RAČINOVCI (Glas Koncila/TU) – Nakon srpske agresije na hrvatski narod i domovinske obrane, gdje su u pitanju bile ljudske žrtve, što se ne može ni s čim mjeriti, najveću materijalnu štetu što bilježi hrvatska povijest nanijele su nedavne poplave uz rijeke Savu i Bosnu. Posebno su stradala mjesta uz Savu u općini Drenovci: Rajevo Selo, Gunja i Račinovci. U odnosu na broj stanovnika najveću materijalnu štetu pretrpjeli su Račinovci, selo koje se nalazi na samom jugu Vukovarsko-srijemske županije u blizini granice sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. To siromašno mjesto, naseljeno staračkim stanovništvom, od hrvatske vlasti već davno zaboravljeno, na području župe sv. Ivana Krstitelja imalo je 340 obitelji u kojima je živjelo 835 osoba. Župu čine dva sela: Đurići i Račinovci. Đurići su imali 99 naseljenih kuća u kojima je živjelo 237 osoba.
To su podatci o onima koji su u selu, bez onih koji žive u Njemačkoj, Zagrebu, Vukovaru, na moru i drugdje. Od toga u 44 kuće živjela je samo jedna osoba i 41 kuća bila je prazna. Račinovci su imali 241 obitelj, ukupno 598 osoba. Kuća sa samo jednom osobom bilo je 91, a bilo je 89 praznih kuća. Kad netko umre, kuća ostaje prazna. Posljednjih godina, kako navodi župnik Zoran Aladić, najviše je u godini bilo tri krštenja, a do 27 sprovoda.
»U našoj župi, koja je mala i siromašna, ove godina trebala je biti proslava 200. obljetnice gradnje crkve koju su vjernici sami izgradili, a druga proslava je trebala biti prva pričest 25. svibnja«, ističe župnik Aladić. »No 17. svibnja svima će ostati u pamćenju i sjećanju kad je oko 2.25 puknuo nasip, a dvadesetak minuta prije toga puknuo je nasip u Rajevu Selu. Rano ujutro i do šest sati malo je tko bio svjestan što se događa u Račinovcima. Kad je površinu i zelenilo počela prekrivati voda te kad je Gorska služba spašavanja priopćila da visina vode raste 
14 centimetara na sat, onda je tek shvaćeno ozbiljno. Štoviše, prva dva autobusa koja su došla evakuirati stanovništvo otišla su prazna jer mještani nisu htjeli ići iz svojih kuća. Kad je voda počela sve više i više rasti, počelo se izvlačiti stočni fond, osobne stvari i spašavati ono najnužnije. Tako smo u crkvi micali ono što je vrjednije. Već oko 11 sati počela je voda zatvarati krug, a onda sam u 12.30 sati u pratnji policije među posljednjima napustio selo. Iza mene ostalo je još nekoliko ljudi, po koje su drugi dan došli čamci i spasili ih od većih nedaća. Hvala Bogu, nije nitko stradao, nema ljudskih žrtava na području naše župe.«
Potrebni aparati za isušivanje
»U župi Račinovci živi staračko stanovništvo, prosjek je čak oko 70 godina, a izvor prihoda bile su im male mirovine za koje su uplaćivali kao ratari. Uz to, držali su nešto stoke i peradi, davali u otkup mlijeko, obrađivali zemlju. U poplavi je pernati fond gotovo 100 posto uništen jer tko je imao, spašavao je veće životinje. Ratarske kulture ostale su poput spaljene zemlje. Nakon povlačenja vode ostala je pustoš. Na prste se mogu izbrojiti kuće u kojima se dalje može živjeti nakon isušivanja vlage. Većinu stambenih objekata srušila je voda, a onima koji su bili čvršći potkopala je temelje. Prva je komisijska procjena bila da je većina objekata za rušenje, a manji je dio za obnovu.
Župni dvor izgrađen je na najvišoj točki u Račinovcima pa tako voda nije ušla u nj, a crkva je bila poplavljena kao i susjedna škola koja je niža za nekoliko centimetara. Trenutačno su najpotrebniji aparati za isušivanje onima čije se kuće ne će rušiti«, govori župnik Aladić.
