ĐAKOVO (TU) – Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku organizirao je 12. ožujka u Dvorani biskupa J. J. Strossmayera znanstveni kolokvij prigodom obilježavanja 160. obljetnice smrti danskoga filozofa Sørena Kierkegaarda. Okupljene u dvorani, a napose predavače, pozdravio je dekan KBF-a prof. dr. sc. Ivica Raguž, dok je program moderirao doc. dr. sc. Šimo Šokčević, prodekan za znanost đakovačkog KBF-a.
Ovaj znanstveni kolokvij obuhvatio je četiri predavanja: “Odgojne implikacije Kierkegaardove antropologije” doc. dr. sc. Aleksandre Golubović (Rijeka), “Totalitarizam i tjeskoba: kierkegaardovska refleksija” prof. dr. sc. Bojana Žaleca (Ljubljana), “Kierkegaardova koncepcija egzistencijalne dijalektike” doc. dr. sc. Ite Lučin (Mostar) te “Kierkegaardove bilješke o kršćanstvu u Dnevnicima” prof. dr. sc. Ivice Raguža.
Odgojne implikacije Kierkegaardove antropologije
Prvo predavanje na temu: „Odgojne implikacije Kierkegaardove antropologije“ održala je doc. dr. sc. Aleksandra Golubović s Filozofskog fakulteta u Rijeci. U sklopu predavanja je potencirala Kierkegaardov obrat u filozofiji, gdje se autor udaljava i kritizira racionalizam (pozitivizam) koji je naglašavao razum, a zanemarivao ulogu vjere u ljudskoj spoznaji i životnom ostvarenju. Ta njegova reakcija bila je opravdana, stoga u njegovim filozofsko-antropološkim promišljanjima i raspravama čovjek ima glavnu važnost. Kako je navela doc. dr. sc. Golubović, „Kierkegaard ima novi pogled na čovjeka i njegovo samoostvarenje“, a u sklopu toga je naglasila i tri stadija koje čovjek mora proći da bi došao do Boga: estetski, etički i religiozni. Ovaj treći, religiozni, je onaj u kojem se na kraju dolazi do Boga, a da bi postigao taj cilj, čovjek se mora izgrađivati, kako intelektualno tako i moralno, te u toj izgradnji važnu ulogu ima i odgajatelj kao usmjerivač čovjekova života k pravom putu.
Međutim, taj odgajatelj, tj. čovjek nikad nema toliku važnost kao Odgajatelj koji je Bog, koji nam uvijek može dati puninu, prave i istinite smjernice življenja. Predavačica je naglasila da sam Krist kao Odgajatelj, dolazi k nama, utjelovljuje se, postaje čovjeku blizak i vodi ga putem istine i života. I upravo, ta razlika odgajatelja (čovjeka) i Odgajatelja (Krista, Boga) konstitutivni je element ostvarenja čovjeka i njegova života. Dakako Kierkegaard ne niječe niti odbacuje čovjekovu razumsku sposobnost, ali bitno naglašava i daje vjeri prednost kao nužnom elementu čovjekova ostvarenja. U tom smislu, predavačica je zaključila upitom: “Zašto dati prednost Bogu, a ne ljudskom učitelju?”, te je odgovorila složivši se s Kierkegaardom – „zato što Bog jedini može dati puninu čovjekovom biću i bitku”.
Totalitarizam i tjeskoba: kierkegaardovska refleksija
“Totalitarizam i tjeskoba: kierkegaardovska refleksija” bio je naslov predavanja prof. dr. sc. Bojana Žaleca s Teološkog fakulteta u Ljubljani koji je pokazao kako proučavanje Kierkegaarda može pomoći u razumijevanju društvenog i političkog života. Predavač se ponajprije referirao na analize američkog teologa i etičara Charlesa Bellingera koji Kierkegaardove pojmove tjeskobe pred dobrim i zlim veže uz nacizam i staljinizam. U tom kontekstu Bellinger nacizam percipira kao ekstremni patološki primjer estetskog stadija i tjeskobe pred dobrim, a staljinizam kao ekstremni patološki primjer etičkog stadija i tjeskobe pred zlim. Osim toga, društva u kojima postoji protivljenje vjeri i ljubavi, nedemokratska su i neslobodna i tu se svakako ubrajaju nacizam i staljinizam.
