Vlč. Boris Gombarović, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je 11. travnja 2014. preminuo u Kliničkom bolničkom centru Osijek, u 83. godini života i 58. godini svećeništva, 14. travnja je ukopan na Gradskom groblju u Đakovu. Nakon ukopa za pokojnika je slavljena misa zadušnica u đakovačkoj prvostolnici. U nazočnosti nadbiskupa mons. Đure Hranića, nadbiskupa u miru mns. Marina Srakića te brojnih svećenika i časnih sestara, kao i okupljenih vjernika, ukopne obrede na groblju predvodio je generalni vikar mons. Ivan Ćurić.
Okupljenima je rekao kako ukop u Velikom tjednu s posebnim ozračjem potiče da svoje molitve i svu nadu svog života polože u Krista, u djelo otkupljenja koje je Bog u njemu izveo – kad je za nas bio predan, raspet i umro, i kad je uskrsnuo. “Trudimo se u vjeri gledati i prepoznati kako su se Isusovi putovi isprepleli s našim putovima. Ušao je Isus u našu ljudsku prolaznost, u našu grješnost i smrtnost. Gledamo i u agoniji smrtne muke koju prolazi svaki čovjek – s krikom doživljaja napuštenosti ali i s neugasivim povjerenjem: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ Kao zagovornici u vjeri, mi molitvom našeg pokojnoga brata Borisa predajemo Gospodinu. I zahvaljujemo Bogu na njegovu životu i svećeničkoj službi”, rekao je mons. Ćurić.
Nakon što je govorio o pokojnikovom životnom putu, mons. Ćurić naglasio je kako je Gospodin pokojnika nadario lijepim pjevačkim sposobnostima; to je pokazivao još u svojim bogoslovskim godinama, i kasnije, kroz čitav svećenički život na župama te sudjelujući u prigodnim okupljanima svećeničkoga zbora, a i u godinama umirovljenja kada se, dokle god su mu snage dopuštale, uključivao u pjevanje Katedralnog mješovitoga zbora. Zahvalio je zajednici Svećeničkoga doma koja je skrbila o pokojniku te izrazio vjeru da će se Gospodin obradovati raskajanosti, predanju i dobrim djelima pokojnog svećenika Borisa, primiti ga k sebi i postaviti ga da vječno bude sa svojim Dobrim Pastirom i Učiteljem, raspetim i uskrslim Gospodinom.
Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali
Nakon ukopa na groblju nazočni su sudjelovali u misi zadušnici, koju je u katedrali predvodio nadbiskup u miru mons. Marin Srakić. Opraštajući se od pokojnog subrata, nadbiskup je podsjetio na pastirsko pismo pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja, kada je poručio da je sav kršćanski život kao veliko hodočašće prema Očevoj kući, čija se bezuvjetna ljubav prema svakom ljudskom stvorenju svaki dan ponovno otkriva. “Danas smo sahranili brata svećenika Borisa Gombarovića, koji je hodočasteći u kuću Očevu, zajedno sa svojim vjernicima slavio euharistiju svaki dan i klicao: ‘Tvoju smrt naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!’ On je kao svećenik naviještao Kristovu smrt svojim životom, propovijedima, nagovorima, vjeronaučnim satima, svetim misama. Slavio je Kristovo uskrsnuće ne samo na Uskrs i svake nedjelje, nego na svakoj svetoj Misi. Iščekivao je i Kristov dolazak, kako u zdravlju i mladosti, tako i u bolesti, a u posljednje vrijeme u starosti i slabosti, što ih je prihvatio kršćanski i svećenički. Sad je taj dolazak i doživio”, rekao je mons. Srakić.
Istaknuo je kako je pokojnog svećenika Gospodin pozvao usred gradske vreve, u vrijeme kada ni za roditelje ni za mladiće nije bilo probitačno ići u sjemenište, pogotovo ako su roditelji bili u nekoj državnoj službi, kao što je to bio pokojnikov otac. Podsjetio je i na pokojnikov dobar sluh i lijep glas te rekao: “Mi koji smo s njim proveli neko vrijeme u sjemeništu, rado se sjećamo njega kao solista, napose Hallerova moteta Velikog Četvrtka ‘Coenantibus illis’. Moram priznati: otada nije prošao nijedan Veliki četvrtak da se nisam sjetio njegova pjevanja, te pjesme koja me je svaki puta zapljusnula svojom ljepotom”, rekao je nadbiskup Marin, istaknuvši pokojnikovu povezanost s oo. kapucinima u Osijeku, što ne čudi jer je stasao u blizini njihova samostana, a kasnije je primljen u Franjevački svjetovni red.
