Osvrćući se na djelovanje Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije tijekom razdoblja sprječavanja širenja zaraze koronavirusom istaknuto je – djelatnici, volonteri, donatori snaga su Caritasa. Oni su snaga i u redovitim okolnostima, stoga ćemo svakoga tjedna imati priliku upoznati ih, kao i način te područje njihova rada. Započinjemo s djelatnicima Caritasove Pučke kuhinje u Osijeku.
Što znači raditi u Caritasovoj pučkoj kuhinji? U kakvim su se situacijama djelatnici našli, o čemu su razmišljali, na koji su način pobijedili strah te je li im palo na pamet napustiti svoja radna mjesta tijekom razdoblja sprječavanja širenja zaraze koronavirusom, saznali smo razgovarajući s voditeljicom Caritasove pučke kuhinje u Osijeku Majom Cindrić, kuharicama Ksenijom Miličević i Kristinom Ščrbak te vozačem-dostavljačem i pomoćnim radnikom Darijom Antunovićem. Caritasovu Pučku kuhinju u Osijeku 20. svibnja posjetio je ravnatelj Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, doc. dr. Drago Tukara te je djelatnicima izrazio zahvalnost za djelovanje u proteklom razdoblju.
Ovo razdoblje samo je potvrdilo veliku razliku između djelovanja u Caritasu te u nekom drugom poduzeću, naglasila je Ksenija, koja u osječkoj Pučkoj kuhinji radi od 1993. godine. „Radimo za osobe slabijeg imovinskog stanja, beskućnike, one koji su u nevolji te je to poseban odnos. Nismo s njima prijatelji, ali imamo suosjećanje, razumijevanje te smo uvijek spremni pokazati ljubaznost i dobrotu. Radimo, dobijemo plaću, ali u jednu ruku smo i volonteri – besplatno dajemo dobrotu i uslužnost kad god je to potrebno i to nema cijenu“, naglasila je. „Na svakom radnom mjestu potrebno je poštovanje i razumijevanje“, rekao je Dario i nastavio: „To ne znači da ne bude nesuglasica. No, one se brzo izglade i idemo dalje jer ima ljudi koji čekaju na nas.“
„Misao da prestanem raditi nije postojala!“
Razdoblje intenzivnog sprječavanja širenja zaraze koronavirusom ni za koga nije bilo lako. „Imamo kod kuće starije roditelje, obitelj, djecu, a za koronavirus još uvijek nema lijeka. Na sve to čovjek ne može se ostati ravnodušan. Bilo je straha, neizvjesnosti, ali kako se broj zaraženih smanjivao bilo je sve lakše“, priznaje Dario. Tijekom navedenoga razdoblja on je, zajedno s volonterima, korisnicima iz Osijeka i okolice razvozio tople obroke koje inače, u normalnim okolnostima, preuzimaju u Pučkoj kuhinji.
„Misao da prestanemo raditi – nije postojala! Rekla sam odmah – što god bude, ja neću otići. Prošla sam rat, tada su nam prijetile granate, šrapneli, metci – pa smo preživjeli i nismo se bojali. Ni sada se nisam bojala, iako je ovo bio napad virusa kojega ne vidimo. Pomolila sam se kod kuće i došla, i rekla da ću doći i dolaziti do kraja, osim ako nas zatvore, no to se, Bogu hvala, nije dogodilo!“, naglasila je Ksenija.
Voditeljica osječke Pučke kuhinje, Maja Cindrić bila je uključena kako u organizaciju dostave obroka, tako i u samu dostavu. Trebalo je organizirati nabavku te raspoređivanje potrebnih namirnica, primiti donacije, pobrinuti se da sve bude na vrijeme, rekla je Maja i nastavila: „Zadržan je ritam odgovornosti, kontinuitet dostave, kao i kvaliteta obroka. Zahvaljujemo donacijama i donatorima. Isporučivalo se 120 obroka te su korisnici bili vrlo zadovoljni sa svim što su dobili. Hrane je bilo dovoljno, a provedene su i mjere predostrožnosti ako bi se netko od djelatnika zarazio te se Pučka kuhinja bude morala zatvoriti. Osigurani su suhi obroci za korisnike koje bi dobili u tom slučaju, dok se ne bi našlo neko drugo rješenje. Radili smo, izdržali smo s malo više ili malo manje problema, ovisno o danu. Prošlo je dobro. Ako se situacija ponovi bit ćemo spremniji. Najvažnije je da smo sačuvali zdravlje i nas i naših korisnika.“
A korisnici i danas zahvaljuju na svemu što je za njih učinjeno, ističe Kristina i pojašnjava kako su neki jedva dočekali opet doći u Kuhinju po svoj obrok i popričati s djelatnicima. „Odmah po prvom dolasku zahvalili su nam na trudu i požrtvovnosti jer su i u tim teškim i neizvjesnim vremenima imali što jesti“, rekla je i pojasnila da djelatnicima ništa nije nedostajalo. Imali su dovoljno namirnica i svih sredstava za rad.
Idemo hrabro dalje!
U strahu i brizi ima i smiješnih situacija, prisjećaju se. „Pitali su tretiramo li meso dezinficijensima prije pripreme, a pojedini korisnici molili su i za prijevoz. Kada već vozimo obroke, možemo li i njih povesti s jedne lokacije na drugu“, pričaju nam Dario i Maja, koja zaključuje kako nikakvo izlaganje riziku, nije bilo moguće. Istaknuli su i veliku pomoć volontera. „Radilo se bez pogreške, bez ikakvih prigovora. Volonteri su riskirali svoju sigurnost jer i oni imaju kod kuće žene, djecu, roditelje… Nisu se željeli isticati, nisu tražili nikakve znakove zahvalnosti, pokazali su svoju spremnost i time su i svima nama dali snagu“, naglašava Dario.
„Drago mi je da ste ostali zdravi, da ste sve izdržali i očuvali sebe, korisnike. Dragocjeno je svako iskustvo, pomaže za buduće situacije jer ne znamo što će biti za jesen, hoće li se ponoviti ovakve okolnosti. Ako se ponove, bit ćemo spremniji. Drago mi je i da ste rekli kako nećete otići s posla. Hvala vam na svemu što ste činili, trudu koji ste uložili, strahu koji ste pretrpjeli. Idemo hrabro dalje!“, poručio je ravnatelj Tukara.
Djelatnici su dalje odmah i krenuli jer ih je čekala priprema dnevnog obroka za korisnike, a pristigla je i donacija vjernika iz Župe Pag. Upravo se pokazala potreba za nabavkom soli, a već za nekoliko minuta sol je, uz ostale namirnice, stigla baš iz Paga te je unijela radost, povjerenje i zahvalnost za Božju skrb i blizinu, kako za djelatnike tako i za korisnike Caritasove osječke pučke kuhinje.
Martina Kuveždanin