Nadalje, predavač je razložio Kierkegaardovo obrazloženje danih pojmova i dimenzija kao i njihove međusobne odnose te je na osobit način protumačio pojam tjeskobe (“simpatične antipatije i antipatične simpatije”) kao one koje se čovjek ne može osloboditi niti to želi učiniti, jer upravo preko tjeskobe ostvaruje svoje vlastito “Ja” i sintezu suprotnosti, konačnog i beskonačnog. Međutim, predavač je istaknuo da se tu mogu dogoditi i različite prepreke poput očaja (grijeha) koji ne dozvoljava da se realizira sinteza, tj. približavanje Bogu. Suprotnost bivstvovanja u grijehu je bivstvovanje u vjeri, a vjera je, kako navodi predavač, za Kierkegaarda, „egzistencijalna komunikacija”. Bitan je odnos pojedinca i Boga. Zaključujući predavanje, prof. Bojan Žalec je istaknuo: “Samo osobe koje su ‘prionule’ uz neku religiju bile su sposobne (javno) govoriti o stravičnim masovnim zločinima. Nužan sustav za totalitarnu ideologiju je protivljenje Isusovom učenju, stoga nacizam i staljinizam nisu samo politički fenomeni, nego su i izrazito religiozno obilježene pojave. Dubinski izvori politike i nasilja su (anti)religiozne odnosno (anti)duhovne prirode.”
Kierkegaardova koncepcija egzistencijalne dijalektike
Govoreći o Kierkegaardovoj koncepciji egzistencijalne dijalektike, doc. dr. sc. Ita Lučin s Filozofskog fakulteta u Mostaru istaknula je da je za Kierkegaarda egzistencija u principu kršćanska egzistencija pred Bogom i to takva da odlučuje samu sebe – ili za ili protiv kršćanskoga bitka. Po Kierkegaardu, održavanje istinite osobnosti zahtijeva neprestani napor ostajanja u zajedništvu, nerasplinutosti, u nekoj vrsti ravnoteže. Ona je naglasila da iako je Kierkegaaard poznati protivnik Hegelove spekulativne filozofije, on je ipak u svojoj filozofiji, odnosno filozofskom promišljanju, preuzeo i naravno modelirao upravo dijalektički pristup životu. Umjesto da je zanemario jastvo i držao ga pod stegom apsolutističkog vihora, on je egzistencijalnom dijalektikom uzdigao osobu i kao rezultat svih životnih stremljenja postavio individuu kao jedini zadatak. Upravo će ta dijalektika u sebi involvirati estetiku, etiku i kao vrhunac religiju, a kroz Don Juana, Sokrata i Krista pokušati biti putokaz kako zadobiti sebe, uvijek iznova potpuno i snagom apsurda predajući se Bogu, i to snagom šutnje i konstantnog prevladavanja očajanja. Ishod je obećavajući, a on je zadobivanje jastva.
Zaključujući svoje predavanje, doc. dr. sc. Lučin je istaknula: “Pokušavajući razumjeti Kierkegaarda i njegovu filozofiju, na kraju dolazimo do toga da razumijemo sami sebe. On je, kao filozof egzistencije, uspio nadopuniti sve sfere ljudske emocionalnosti, ne ostajući tako jednodimenzionalan u dostizanju onoga što ga je zapravo zaokupljalo – priči o individui. Tako će svaki čovjek, ukoliko ne želi obitavati u blatu osjetilne neposrednosti, prolazeći kalvariju zahtjevnog egzistencijalizma doći do svog maksimuma, svoje stvarnosti, boreći se permanentno sa sobom za sebe, da se sutra može okrenuti i s ponosom izjaviti da je izabrao na putu kojim samo on sâm može proći.”
