OPRISAVCI (TU) – Svoju zlatnu misu – 50 godina svećeništva proslavio je u nedjelju 9. srpnja mons. Stjepan Belobrajdić, umirovljeni svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, papinski kapelan i začasni kanonik Prvostolnog kaptola. Svečano euharistijsko slavlje uz geslo “Obnovimo se u ljubavi prema Bogu i bližnjemu”, koje je i njegovo mladomisničko geslo, u župnoj crkvi Uzvišenja Svetoga Križa u Oprisavcima, kod Slavonskog Broda, u kojoj je 1974. započeo svoju župničku službu, zlatomisnik je slavio u zajedništvu s četrnaest svećenika. Prisutan je bio i mons. Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki.
Svoju zahvalu uputio je na početku mise mons. Belobrajdić Gospodinu, kako je rekao, za dar života, dar svećeništva, za snagu, prihvaćanje i vođenje u kušnjama, usmjeravanje u slabostima i padovima, pruženu ruku spasa. Nazvavši ih prijateljima nadalje je zahvalio kolegama svećenicima, redovnicama i svima s kojima je surađivao kroz proteklih 50 godina svećeništva. Posebno je zahvalio onima koji su sudjelovali u organizaciji njegove zlatne mise na inicijativu župljanina župe Oprisavci Jakoba Mađarevića i njegove obitelji, (a to su župljani četiri župe u kojima je mons. Stjepan bio na službi: župa Uzvišenja Svetoga Križa u Oprisavcima, te slavonskobrodske župe: Duha Svetoga u Malom Parizu; sv. Leopolda Mandića na Mikrorajonu i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju), te su je, kako je rekao, učinili Bogu ugodnim,
Prigodnu homiliju održao je vlč. Robert Jugović, župnik u Županji, koji je sa zlatomisnikom u brodskoj župi Duha Svetoga proveo svoj đakonski praktikum i bio na službi župnog vikara. Pojasnio je tri karakteristike evanđeoskog odlomka za 14. Nedjelju kroz godinu; da je to Isusov himan, blagoslov, zahvala upućena Ocu koji izriče Sin; da je Sin onaj koji objavljuje Oca, odnosno njegova je uloga upoznati nas s Ocem; te da nas Isus poziva da ga nasljedujemo u svom konkretnom životu i uz jaram koji trebamo nositi. Upozorio je da na jarmove koje nosimo ne gledamo samo kroz ljudsku sliku, jer nam tako neće biti ni jasni, ni shvatljivi niti prihvatljivi.
„Bog svojim najtežim jarmom u povijesti spasenja – križem – gleda na ljubav koja je veća od svega i stoga i nas poziva da uzmemo jaram njegov na sebe jer je On krotka i ponizna srca i razlog po kojem ćemo naći spokoj dušama svojim. Spokoj može imati samo čovjek koji ima mir, mir koji nalazimo jedino u susretu s njim… Bog od nas traži da ne odbacujemo zahtjevnost svoga života, nego gledamo na način da je taj Kristov jaram sladak i breme njegovo lako…“, ustvrdio je propovjednik.
Na kraju je zaključio: „Slaviti Boga, dopustiti Isusu da nam govori tko je Bog i da slijedimo svoj život na način da noseći jaram ne služimo drugima nego Bogu je najuzvišeniji put koji osobito svaki svećenik zna koliko je teško nositi. Zato vas pozivam da nikada ne prestanemo moliti za nova svećenička i redovnička zvanja, jer novo duhovno zvanje svoju radost u zlatnom jubileji ima jedino kada netko vidi da ga drugi slijedi kao što je i Krist vidio onu dvojicu učenika koji su pošli za njim. Samo tako nikada nećemo ostati da nemamo svećenika u svojoj sredini“.
Znakoviti su bili i prinosni darovi, a donosili su ih na oltar po dvoje župljana odjevenih u narodne nošnje iz sve četiri župe: plodove zemlje i vodu župljani iz Oprisavaca, kruh i hostije župljani brodske župe sv. Leopolda Mandića, vino i kalež župljani župe Duha Svetoga, te cvijeće i fotografiju sve četiri župne crkve, župljani brodske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prinoseći dar zajedničke fotografije svih četiriju župa u kojima je zlatomisnik djelovao naglašeno je kako tim darom žele zahvaliti zlatomisniku za sve one susrete koji su bili izvor zajedništva s Bogom, Crkvom, Papom, biskupima i međusobno – a po sakramentima snaga za život. Tako su naveli neke statističke podatke: da je krstio više od 1150 djece, 512 puta bio svjedok Crkve pri nastajanju obitelji, na počinak do uskrsnuća ispratio 1100 vjernika, tisuće susreta imao je s djecom, roditeljima, mladima, 52 puta vodio djecu i mlade na razne susrete, sa župljanima hodočastio u gotovo sva Marijanska svetišta u zemlji, a neka i izvan nje, te i danas pomaže i strpljivo ljude po sakramentu ispovijedi vodi k Bogu.
