POŽEGA (TU) – Središnja proslava blagdana sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije i njezinog Caritasa održana je 10. kolovoza u dvorištu Biskupskoga doma pored starodrevne crkve sv. Lovre. Euharistijsko slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, a uz njega je u koncelebraciji bio domaći biskup Antun Škvorčević, đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić, tridesetak svećenika, među kojima generalni vikari iz Đakova i Požege Ivan Ćurić i Josip Devčić, ravnatelj Hrvatskoga Caritasa Fabijan Svalina i ravnatelj Caritasa Požeške biskupije Goran Lukić. Sve nazočne, a posebno brojne Caritasove volontere kao i one kojima Caritas svakodnevno pomaže, na početku slavlja pozdravio je biskup Škvorčević.
Nadbiskup Hranić u homiliji je podsjetio da je ljudsko biće stvoreno da bi bilo dar. Međutim suvremeni čovjek često živi u lažnom uvjerenju da je tvorac samoga sebe, svojega života i svojega društva, da je sam sebi dosta. No, Isus, nasuprot težnji za samodostatnošću tvrdi nešto sasvim drugo. On donosi načelo pšeničnog zrna koje primjenjuje na sebe te nam ga ostavlja kao oporuku. Vjernost tom Isusovu načelu obilježila je i život sv. Lovre. „Zbog svojih brojnih vrlina, snage vjere i predanja Kristu, Lovro je u rimskoj kršćanskoj zajednici imao veoma važnu službu. Bio je načelu skupine sedmorice đakona kojima je povjerena služba ljubavi, odnosno svjedočanstvo Božjega čovjekoljublja rimskoj sirotinji. Lovro je posvjedočio svijest da je čovjek najveće blago Crkve, i to čovjek koji treba naše vrijeme, dobrotu, ljubav i solidarnost. Ta je svijest i osjetljivost prve Crkve za potrebe onih koji su na rubu, pobuđivala i divljenje pogana – kazao je nadbiskup Hranić.Sveti Lovro, nastavio je nadbiskup, svjedoči da patnja i smrt nisu stvari koje treba izbjeći pod svaku cijenu, nego da je važnije samodarivanje i ljubav. Kroz ljubav i žrtvu rađa se istinska sloboda. Onaj tko počne voditi računa o svojim osobnim interesima taj gubi istinski život. Svjedočeći upravo takvu evanđeosku ljubav Crkva je glas savjesti u svijetu i promicateljica društvene pravde. Pravedno uređenje društva i države središnja je zadaća politike, a da sudjeluju u politici pozvani su vjernici.
„Vi vjernici ne trebate bježati od politike, niti od nje zazirati, nego se u nju trebate uključivati i tako prihvaćati odgovornost za zemaljski poredak i društvo u kojemu živimo: tj. za privredu, kulturu, prosvjetu, zdravstvo i druga područja ljudskoga života. Svaka demokratska država koja poštuje svoje građane, velikodušno prepoznaje i podupire inicijative svojih građana koje predstavljaju spoj dragovoljnosti te blizine i ljubavi jednih prema drugim građanima, a posebno prema onima koji trebaju pomoć. Crkva je jedna od tih živih snaga unutar društva čije se karitativno djelovanje rađa iz euharistijskog zajedništva. Caritas, kao plod euharistijskog zajedništva i molitve, dobrotvornost, odnosno organizirano karitativno djelovanje Katoličke Crkve, pripadaju samoj njezinoj naravi i predstavlja prepoznatljivi znak Božje spasenjske ljubavi i njegova te našeg čovjekoljublja na djelu. Uloga Caritasa, nastavio je nadbiskup, nije samo pružiti materijalnu pomoć nego okrijepiti i dušu te je istaknuo: „Caritas je uprisutnjenje Božje ljubavi i čovjekoljublja te je kršćanska ljubav na djelu. Dok kao Crkva propovijedamo Božje čovjekoljublje i humano lice Isusa Krista, Caritas to Božje čovjekoljublje i humano lice Isusa Krista pokazuje na djelu te nas kao Crkvu potvrđuje i predstavlja zajednicom Isusovih učenike te istinskih i prepoznatljivih svjedoka njegove humanosti i njegova čovjekoljublja.“
Nadbiskup Hranić je podsjetio zatim da je Caritas pastoralno djelo Crkve te da ono treba imati svoje uporište u svakoj župnoj zajednici i na taj način kršćansku ljubav i dobrotvornost učiniti redovitim, svakodnevnim i neizostavnim elementom života i djelovanja svake župe, ali i biskupije, kako bi na taj način Crkva dala što bolji odgovor na konkretne potrebe ljudi u njoj i oko nje. Za osobe djelatnike i volontere u Caritasa rekao je da su osobe čije je srce osvojio Krist. Potom je zaključio kako je karitativno djelovanje Crkve i njezinih članova izraz iskustva Božje ljubavi koja u ljudskim srcima budi ljubav prema bližnjemu i potiče na duboko sudjelovanje i dioništvo u potrebama i trpljenjima ljudi, živi sebedarje, darivanje samoga sebe drugima iz svijesti da im je to omogućio Gospodin svojom milošću i za to ih osposobio.
Nakon homilije i Vjerovanja uslijedila je molitva vjernika u kojoj su sudjelovali volonteri odjeveni u narodne nošnje. Potom je uslijedio prinos darova u kojem su caritasovi volonteri požeških župa prinijeli različite krušne i druge proizvode te ih u poslijepodnevnim satima darovali jednoj siromašnoj obitelji. Pri svršetku slavlja svi nazočni predvođeni biskupom Antunom uputili su Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Na kraju je domaći biskup zahvalio đakovačko-osječkim biskupima i svima drugima za sudjelovanje na slavlju, za sabrano srce, molitvu i pjesmu na dan svetog Zaštitnika Požeške biskupije. Ljiljana Marić
