ĐAKOVO (TU) – Dana 9. ožujka 2016. godine, u Dvorani biskupa J. J. Strossmayera održan je Znanstveni kolokvij prigodom 420. obljetnice rođenja filozofa Renea Descartesa. „Descartesova misao o Božjem postojanju“ bio je naslov prvog predavanja koje je održao prof. dr. sc. Ivan Tadić. Descartesa je predstavio kao filozofa sumnje, ali nikako skeptika. Glavni cilj mu je bio doći do sigurnosti, a jedna od takvih je glasovita misao: „Mislim, dakle jesam!“ Kroz sumnju, čovjek si priznaje ograničenosti i samo na takav način dolazi do spoznaje Boga, isticao je u svojoj filozofiji Descartes.
Profesor Tadić je u svom izlaganju stavio naglasak na tri dokaza o Božjem opstojanju, koje Descartes iznosi u svom djelu “Meditacije o prvoj filozofiji”. U prvom dokazu usmjerava se prema urođenosti ideje o Bogu. Za Boga kazuje da je beskonačna i razumna supstancija koja je stvorila sve što postoji. U svom drugom dokazu postavlja pitanje: Ako Bog ne postoji, odakle ja? Descartes se poziva na načelo uzročnosti i zaključuje da je u gradaciji uzroka nemoguće ići u beskonačno, već treba stati u Savršenom, tj. Bogu. I posljednji dokaz je taj u kojemu Descartes izjednačuje ideju Boga s idejom trokuta. Iako trokut ne postoji, njegovu bit poznajemo, a upravo to možemo reflektirati na ideju Boga. Ideja Boga je tako urođena, ona je prva među svim idejama, a reći da Bog ne postoji, znači savršenome oduzeti savršeno. “Bog o kojemu je Descartes govorio nije nametljivi Bog, on je onaj koji nas je uznemirio, a to predstavlja izazov za um, te draž za vjeru.” , zaključuje profesor Tadić.
Drugo predavanje održao je prof. dr. sc. Josip Talanga na temu “Skolastička pretpostavka Descartesove metafizike”.Na početku svog izlaganja profesor pravi razliku između: “Mislim, dakle jesam!” i “Ja mislim, dakle jesam!” Upravo ova druga misao ukazuju na skolastički utjecaj u Descartesa, što je bila i tema profesorova predavanja. Étienne Gilson, prvi je uvidio taj utjecaj i istaknuo kako je u svom obrazovanju Descartes morao biti upoznat s isusovačkom literaturom. Utjecaj skolastike, profesor je predstavio kroz terminologiju Descartesove filozofije. U njegovo vrijeme vladala je inflacija termina »ideje«. Locke ju izjednačava s predodžbom, a Descartes ju vidi kao ono što um neposredno shvaća. Ideja je za njega svaka mislena stvar, ukoliko ima objektivni bitak, a on sadrži objektivnu stvarnost. Jedina razlika ideja je njihova manifestacija, tj. ono što pojedina od njih predočuje. Odmak Descartesa od skolastike vidljiv je u suprotstavljanju Suarezovoj misli. Suarez ne prihvaća da je realitas obiectiva nešto treće između mišljenja i vanjskog predmeta, dok Descartes upravo to naglašava. Također, za razliku od skolastike donosi kauzalnu teoriju ideja, te pretpostavlja da je naše znanje uzrokovano izvana. Iako su očita Descartesova pozivanja na skolastičke udžbenike, on je prvenstveno moderni filozof, a to je profesor Talanga pokušao dokazati svojim izlaganjem.