Stradalo oko 2600 stambenih objekata
Kako ističe načelnik općine Drenovci Jakša Šestić, popucali su nasipi i počelo je izlijevanje vode na području Rajeva Sela, Gunje i Račinovaca i šteta je golema. »Prema najavama, dio objekata obnovit će se do jeseni, a oni koji se ruše tek će se nagodinu graditi. Unatoč tomu, ljudi se vraćaju i u takve objekte kakvi jesu jer su njihovi domovi. Ljudi su raspršeni na sve strane i trebat će vremena da se vrate. U poplavama je oštećeno oko 2600 stambenih objekata, a tu su još gospodarske zgrade. Bit će problema, neki nisu legalizirani niti su podneseni zahtjevi za legalizaciju. Problem su i prebivališta jer su pojedinci bili drugdje prijavljeni, a tu su im kuće. Valja napomenuti da je potpuno uništeno oko 4800 hektara površine na kojoj su bili usjevi.«
U nekoliko sati uništena životna žrtva
Mara Meštrić doselila se u Račinovce iz Bosne s roditeljima kad je imala 13 godina, ondje se udala i zasnovala obitelj. Ima tri unuke koje je podizala jer im je majka umrla prije devet godina. »Unuke su trenutačno kod rodbine u Brčkom, a rado bih da dođu za Ivandan«, kroz suze svjedoči baka Mara. »Tu sam provela sve godine, imali smo sedam jutara zemlje, to smo obrađivali, vrijedno smo radili. Živjeli smo od uzgoja lubenica, pšenice, suncokreta, repe, zapravo od ratarstva. Posljednjih šest godina dala sam zemlju u zakup jer ne mogu više od toga živjeti, mala je to površina, sjeme skupo, herbicidi i pesticidi skupi. Poplava nam je uništila sve. Jučer mi je došla komisija, a kad su stavili tablu za rušenje, cijeli mi se život okrenuo. Prošle smo godine kuću obnavljali, a sada ne znam što će biti, nemamo struju ni vodu. Ne mogu ni prati ni nešto početi raditi. Spašavali smo što se moglo spasiti pa smo nešto odvezli u Vrbanju kod kćeri. Rekli su nam da kuća tone. Ako budu došli bageri da je ruše, otići ću, ne mogu to gledati. Kuća je napravljena 1983., a prošle godine smo je uredili. Kad je voda krenula i okružila nas, unuka je plakala, nije htjela iz kuće. Djeca su to teško doživjela. Ostali su bez mame, prije devet godina. Ja sam ih odgajala. Teško je, ali dat će Bog, ne mogu sama iz ovoga stanja.«
Ana Valentić ističe da im je u kući bila voda 30 centimetara. »Suprug je trebao na rehabilitaciju nakon operacije kuka, ali je ostao jer je gazio vodu, spašavao, čistio«, navodi Ana. »Nažalost, uspjeli smo spasiti nešto vrlo malo bijele tehnike. Ostalo je nešto najnužnije. Pustili smo svinje, ne znamo jesu li preživjele i gdje su. Spasili smo četiri pure, dvije guske i dvije koke. Piliće je voda ugušila. Iako je prošlo više od mjesec dana, nema još nikakve pomoći. Sjednem uvečer pa počnem plakati. Kad sam čula da ne moramo rušiti kuću, a izgrađena je 1984., bila sam sretna. Čekamo, država obećava, ali to se sve nekako oteže. Kad je poplavilo, otišla sam u Zagreb. Prijavila sam se u Crveni križ, nešto su mi malo pomogli.«
»Nemamo ni prostora za humanitarnu pomoć«
U čišćenje svoje kuće vratila se Slavica Babić. Iako joj na ulaznim dvorišnim vratima stoji da je opasnost od rušenja građevine, vratila se čistiti ostatke. Zidovi su popucali, voda je poljuljala temelje. »Sa mnom su živjeli svekrva, muž i sin. Kuća se ruši, ali to je naše, mi smo to gradili, uređivali, dograđivali. U dvorišnoj zgradi je voda«, navodi započimalja pjevanja u crkvi Slavica Babić. »Nešto je malo ostalo od pokućstva, a dočim se to osuši, samo se raspadne od sebe jer je trulo od vlage. Bože moj, što učiniti, često se pitam. Radimo, čistimo, molimo se Bogu da ne bude još gore. Snalazimo se kako znamo. Daj, Bože, samo da ne bude gore. Što imamo, imamo, ne ćemo biti gladni i to nam je najvažnije.«
Branka Gerlih radi u komunalcu u Račinovcima. »Ovih dana ima više poslova, prikuplja se bijela tehnika, imamo dvorište za reciklažu i svakodnevno ide kamion te dovozi otpad«, navodi Gerlih. »Ljudi su na terenu i već je poprilično očišćeno od poplava. Tu i tamo pojavi se još koja uginula životinja. Iz svake kuće izbačen je sav namještaj jer je pun vode, vlage. No prvo su pokupljene životinje koje su uginule, a onda čistimo ostatke. Tu sam u svojoj kući koja se vodi kao objekt koji je opasan za život. Još treba proći specijalna inspekcija, komisija koja će to procijeniti. Zidovi su popucali, gotovo svaka prostorija je uništena, puna je vlage. Devet dana bila je u okruženju vode. Skeptična sam prema obnovi te smatram da će ona biti onakva koliko tko ima u džepu. Isto je i s humanitarnom pomoći, nešto malo je bilo hrane, sredstava za čišćenje i za higijenu. Što se tiče Crvenoga križa, ne osjetimo mi to ništa. Najviše imamo odjeće, a to su ljudi donosili, ne ponižavajući nikoga, ali najčešće su praznili ormare. Nije nam još došao ni jedan Caritas, ni jedna župa. Mala humanitarna pomoć je došla i to je bilo neadekvatno uskladišteno. Nemamo ni prostora za humanitarnu pomoć jer nema objekata u koje bi se to moglo smjestiti.«
Tekst preuzet iz Glasa Koncila.
