Za duhovno vodstvo prvih nekoliko dana Ljetnog radnog kampa u Gunji u organizaciji Studentskog katoličkog centra (SKAC) Palma, Udruge Magis i Đakovačko-osječke nadbiskupije zadužen je bio isusovac, p. Mislav Skelin te je s nama podijelio svoje dojmove. U Gunji ga je dočekala voditeljica kampa Terezija Klaić te župnik Josip Semialjac, s. Patricija, organizacijski tim kampa koji je pripremio sve potrebno za dolazak volontera, a posjetio ih je i nadbiskup Đuro Hranić.
„Kao i druga hrvatska mjesta, Gunja je maleni svijet za sebe čije se ljepote i teškoće mogu otkriti kada se u njemu malo zastane i kada se ona doživi preko njezinih stanovnika. To se ovih dana događa mnogim mladim ljudima koji su u Gunju došli iz gotovo cijele Hrvatske“, pojašnjava p. Mislav, opisujući kako se za pomoć ljudima u potrebi odučilo pedesetak studenata, mladih radnika, maturanata i drugih dobronamjernih ljudi.
Motivacija za volontiranje
„Ideja vodilja je pomoći stanovnicima pogođenima poplavom na svaki izvediv način – fizičkim radovima oko čišćenja kuća i dvorišta, razbijanjem vlažne žbuke, pripremanjem objekata za radove koje će u slijedećim mjesecima izvesti profesionalni građevinari. No, fizički poslovi nisu jedino zbog čega se ova akcija dogodila“, naglašava p. Mislav ističući: „Biti blizu osobi kojoj se dogodila nevolja i kojoj je u nekoliko minuta uništeno sve za što je radila desetljećima, bio je još snažniji poticaj mladima da napuste redovitu svakodnevicu, svoje zaslužene učeničke i studentske praznike i godišnje odmore.“
U kampu sudjeluju mladi ljudi različitih dobi, ali i različitih životnih iskustava. Većinom su to dobri učenici i studenti, ističe naš sugovornik, no spominje – ima i onih koji su iskustvo vjere i blizine Božje stekli nedavno. Posebno je istaknuo svjedočanstvo volontera kojemu je dolazak u Gunju bio odaziv na Božji poziv, na novi početak, izlaženje iz sebe, na odmak od mentaliteta u kojem je svakome njegovo ja uvijek središte i kriterij svega.
„Većina volontera puno puta sudjelovala je na Modravama, također kampu u organizaciji SKAC-a, te im katolička vjera već odavno nije stvar folklora, već čvrsta životna odluka i djelovanje“, pojasnio je duhovnik. Zatim nam je otkrio i svoju motivaciju za odaziv na molbu da duhovno prati kamp u Gunji. „Par sati prije polaska u Gunju, dok sam još bio u Osijeku, misleći o danima koji mi predstoje u kampu, došao mi je blag unutarnji pokret koji me usmjeravao prema Isusovim riječima koje sam meditirao na nekim davnim duhovnim vježbama: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac“ (Iv 12,26). Oni koji su došli ovdje, na ovaj ili onaj način poželjeli su služiti ljudima u nevolji i tako služiti Isusu. I Otac ih je počastio.“
Pripreme i zanimljivosti
Nakon okupljanja prve grupe volontera, uslijedilo je upoznavanje, kao i međusobno hrabrenje za sve što ih čeka. „Nismo toliko govorili o fizičkim radovima, već više o susretu s osobama koje su nakon poplave duhovno i psihološki ranjene, rezignirane. Nabrajali smo korisne smjernice za komunikaciju u takvim situacijama jer toga smo se svi pomalo pribojavali. Patnja je patnja i ne možeš se za nju pripremiti samo tako“, rekao je pater. Potom je održana i prva kateheza koju volonteri svake večeri imaju u malenim grupama, a provode je vrijedne animatorice.
Kao zanimljivo iskustvo p. Mislav istaknuo je i vrijeme počinka. „Oko 22 ili 23 sata poredamo se u šatorima kao sardine ležeći na poljskim ležajevima i onda počinju razgovori. U muškom šatoru omiljena tema bila je duhovnost. ´Linić je reko’ ovo, Sudac je reko’ ono´, komentari idu s kraja na kraj šatora, a razgovaralo se i o zmiji u Knjizi Postanka, kao i o tome što bi mogla zaključiti Papinska komisija za Međugorje. Rađaju se velike teološke izjave, a zatim smo sve znali zaključiti deseticom krunice koja je odjekivala i do ženskog šatora, zbog čega čega su nas djevojke hvalile“, s osmjehom prepričava p. Skelin.