Rekavši kako ljudi ne misle stalno na smrt, iako ona neprestano prijeti, nadbiskup je istaknuo kako ima životnih trenutaka koji po svojoj naravi i sadržaju pozivaju da mislimo na smrt. “Ako doista želimo ozbiljno razmišljati o smrti, valja posegnuti za Svetim pismom”, rekao je mons. Srakić. Kao uzor je stavio Isusovu smrt i strahovitu osamljenost na križu kada je zavapio ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ “To je osamljenost u koju mogu doživjeti samo umirući. Brat svećenik Boris je doista u teškim iskušenjima svoje starosti, kad ne samo da nije mogao pjevati, nego ni govoriti, mogao vapiti: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?'”, zaključio je nadbiskup u homiliji, preporučivši pokojnog svećenika nebeskom Ocu, “da ga nagradi gozbom za stolom Božanskog Jaganjca, u društvu Božjih ugodnika”.
Oproštaj župljana Župe Josipovac
Ivan Koprivnjak iz Župe Josipovac, gdje je pokojnik punih 27 godina vršio službu župnika, uputio je oproštajnu riječ u ime svih župljana ove župe. “Svaka smrt, a napose smrt našega dobroga župnika vlč. Borisa, pokazuje veliku istinu da je Bog darovatelj života i gospodar smrti. Svi smo u njegovoj ruci. Biti uvijek spreman na smrt, imati čistu savjest, živjeti u milosti i prijateljstvu s Bogom – znači mudro živjeti. Vlč. Boris živio je mudro i pobožno. Kroz 27 godina služio je Bogu i ljudima u Župi sv. Josipa u Josipovcu. Župljani ove župe danas se s posebnom zahvalnošću opraštaju od svoga duhovnog prijatelja, koji je svima bio posrednik Božje milosti, koje je krstio, pričestio, dijelio kruh života, odrješivao od grijeha, davao utjehu i snagu po bolesničkom pomazanju, koje je vjenčao, blagoslivljao, ispraćao na vječni počinak, koje je jačao molitvom i vjerom, kojima je bio svjedok vjere i vjeroučitelj”, rekao je župljanin Koprivnjak, dodavši da samo pokojnikovoj ljubavi prema glazbi i pjevanju mogu zahvaliti za činjenicu da župa danas ima četiri zbora. “Učio je – život je most, most koji spaja dvije obale ovoga i vječnoga života, ne gradi na njemu kuću. Vlč. Boris bio je Isusov učenik, Isusov svećenik. Sada je prešao u vječni život. Vječni je život nebo – biti s Isusom. Molimo da on svoj život ugleda u društvu s Isusom”, riječi su oproštaja župljana josipovačke župe.
Iz životopisa vlč. Borisa Gombarovića
Vlč. Boris Gombarović rodio se u Osijeku 26. svibnja 1931. godine od oca Franje i majke Terezije, a kršten je u Župi sv. Petra i Pavla. Pučku školu završio je u Osijeku, a gimnaziju u Osijeku i Đakovu, gdje je završio i studij teologije i svećeničku formaciju. Na Petrovo 1955. godine zaređen je za svećenika u katedrali u Đakovu, i to u vrijeme kada su svećenici bili izloženi velikim izazovima: slušati Crkvu i biskupa ili krenuti lakšim putem svećeničkih udruženja. Pokojnik je izabrao vjernost Crkvi (iz homilije mons. Srakića). Nakon ređenja započinje svoje svećeničko djelovanje te će prvih 10 godina provesti kao župni upravitelj, najprije u Radikovcima (1955. – 1958.), a potom u Vrbanji (1958. – 1960.) i Levanjskoj Varoši (1960. – 1965.). Sljedećih 10 godina svećeničku će službu vršiti upravljajući župom u Brođancima (1965. – 1975.), a od 1. lipnja 1975. započinje svoju župničku službu u Župi sv. Josipa u Josipovcu, gdje će ostati sve do 2002., punih 27 godina. Trudio se srasti sa svojom župnom zajednicom, voditi je i obnavljati. Pokazao je osjetljivost za pastoralne prilike nastale rastom osječkih prigradskih naselja Josipovca i Višnjevca te je, s tadašnjim višnjevačkim župnikom vlč. Mirkom Novakom, preporučio osnivanje nove Župe sv. Luke, čiji je bio župni upravitelj u osnivanju. Kako je došlo vrijeme starije dobi i zdravstvenih teškoća, 15. kolovoza 2002. je umirovljen i od tada je živio u zajednici Svećeničkoga doma u Đakovu. A. Banović
