DAVOR (TU/IKA) – Na isti dan kada je prije 50 godina slavio svoju mladu misu, 2. srpnja požeški biskup Antun Škvorčević proslavo je zlatnu misu u rodnoj župi Davor, predvodeći euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja. Koncelebrirali su đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, njegov pomoćni biskup Ivan Ćurić, članovi požeškoga Stolnog kaptola sv. Petra na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, suradnici iz Biskupskog ordinarijata predvođeni generalnim vikarom Želimirom Žuljevićem, arhiđakoni i dekani Požeške biskupije, svećenici iz okolnih župa, svećenici koji su biskupova generacija iz Sjemeništa na Šalati u Zagrebu, rodbina i prijatelji te brojni vjernici biskupove rodne župe.
Za ovu prigodu Davorčani su – kao što je to bilo i za mladu misu – ukrasili ulaz u svoje mjesto slavolukom, prozore kuća s rukotvorenim ručnicima i drugim vezenim tkaninama a uzduž ulica zelenim granama.
Slavlje zlatne mise započelo je svečanom procesijom ministranata, bogoslova, svećenika i biskupa od župnog doma do crkve. Pozdravnu riječ biskupu slavljeniku uputio je prelat Stipo Josipović, župnik u Mačkovcu, koji ga je prije pedeset godina pozdravio kao mladomisnika u svojstvu davoračkog župnika. Kazao je: »Prije 50 godina pozdravio sam Vas u Davoru riječima „Dragi mladomisniče“, a danas Vas pozdravljam riječima „Dragi Biskupe“. Od tada do sada prošlo je mnogo vremena. Kroz to vrijeme obnašali ste nekoliko godina službu profesora na Bogoslovnom fakultetu a potom razne i odgovorne službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U svemu tome izvrsno ste se snalazili i savjesno sve povjerene zadatke obavljali«, rekao je prelat Josipović.
Homiliju je održao đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić. Povezao je riječi Izaije proroka iz prvog čitanja, iz kojeg je biskup Škvorčević uzeo svoje mladomisničko geslo i Isusove riječi u naviještenom evanđeoskom ulomku te kazao: »Ne bojte se, jer ja sam s vama. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam; a ovo je zapovijed moja: ljubite jedni druge!« Ustvrdio da je Isus naš prijatelj i da su u njemu i apostoli pronašli pravo prijateljstvo. »Bio je onaj koji ih je volio, s kojim su mogli razgovarati i pitati ga što su htjeli s punim povjerenjem, kojemu su otvoreno mogli govoriti o svojim mukama i radostima. Znali su dobro što je htio reći kad je govorio: „Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!“«
Govoreći o tome kako svećenik nema neki svoj privatni život, i ustvrdivši da je i svećenički život biskupa Škvorčevića – prvih 25 godina u raznim službama u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a potom i u službi biskupa na čelu nove Požeške biskupije – u stvari sav u službi Crkve, nadbiskup Hranić ga je podsjetio: »Još kao dječak snagom vjere koju ste ovdje upijali i koja Vas je sve više prožimala u ovoj 
župnoj zajednici, Vi ste svoje srce otvarali Isusu. Isus je svoj pogled zaustavio na Vama. Još prije negoli što ste Vi birali njega, on je u svojoj providonosnoj ljubavi k sebi privlačio i izabrao Vas i pozvao Vas u svećeničku službu „da idete i rod donosite i rod Vaš da ostane“«. Nabrojivši zatim službe koje je biskup Škvorčević obnašao – od službe župnog vikara na zagrebačkoj Trešnjevci i postdiplomskog studija u Rimu, preko službe profesora na zagrebačkom KBF-u i njegovim institutima, organizatora znanstvenih skupova te nadbiskupijskih i nacionalnih slavlja, kao što su: Nacionalni euharistijski kongres 1984. godine u Mariji Bistrici; obilježavanje 900. obljetnice osnutka Zagrebačke biskupije 1994. godine i s time povezana priprema prvog apostolskog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj, te priprava u stručnim krugovima visoko vrednovane izložbe sakralne baštine »Sveti trag«; simpozij KBF-a u Zagrebu o 50. obljetnici sudskog procesa nadbiskupu i kardinalu Alojziju Stepincu 1996. godine; pokretanje i organiziranje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u službi tajnika vijeća ondašnje BKJ, kasnije HBK za ekumenizam, te brojne druge službe – nadbiskup je upitao: »Nije li prihvaćanje i svo revno izvršavanje zadaća i obveza povjerenih svećeniku od Crkve po njegovu biskupu, kao što je ovdje slučaj, doista samozatajno polaganje svog života za dobrobit Kristove Crkve?«