Čestitke zlatomisniku uputio je na kraju mise uime župljana domaći župnik Ivan Stipić te zajedno sa župljankom Ankicom Radić, prvom koju je mons. Belobrajdić krstio u toj župi, predao slavljeniku prigodan dar.
Plodovi njegova 50-godišnjeg djelovanja u svećeničkoj službi kao istinskog duhovnog oca itekako su bili prepoznatljiva na slavlju njegove zlatne mise, napose u predivno uređenoj župnoj crkvi koja je bila prepuna vjernika kako domaćih župljana tako i vjernika iz triju brodskih župa: iz župe sv. Leopolda Mandića i župe Duha Svetoga u kojima je zlatomisnik također bio župnik te brodske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u kojoj sada provodi svoje umirovljeničke dane, te su mnogi misu pratili u prostranom crkvenom dvorištu.
Misno slavlje svojim su pjevanjem uveličali članovi domaćeg župnog zbora i Muška pjevačka skupina “Veseli šokci” iz Brodskog Vinogorja.
Radost tog veličanstvenog događaja nastavljena je i poslije u Mjesnom domu za obiteljskim stolom gdje su prigodnu riječ i čestitku zlatomisniku uputili predstavnici svih četiriju župa u kojima je djelovao, a potom pomoćni biskup Ivan Ćurić, fra Domagoj Šimunović, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila, Jakob Mađarević, inicijator i glavni organizator slavlja i drugi gosti.
Pjevali su do kasnih popodnevnih sati slavonske pjesme svom župniku tamburaši koji su potekli iz njegove župe sv. Leopolda Mandića te Muška pjevačka skupina „Veseli šokci“ iz Brodskog Vinogorja.
Mons. Belobrajdić rođen je 1947. godine u Osijeku. Nakon Bogoslovnog sjemeništa u Đakovo 1973. odlazi na svoju prvu službu kapelana u župu Duha Svetoga, da bi već 1974. postao župnikom u Oprisavcima, a 1977. dolazi u novoosnovanu slavonskobrodsku župu sv. Leopolda Mandića na Mikrorajonu u kojoj ostaje 27 godina. U ona komunistička vremena nije bilo lako graditi kako materijalnu još više duhovnu stranu župne zajednice. No, svjestan da je najvažnije graditi živu zajednicu, svojom otvorenošću zauzetošću i zdravom duhovitošću privlačio je jednako i djecu i mlade a i one starije te se župa polako gradila i rasla. Prve su mise slavili u garaži jednog vlasnika obiteljske kuće, potom sagradili vjeronaučnu dvoranu, a kasnije i šator u kojem su i ljeti i zimi slavili misu. Bio je to posebno radostan dio zlatomisnikova života, jer tu se najviše vidjelo da nije toliko bitno ono materijalno koliko zajedništvo među ljudima. Odobrenje gradnje stambeno-sakralnog objekta morao je tražiti stotine puta, zato crkva danas izvana izgleda kao zgrada, a s dvorišne strane se ulazi u crkveni prostor. To je tada za potrebe vjernika bilo sasvim dovoljno za liturgijski život u koji su bili uključeni doista mnogi župljani. No, najvažnija je bila živa zajednica koju su tada uspjeli izgraditi, a koja je i danas prepoznatljiva.
Za župnika u župu Duha Svetoga dolazi 2003. i ostaje do 2014. godina. Za to je vrijeme deset godina bio slavonskobrodski dekan. U to je vrijeme u brodskoj bolnici sagrađena kapela sv. Ivana Nepomuka, koji je i zaštitnik grada Slavonskog Broda.
Nakon Domovinskog rata broj se stanovnika u gradu i okolici naglo povećao, jer su mnogi izbjegli iz Bosanske Posavine utočište našli u Slavonskom Brodu, a veliki ih je broj došao upravo u župu Duha Svetoga. Svjestan i materijalnih i duhovnih posljedica koje je rat iza sebe ostavio u gradu kao dekan mons. Belobrajdić bio je inicijator pokretanja velikog projekta pod nazivom „Moj kršćanski grad“ kada su po svim brodskim župama održavane duhovne obnove i drugi susreti, a svečanu završnu Euharistiju predvodio je 2006. godine kardinal Josip Bozanić, kojemu je to bio prvi pohod Slavonskom Brodu.
Željeli su i tako svima pokazati da Slavonski Brod, koji je prije Domovinskog rata slovio kao “crveni grad”, opet bude kršćanski grad u kojem će biti prepoznatljivo zajedništvo.
Za svoj je pastoralni rad u Slavonskobrodskom dekanatu dobio i javna priznanja od Grada i Županije, no kako je posvjedočio, najveće mu je priznanje ostvareno zajedništvo vjernika. Član je i Družbe braće hrvatskoga zmaja od samoga osnivanja, te su svi ostali članovi Družbe bili nazočni na slavlju zlatne mise.
Iako je od 2014. u mirovini u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju gdje boravi, još je aktivan u svom svećeničkom poslanju. B. Lukačević
