OSIJEK (TU) – U utorak 19. ožujka, vlč. Ante Lučić, župni vikar donjogradske župe Preslavnog Imena Marijina predvodio je II. korizmeni seminar za studente u prostoru župe sv. Ćirila i Metoda, koji je tematski bio usmjeren na „Sakrament uskrsnuća – ispovijed“.
Uvodeći temu, vlč. Lučić je nakon čitanja ulomka o prvom čovjekovom grijehu iz Post 2,7 – 3,10 tumačio shvaćanje grijeha koji nigdje nije tako ozbiljno prikazan kao u tom tekstu. „Čovjek, koji je bio toliko blagoslovljen u raju, ipak želi stablo spoznaje dobra i zla. U biblijskom smislu spoznati znači ujediniti, sjediniti se s predmetom spoznaje, ne samo intelektualno, nego i činiti jedno s predmetom žudnje. Time čovjek postaje navezan, razdijeljen u sebi i lišen unutarnje slobode, suprotno božjem planu. To je bio i osobni plan Sotone koji je htio biti bog udaljivši se od Boga. Njegov cilj kao inteligentnog bića ostaje isti: da pomislimo da smo mi bogovi. Prije grijeha sve nam izgleda razumno, dobro, lijepo i moderno, ali nam se poslije učinjenog grijeha otvaraju oči, kada postaje prekasno. Jedan grijeh navlači drugi, kao vrtlog koji se širi postajući sve brži i dublji. Svakim takvim stanjem opterećenosti grijehom u čovjeku nestaje dobrote, plemenitosti, topline i ljubavi“, istaknuo je predavač, vlč. Lučić.
Nadalje je nastavio: „Što grijeh jest, a što nije prosuđuje svatko u svojoj savjesti. U toj dubini čovjek otkriva zakon kojeg on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas savjesti koji jasno odzvanja u intimnosti našeg srca poziva ga da ljubi dobro a izbjegava zlo. Savjest je osobno dana svakom pojedincu, i vjerniku i nevjerniku. Zdrav i zreo čovjek osjeti razliku u svojoj savjesti u onome što on jest i onome što bi trebao i mogao biti. Svatko je od nas opet podložan grijehu, iz kojeg nas vadi samo onaj koji je jači od grijeha, Bog. On ne ostavlja čovjeka samog i daje mu lijek za njegovu dušu, svetu ispovijed“.
Govoreći o sv. ispovijedi predavač Lučić je istaknuo: „Potrebno je stati pred Gospodina sa svojom istinom bez šminkanja i prikrivanja“. Upitan sjeća li se grijeha ljudi koje ispovijeda rekao je da grijeh nije tako impresivan da bi ga pamtio, više je nalik na smeće pa se ponekad smatra i “smetlarom” jer kada se navikne pomagati izbacivati smeće to prestane biti nešto pamtljivo. Spomenuo je da je i svećenicima poznat osjećaj muke i teškoće grijeha pri pristupanju ispovijedi, ali i snage milosti koju zadobivaju kao svjedoci pomirenja čovjeka i Boga.
Posebno je naglasio: „Isusova poruka je jasna, on nas oslobađa i nikad se ne umara opraštati“. Pri kraju je uputio ohrabrenje studentima govoreći da je naš život neprestano duhovno uskršavanje i ustajanje kako bismo sa Gospodinom nastavili put. Pasti i ne dići se u konačnici je još teže i ide protiv naše naravi koja nije stvorena da „ostane na podu“. Vlč. Lučić zaključio je svoje razmišljanje sa poticajem da ako već padamo, znamo pasti i na koljena iznoseći Gospodinu svoje potrebe. Susret je završen klanjanjem pred križem uz prigodnu meditaciju. Anamarija Buzgo
