RAVENNA/ASIZ (TU) – Od 26. do 29. svibnja 2023. godine Uprava, studenti, i nenastavno osoblje Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta proveli su na studijskom putovanju u Ravenni i Asizu.
Program putovanja započeo je u ranim jutarnjim satima svetom misom u fakultetskoj kapelici Marije Majke Crkve koju je predvodio izv. prof. dr. sc. Davor Vuković, v. d. prodekana za financije u koncelebraciji sa prof. dr. sc. Ivicom Ragužem, v. d. dekana Fakulteta, izv. prof. dr. sc. Borisom Vulićem, v. d. prodekana za studente i mr. sc. Stjepanom Matezovićem, duhovnikom Bogoslovnog sjemeništa i profesorom duhovnosti na Fakultetu. Profesor Vuković je svoju homiliju započeo molitvom Thomasa Mertona: „Gospodine, Bože moj, ne znam kamo idem. Ne vidim put ispred sebe i ne mogu sa sigurnošću znati gdje će taj put završiti. Ne poznajem istinski ni sebe i to što mislim da slijedim tvoju volju ne znači da je uistinu tako. Ali vjerujem da ti je ugodna i sama želja da ti se ugodi. I nadam se da imam tu želju u svemu što radim.“ Upravo su te riječi trebale biti poticaj putnicima na putovanju na kojemu nisu znali što će ih ondje sve zadesiti, da se potpuno prepuste Bogu i njegovome vodstvu. Nakon svete mise, započelo je putovanje. U poslijepodnevnim satima posjetili su baziliku sv. Apolinara u Classi, blizu Ravenne. Dekan je u tumačenju bazilike osobito istaknuo misao sv. Petra Krizologa koji je u jednom propovijedi u čast sv. Apolinara istaknuo da je sv. Apolinar „danomice umirao sebi, ne samo jednom kao mučenik“ i da je „promatrao nebo i upravo zato prezirao i tijelo i zemlju“ (coelum suscipiens carnem despiciebat et terram). Kapelica Fakulteta osobito je povezana s bazilikom sv. Apolinara, jer sv. Apolinar na glavnom mozaiku nosi misnicu s 144 pčelice, prema čijem uzorku su također načinjene i dvije misnice u Fakultetskoj kapelici. U bazilici je izmoljen srednji čas. U večernjim satima stigli su u Asiz.
Sljedeći je dan započeo molitvom jutarnje, a kod Porcijunkule ih je dočekao fra Antonio Gašić, franjevac Bosne Srebrne, trenutno na studiju pastoralne teologije u Rimu. On je bio vodič oba dana u Asizu. Fra Antonio nije samo pokazivao i objašnjavao umjetničke znamenitosti Asiza, nego je ponajprije teološki i duhovno tumačio život sv. Franje. Svaka crkva bila je nova meditacija o sv. Franji. U Asizu su prvoga dana imali sv. misu na grobu sv. Franje koju je predvodio vlč. Raguž. Pozivajući se na evanđelje dana, naglasio je kako svi mi možemo prenositi vjeru samo ako to činimo na dva način: da ju svjedočimo svojim životom, ali i u poniznosti. Tako evanđelist Ivan uvodi u razmatranje o svetome Franji. Dekan je istaknuo pet važnih misli o sv. Franji. Prva je ta da je za svetoga Franju daleko gore zlouporabiti krepost nego biti bez kreposti. Kaže da čovjek kada čini dobro, očekuje i želi pohvalu, a Franjo kaže da bi radije bio kuđen nego pohvaljen. Tako se druga misao nastavlja na prvu, a to je da životopisac svetoga Franje, kada govori o Franjinoj poniznosti, naglašava da je zahvaljivao za sve u životu, ali je istovremeno sebe smatrao najvećim grešnikom. Tako mu se poniznost očitovala i u vanjskome držanju. No ona nije bila samo u vanjskome držanju, već i u mišljenju. Sebe je uvijek prosuđivao u najvećoj poniznosti. I u trećoj misli, Dekan je naglasio kako Franjo nije podnosio isprazne riječi. Onima koji su govorili isprazne riječi, Franjo je savjetovao da izmole Očenaš, da ljube noge onome koje su uvrijedili svojim riječima, ali da čak stave i izmet na svoja usta. Četvrto, sv. Franjo se i rado družio s gubavcima, siromasima, bolesnima i nemoćnima te je time htio druge poučiti poniznosti, sebedarju, lomljenju vlastite moći koja se očituje u tomu da tražimo društvo samo s moćnim ljudima ili onima koji nam mogu uzvratiti. Peto, kada su ga hvalili, tada je sv. Franjo sebe uspoređivao s ikonom: kao što drvo na ikoni nosi sliku Isusa i Blažene Djevice Marije i ostaje samo drvo, tako je i sv. Franjo samo drvo, i manje od drveta ikone, drvo koje nosi Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju. Sve što ima, ne pripada njemu, nego Isusu i Mariji. I to je poniznost. Dekan je pozvao putnike, da dok budu razgledavali freske u bazilici sv. Franje, i sami sebe prepoznaju kao obično drvo, običan zid, ali drvo, zid, na kojemu će biti naslikana ikona Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Nakon razgledavanja bazilike, slijedio je obilazak rodne kuće sv. Franje, gdje je opet izmoljen srednji čas te potom molitva u crkvi sv. Damjana, a nakon toga slobodno vrijeme za razgledavanje Asiza. Nakon večere, svi smo se uputili u Porcijunkulu gdje je bila zajednička molitva krunice i procesija sa svijećama.
