evanđelja. Ivan kao da je stavio pečat, završio ovo evađelje, a onda je ponovno otvorio knjigu kao da ima još nešto napisati posebno za nas svećenike, tako kaže Benedikt XVI. da je ovo evađelje pisano posebno za nas svećenike. Za naš život, poslanje i za našu smrt. Posljednje putovanje.”
Govorio je biskup Bože o Petru i Isusovu odnosu prema njemu te o završetku Ivanova evađelja: “Ali sada na kraju želi još jednom otvoriti knjigu, prelistati svaku stranicu, izlistati ono što nije dobro kako bi knjiga Petrovoga života bila i knjiga Isusovoga evanđelja, radosne vijesti. Petar je ispunjen radošću, radosnom viješću koju nosi drugima da čitaju o Isusu kojega je susreo ponovno nakon uskusnuća na jezeru i ponovno čuo njegovu zadnju riječ Pođi za mnom.” No to nije stranica samo o Petru nego o svakome od nas koje Isus pita: Voliš li me?- te je biskup nastavio:
“Ovaj zadnji poziv Pođi za mnom bit će poziv za svakoga od nas. Isus koji je uskrsnuo poziva svu svoju djecu da dođu u svoj dom, Isusov dom koji je prazan grob, koji je grob životu, koji je grob ljubavi koji pročišćuje svakoga i kao Dobri Pastir vodi nas i kroz stalnu noć smrti i uvodi nas na nove svježe pašnjake, dovodi nas za stol. U toj vjeri živimo, u toj vjeri se mičemo. To je zalog onoga zbog čega smo ovdje, zbog čega je Stipo postao svećenik. Onaj koji je prošao kroz grob sada njega čeka i uvodi u Kraljevstvo nebesko. Otvara njegovu dušu da može pročitati jedini odgovor koji traži Da li me voliš? Mi zajedno sa Stipom i u njegovo ime izgovaramo ono što je čežnja našega Gospodina, a to je: Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te Stipo voli, ti znaš da te mi volimo. I zato Isus nadodaje Pođi za mnom! Sjedi za stol koji je pripravljen od postanka svijeta za tebe i za sve duše Božje”- zaključio je mons. Radoš.
Životopis vlč. Stjepana Vukovca
Na kraju misnoga slavlja kancelar Nadbiskupskoga ordinarijata mr. Dario Hrga pročitao je pokojnikov životopis.
Vlč. Stjepan Vukovac rođen je u obitelji Mate i Ane, rođ. Degmečić 27. travnja 1955. u Starim Mikanovcima, gdje je i kršten u župnoj crkvi sv. Klare. Osmogodišnju školu pohađao je u rodnom mjestu. Srednjoškolsko obrazovanje stječe u dječačkom sjemeništu i gimnaziji u Zagrebu na Šalati te u Đakovu, gdje je maturirao 1974. godine. Potom započinje formaciju u Bogoslovnom sjemeništu i filozofsko-teološki studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu (1974. – 1979.) Na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1979. biskup Ćiril Kos zaredio ga je za svećenika u đakovačkoj katedrali, gdje je njegov stariji brat Pavo godinu dana ranije također primio svećenički red.
Nakon svećeničkoga ređenja pastoralno djeluje najprije kao duhovni pomoćnik u župama Aljmaš i Ruma (1979. – 1981.). U tom je razdoblju u dva navrata vršio i službu zamjenika župnika najprije u Irigu (1980.) te Ruščici (1981.). Kapelansku službu nastavlja u Ivankovu (1981. – 1983.), nakon čega 1983. postaje župni upravitelj u tada nedavno osnovanoj župi Kraljice sv. Krunice u Kuševcu (1983. – 1998.). Župnik je vinkovačke župe Sv. Ćirila i Metoda od 1998. do 2007., u istom je razdoblju bio i upravitelj Caritasa Vinkovačkoga dekanata. U to je vrijeme skrbio za pripravu i uređenje liturgijskoga prostora za kasnije ustanovljenu novu vinkovačku župu Bl. Alojzija Stepinca u Mirkovcima. Od 2007. do 2010. na službi je u Srijemskoj biskupiji, kao župnik župe Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu i upravitelj Biskupijskoga svetišta Gospe Tekijske. U ljeto 2010. postaje župnikom župe sv. Mateja u Tovarniku sve do travnja 2024., kad se njegova služba prekida teškom bolešću te smrću u Kliničkoj bolnici u Osijeku 28. lipnja 2024., u 70. godini života i 45. godini svećeništva.