Pretposljednje predavanje održala je mag. theol. Suzana Maslać na temu “Rene Descartes – Meditacije o prvoj filozofiji”. Sadržaj djela je podijeljen na 6 razmišljanja u kojima Descartes iznosi na vidjelo ‘ono’ o Bogu i ‘ono’ o duši. Na središnje mjesto dolazi rasprava o Božjoj opstojnosti i tvrdnja ‘cogito ergo sum’. U prvoj meditaciji on opravdava sumnju u osjetilnu spoznaju. Osjetila nas varaju pa se ne smijemo pridržavati njihova sadržaja jer je Bog jedino sigurno i istinito, On je ‘causa sui’. U drugoj meditaciji Descartes kaže da i u sumnji postoji sigurnost mišljenja. Za njega mišljenje, pojam misliti znači predočavati, opažati i sumnjati. Descartes izriče da bolje spoznajemo predmete naših osjetila, nego sebe same. Treća meditacija donosi dokaze za Božju opstojnost i donosi ideje, to jest ideju Boga. Descartes tvrdi da mora opstojati još neko biće koje je uzrok moje ideje. Ta ideja ne potječe od mene, a već time što opstojim i u meni je ideja savršenstva to jest Boga, samim time je nužno da Bog postoji. Četvrta meditacija govori o istinitome i lažnome, kaže da trebamo izbjegavati zabludu. Zabluda je prihvaćanje i neimanje istine. Do istine ćemo doći samo ako polazim od onoga što savršeno razumijem, a izbjegavam nejasno. Peta meditacija pak ističe da treba ispitati jasnoću ideja o izvanjskome svijetu. Za njega su jasne i istinite samo matematičke ideje, iz toga slijedi da je Božja opstojnost jasna i izvjesna kao i matematičke istine. Šesta meditacija govori o opstojnosti tvarnina, u kojima Descartes iznosi misao da se osjetilima ne možemo potpuno prepustiti, ali ih ne smijemo ni potpuno odbaciti. Konačno, Božja istinitost jamči nam vrijednost jasnih i odjelitih ideja, jedini izvor zablude je naša nesavršenost. Ideja Boga je odsjev istine prirode. Bog nas kao vrhunac svih savršenstava ne može varati. Cogito je u Descartesa put kojim dolazi do spoznaje Boga i svih stvari u svijetu, zaključila je mag. theol. Maslać.
Posljednje predavanje održao je doc. dr. sc. Dalibor Renić na temu “Cogito kao transcendentalni argument”. Renić je naglasio da se Descartesova metafizika odnosi na antropološku problematiku, dok se srž njegova izlaganja odnosila na ontološki potencijal cogito argumenta. U svojem predavanju pošao je od dva filozofa Fregea i Russella koji se u ontologiji odmiču od egzistencije kao realnog predikata. Za dvojicu filozofa egzistencija je kvantifikator, ona nije svojstvo individue nego svojstvo predikata koje se pridaju predmetu kao njegove funkcije. Od samoga Descartesa se raspravlja je li ‘cogito’ argument ili uvid. Bez ikakve dvojbe, mislim, dakle jesam je prva i najsigurnija spoznaja. “Cogitatio”, kojeg donosi Descartes je sve ono što se u nama zbiva dok smo svjesni ukoliko je u nama svijest o tomu. Profesor Renić je naglasio u ‘cogito’ argumentu, performativni transcendentalni cogito argument, iz toga slijedi da on ima veći potencijal za samoodbranu pred skepticizmom, on otvara vrata za novi način spoznavanja, a sama spoznaja dolazi iz iskustva i razuma. Nadalje, egzistencija nije samo apstrakcija, nije osjetilna slika, ona je ontički uvjet mogućnosti svakoga čina, njezina narav je spoznata sa našim direktno svjesnim činima. Iz toga slijedi da je čin percipiranje slike, poimanje pojma, tvrdnja suda, bez čina um bi bio mrtav. Konačno, zaključuje Renić, egzistencija je samo performiranje, ona je vlastitost svakoga bića. Descartesov cogito je argument, ali se ne svodi na pojam, bitak je spoznat transcendentno, on se oslanja na transcendentalno iskustvo egzistencije. Slađana Bradarić/Kristijan Japarić