Kierkegaardove bilješke o kršćanstvu u Dnevnicima
U svome predavanju prof. dr. Ivica Raguž s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu govorio je o tri teme, važne u Kierkegaardovim Dnevnicima. One se na osobit način važne za današnje vrijeme, razumijevanje kršćanstva i čovjeka, a to su: egzistencijalno kršćanstvo, njegova kritika protestantizma i živa misao, odnosno u čemu se sastoji živa, konkretna misao i uloga ženskoga (Regine Olsen) u teologiji i religioznome kao takvom. Egzistencijalno kršćanstvo kako ga Kierkegaard shvaća upravljeno je ponajprije protiv modernoga, tj. romantičarskog duha koji je zahvatio kršćanstvo. Ono se želi suprotstaviti modernome kršćanstvu, razvodnjenom, modernom subjektu, a zahtijeva napuštanje samoga sebe, i to prvo kroz radikalnu poslušnost, odnosno podložnost onomu što ga nadilazi, a to je Bog; a potom i kroz jednostavnost – da prevladava govor o Božjoj ljubavi nasuprot isključiva govora o vjeri, što za Kierkegaarda znači ostajanje unutar romantičarskoga i modernog subjekta koji ostaje unutar samoga sebe.
Govoreći o Kierkegaardovoj kritici protestantizma, prof. dr. Raguž je istaknuo da se Danac žestoko obrušio na protestantizam i Martina Luthera, kojeg naziva „zbrkanim reformatorom” koji je svojom reformom kršćanstva ugrozio samo kršćanstvo, u smislu da je zapravo ukinuo autoritet – vjeru kojom se kršćanstvo svelo na vjeru bez ljubavi, na nutrinu lišenu objektivnih mjerila objektivnog autoriteta, gdje se rađa moderni subjekt što je zapravo kraj kršćanstva kao takvoga. Prema Ragužu, uloga protestantizma za Kierkegaarda je isključivo korektivna. Potrebno je ponovo se vratiti samostanima, katehezi, ponovno otkriti celibat kao mjesto odnosa prema Bogu.
Govoreći na temu žive misli, predavač je istaknuo kako je za Kierkegaarda istina subjektivna; „da bi mogao spoznati Boga, o njemu govoriti, potrebno se izložiti, doživjeti napuštanje samoga sebe i ući u odnos s konkretnim Bogom, Bogom Isusa Krista, a upravo tu misao postaje živa”. Svoju živu misao Kierkegaard zahvaljuje odnosu s Regine Olsen. Poziv da život provede u posvećenosti Bogu dovodi do bolnog prekida, ostavlja duboku ranu, pokreće svu njegovu misao, napose religioznu misao koja upravo tako nije ostala apstraktna, već je izrasla iz te goleme rane. “U tom prekidu ne vidimo samo njegovu osobnu dramu, već u toj drami primjećujemo temeljne uvjete bez kojih misao ne može biti živa i životna. Kršćanski mislilac koji želi misliti Boga mora proći kroz odreknuće od žene, od ženskoga koje predstavlja svijet, u protivnom je teološka misao apstraktna, mlaka, neegzistencijalna”, rekao je među ostalim prof. dr. Raguž, zaključivši kako se Kierkegaard zadržao u protestantskoj paradigmi shvaćanja ženskoga kao onoga što ugrožava božansko.
Predavanja su bila popraćena zanimljivim raspravama, a na kraju znanstvenog kolokvija prodekan doc. dr. Šimo Šokčević najavio je da KBF u Đakovu 16. travnja organizira novi kolokvij, posvećen Romanu Guardiniju.
L. Ivković / A. Banović