Različiti poslovi, ljudi, teme
U šest sati ujutro s tornja crkve sv. Jakova odjeknu zvona, u 7 sati u crkvi se moli jutarnja molitva časoslova, a potom slijedi doručak. Oko 8 sati volonteri se kombijem prevoze do kuća gdje obavljaju razne poslove. „Radili smo sve što se nađe i uz to razgovarali s domaćinima. Različiti ljudi, mlađi i stariji, složne obitelji i osamljenici, katolici i muslimani, pesimisti i optimisti. Pitali smo se zajedno s njima o tome što će biti, a razgovaralo se i o nepovjerenju u obećanja vlastodržaca o pomoći, sumnje o tome je li nasip bio miniran, hoće li do Božića kuće biti useljive, nezadovoljstvu zbog načina distribucije pomoći. No, bilo kako bilo“, kaže p. Skelin, „zajedno smo zaključili da je sada najvažnije ne dići ruke od svega.“
Velikodušnost je na svakom koraku, na stol se stavlja ono što se ima, nudili se mogućnost tuširanja, a svuda topli pogledi i slavonska duša, opisuje naš sugovornik kojemu je, zajedno s volonterkama Gabrijelom, Josipom i Evicom, prvi radni zadatak bio iznošenje velike kubikaže pljesnivih drva iz garaže jednog umirovljenog profesora. Tijekom pauze porazgovarali su malo o Domovinskom ratu i prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, djeci koja su odrasla i žive negdje drugdje, o Gunji koja je nekada imala preko 5 tisuća duša, a danas ih ima oko 3 tisuće, o šokadiji, tamburaškoj glazbi i harmonici, a potom ih je umirovljeni profesor uputio gospođi koja živi nekoliko kuća dalje i kojoj vjerojatno treba pomoć.
Dolazeći k spomenutoj starijoj gospođi koja živi sama volonteri su ostali zadivljeni malim, ali vrlo lijepim vrtom koji izgleda kao da poplave nije ni bilo. Vrt je uređen, ali u kući joj je ipak bila potrebna pomoć. „Vadili smo iz prostorija vlažnu zemlju kako bi mogao biti postavljen stiropor i novi pod. Kao svećenik dobio sam i ´porciju´ kritike na život i ponašanje svećenstva, pa smo se budući svećenik Roko, također volonter, i ja malo pogledavali, dijelom prihvatili kritike, a malo smo i pojašnjavali zašto su u životu svećenika neke stvari takve kakve jesu“ kaže p. Skelin. Neizbježne teme bile su i žalosne, ružne stvari u Gunji, ali i višedesetljetna prijateljstava.
„Hrvatska se mijenja. Polako, mukotrpno, ali radosno i nezaustavljivo“
Ručak za volontere osigurava javna kuhinja pri Islamskom centru, što potvrđuje dobru suradnju s efendijom Idrizom Bešićem. Na meniju je najčešće grah ili varivo, a naš sugovornik komentira kako bi u redovitim okolnostima većina takav obrok procijenila kao „tanak“ jer trebao bi biti i komad mesa u svakom obroku, ali ovdje je drugačije. „Dostajalo je i to što smo dobili. Jede se polako, smije, šali, upoznaje. Poslije ručka ima vremena i za odmor pod krošnjom obližnjeg oraha, a nađe se i poneka čokolada, kava..“
Nakon poslijepodnevnog radnog vremena, večer je predviđena za misu sa župljanima. P. Mislav ističe kako se ovih dana u Gunji molitva vjernika ne čita iz knjiga, već vjernici i volonteri molbe Gospodinu izgovaraju iz srca bez posebne pripreme. „Molitve su najčešće povezane s onim što se doživjelo i vidjelo tijekom dana, a u čemu se posebno očituje povezanost liturgije i našeg života“, pojašnjava, a oformljen je i mali zbor.
Zaključujući naš razgovor, p. Skelin ističe kako je prije odlaska iz Gunje za njega bilo neizostavno posjetiti i svetište Šumanovci, a zatim napominje: „Ovo je još jedna nova stranica koja se piše u novijoj hrvatskoj povijesti, no ima i nešto važnije. Već je neko vrijeme kako je otvoreno jedno novo poglavlje te povijesti. Možda zvuči malo pretencionzno, ali znam da je tako. Hrvatska se mijenja. Polako, mukotrpno, ali i radosno i nezaustavljivo“, a tome svjedoči i odaziv mladih uključiti se i pomoći mještanima Gunje.