Riječi oproštaja
U ime svećenika Vukovarskog dekanta riječi oproštaja napisao je dekan Zvonimir Martinović, župnik Župe Kraljice Mučenika u Vukovaru a pročitao ga je Domagoj Vidaković, upravitelj župa Bapska, Lovas i Sotin.
“Godine, dani ili sati… svejedno je. Vrijeme provedeno u društvu dobrih ljudi uvijek je prekratko. Neki ljudi nikada više neće ući i zauzeti svoje mjesto, ali vjerujemo da ćemo sjediti opet skupa za stolom, dragi naš Bracika, u nebu.
I kada se tvoje ime izgubi u sjećanju na trenutke koji ostavljaju trag u vječnosti, ne brini. Tvoje riječi i tvoja djela ostaju, jednostavno nadilaze vrijeme. Lijepo je bilo s tobom dijeliti dane i godine, lijepo je bilo uživati u tvojoj sposobnosti popraviti dan svakome od nas, a da toga nisi ni svjestan. Čak i šala ispričana na tvoj način drugačija je. I, naravno, koliko god drugi pričali protiv nas, ti si nas uvijek branio. Hvala ti na tome.
Hvala Bogu za vrijeme provedeno s tobom, a sad ostaju sjećanja i vjera da s Bogom nadilaziš vrijeme. Znaj da s nama ostaješ. Mi, s kojima si dijelio zadnje godine svoga života, nismo nikad ni pomislili da stariš. Molitvom, osmijehom i duhovitim pristupom životu, davao si dojam da te vrijeme ne dotiče i ne mijenja. Za nas si uvijek imao vremena. Hvala ti na tome. Bio si i ostaješ kolega, subrat i katolički svećenik kakvog trebamo. Znamo da više nikada nećeš ući u naše životne prostore i zauzeti svoje mjesto, ali na spomen tvoga imena uvijek ćemo pogledati prema vratima.
Tvoji svećenici Vukovarskog dekanata. I fratri i dijecezaneri, kako bi ti to rekao. Hvala ti za sve.”
U ime župljana Župe sv. Mateja u Tovarniku riječi oproštaja izrekla je Mirjana Matizović koja je između ostaloga rekla: “Svojim marljivim radom i vedrim duhom ostavio je neizbrisivi trag u našoj župi i u našim srcima. Dug je popis aktivnosti koje je poduzimao i ralizirao u svezi izgradnje župne crkve i župnog stana. Jednakim žarom radio je i na duhovnoj obnovi župe u čemu su mu pomagali: trajni đakon, časne sestre, članovi ŽPV-a i ŽEV-a. Uzajamno povjerenje i poštovanje suradnika dali su rezultate na dobrobit naše župe i župljana… Hvala Vam za sve lijepe trenutke koje ćemo pamatiti zauvijek. Oprostite za trenutke kada se nismo razumjeli!”
Ivan Bazina, mještanin Tovarnika, također je izrekao riječi oproštaja.
Liturgijski oproštaj i ukop
Liturgijski oproštaj od pokojnika u crkvi i sprovodne obrede na groblju predvodio je biskup Radoš. Na misi je pjevao župni zbor sa s. Natanaelom Palić.
Pokonikovo tijelo je toga dana u dopodnevnim satima, na molbu župljana, bilo izloženo u župnoj crkvi sv. Mateja u Tovarniku kako bi se svi župljani mogli oprostiti od svog dugogodišnjeg župnika, a potom je prevezeno u Stare Mikanovce, rodno mjesto vlč. Stjepana gdje je pokopano. J. Hrehorović