Nedjelja je započela obilaskom Porcijunkule i jutarnjom molitvom. Potom je slijedio put u Asiz, u crkvu sv. Klare, svetište svlačenja svetoga Franje, grob bl. Karla Acutisa i moljenje srednjeg časa, a potom rodna kuća sv. Klare i katedrala sv. Rufina. Nakon okrjepe, pješice su pošli do Samotišta Carceri. Na putu je bila mogućnost svete ispovijedi te se većina studenata putem ispovjedila, duhovno naznačujući da se u ispovijedi uspinju dušom na brdo susreta s Bogom, kao što je to činio sv. Franjo u Samotištu. U Samotištu je slavljena sv. misu koju je predvodio vlč. Boris Vulić. Svoju je homiliju započeo tumačenjem prve Crkve koja se okupljala oko apostola i naglasio kako smo i mi sada svi skupljeni na istome mjestu kao i prvi učenici. Mi smo ta Crkva koja je ustanovljena po Petru i apostolima. Isto tako, rekao je profesor, gdje je zajedništvo, ondje je i Duh Sveti. U svakoj svetoj misi vidi se najljepši izričaj zajedničke Crkve – vjernici na zemlji, anđeli i arkanđeli, svete duše, trpeće duše u čistilištu i sam Trojedini Bog. No, profesor je naglasio i da moramo naučiti biti sami kako bismo mogli biti dio zajednice, ud Kristov. Riječ „carcere“ znači sobica, ali i zatvor, ćelija. Tako ovaj prvi smisao označava osobu koja je u zajedništvu s Bogom, ona je radosna osoba, dok drugi smisao pojma obuhvaća osobu koja nije znala za zajedništvo sa drugima i sa Bogom pa je to žalosna, zatvorena osoba. Svi mi u sebi imamo ćelije, mjesto gdje smo sami, gdje promišljamo o Bogu, o nama, o drugima, a onda izlazimo iz tih ćelija i odlazimo u zajednice. Važno je da su naše ćelije uvijek otvorene djelovanju Duha Svetoga.
Posljednji dan studijskog putovanja započeo je sv. misom u Porcijunkuli koju je predvodio mr. sc. Stjepan Matezović. Naglasio je kako je ovo hodočašće započelo u kapelici Marije Majke Crkve, a završava svetom misom na blagdan Marije Majke Crkve. Naveo je kako se ovih dana stalno ponavljala misao „predati se Bogu“, ali i „željeti živjeti po Evanđelju“. Živjeti po evanđelju znači živjeti tri evanđeoska savjeta: poslušnosti, čistoće i siromaštva. U prvome čitanju imamo prve ljude, Evu koja je majka svima živima. Događa se drama nemogućnosti življenja po evanđeoskim savjetima, događa se tragedija života prvoga čovjeka, a ona se očituje u zatvorenosti za Božje savjete, za Božje zapovijedi. Neposlušnost je otvorila vrata spoznaji nečistoće, srama pred tijelom i neplodno siromaštvo. Duhovnik je nadalje naglasio kako smo ovih dana susreli one svece koji nam mogu biti autocesta za nebo. Oni svojim životom upućuju na znakove, sredstva koja nam je Bog sam dao, a koja nam omogućuju život na Nebu. Sv. Franjo pokazuje nam kako je moguće hrabro reformirati i popraviti Crkvu uvijek u poslušnosti. Istinske poslušnosti nema bez odanosti i predanja autoritetu. Čistoću je živio trajnom askezom tijela kako bi duh mogao rasti. Umirao je sebi kako bi umro grijehu i imao čist pogled prema sebi, drugima i Bogu. Živio je i siromaštvo, razdavao je sebe samoga, a od njegova siromaštva svi mi danas živimo. Svi mi baštinimo njegov život siromaštva. Nakon govora o svetome Franji, duhovnik se osvrnuo i na blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve. Ona je Žena nad svim ženama, Nova Eva, Majka, Kraljica. Bila je dostojna donijeti Boga, a pod križem postati nam svima Majka. Tada smo i mi dobili poslanje „evo ti Majke“ da ju poput Ivana primimo u dom da nam bude Majka koja će nas voditi da živimo po evanđeoskim savjetima. Duhovnik je homiliju zaključio pozivom da budemo hrabri biti drugačiji, kako je to i fra Antonio često isticao u svojim meditacijama u Asizu. Maria Dragomirović