Spominjući biskupsku službu biskupa Škvorčevića, nadbiskup Hranić je rekao: »Pred vaše su svećeništvo prije 25 godina stavljeni novi izazovi i nove zadaće biskupske službe. Dolaskom na čelo Požeške biskupije Vi ste, dragi oče biskupe, polazeći od zatečenog stanja i stvarnosti Požeške biskupije, stvorili – promišljajući – određeni koncept svoga biskupskog djelovanja i službe, razrađivali ga, postupno i ustrajno ostvarivali. I dalje oslobođeni, kao i prije, od straha za sebe, za svoje zdravlje, a uvijek slobodni za Isusa Krista i njegove naume. Promicanjem praštanja i pomirenja u skladu s evanđeoskim modelom čišćenja povijesnog pamćenja i spomena mučenika što ga je crkvi ostavio sv. Ivan Pavao II. , te obnovom razorenih sakralnih i drugih crkvenih objekata liječili ste duhovne i materijalne rane u Domovinskom ratu teško stradale zapadne Slavonije. Taj pastoralni projekt provodite s velikom osjetljivošću za naslijeđe poljuljanog međunacionalnog povjerenja prije i tijekom Drugoga svjetskog rata, a onda i za vrijeme Domovinskog rata, te s osjetljivošću za mjesta najtežih stradanja što su ga uzrokovali totalitarni sustavi 20. stoljeća, fašizma i komunizma, a to su na osobit način Jasenovac i Stara Gradiška. Mržnjom do temelja srušena župna crkva i svetište Gospe voćinske danas je ponovno sagrađena, i ne samo da je papa Ivan Pavao II. okrunio sliku Gospe voćinske, nego ju je i papa Franjo okrunio ovih dana naslovom ‘bazilike minor’. Povijesna baština isusovačke gimnazije u Požegi, Vašim je nastojanjem prerasla u dvije katoličke gimnazije i tri osnovne škole na području Požeške biskupije. Obnovljen je požeški Orfanotrofij i u novom se je obliku pojavio kao Kolegij za svećeničke aspirante, te kao zaklada Požeške biskupije za studente i učenike slabijega imovnoga stanja i za obitelji s brojnom djecom, Vašu biskupsku osjetljivost za najsiromašniji dio stanovništva u Požeškoj biskupiji najbolje očituju različiti programi i projekti Vašega Biskupijskog caritasa, pučke kuhinje i Vaša osobna, trajna prisutnost u obiteljima i među najugroženijim osobama«.
Ne propustivši istaknuti zasluge biskupa Škvorčevića na kulturnom i pastoralnom području, nadbiskup Hranić je rekao: »U službi izgradnje i snaženja katoličkog identiteta prostora u sastavu Požeške biskupije, osim katoličkih škola, tu su i ustanove koje ste osnovali, te za koje ste kupovinom i temeljitom obnovom i uređenjem osigurali prikladne prostore za Dijecezanski muzej, prostore Povijesnog arhiva i Povijesne knjižnice, u kojima je smještena baština prikupljena na teritoriju Požeške biskupije. Gospodin je obilno blagoslovio i Vaša nastojanja na planu pastorala svećeničkih i redovničkih zvanja, te na planu trajne teološko-pastoralne i duhovne formacije Vaših svećenika. I uvjeren sam da je najveće blago, koje ste uspjeli namrijeti svojoj Požeškoj biskupiji, lijep broj mladih, vrijednih, savjesnih svećenika; sustav njihove redovite teološko-pastoralne i katehetske, te duhovne formacije, kao i lijep broj dobrih, veoma zauzetih i marljivih vjeroučitelja i vjernika laika.«
Obrativši se nazočnim svećenicima, nadbiskup Hranić je rekao: »Doista je lijepo gledati kako vi, dragi svećenici, rastete u vašoj odgovornosti, kako preuzimate službe. Zasigurno, da nema pastirske brige i poticaja, pa i kontrole u najpozitivnijem smislu te riječi od strane biskupa Škvorčevića, vi se ne biste tako razvijali i ne biste uspijevali toliko postizati. I možete biti zahvalni Bogu za poticaje koji vam dolaze od vašeg biskupa za njegovu podršku i za njegova usmjerenja koja vam on pruža.«
»Mislim da ste i sami svjesni da ste i među nama biskupima pionir, koji ponekad mora doista probijati led, i koji unatoč poteškoćama osjeća da mora stvarati novu klimu i pomake i među nama biskupima. Hvala Vam, dragi oče biskupe, na svemu tome; hvala dragome Bogu na vama!«, kazao je nadbiskup Hranić obraćajući se nadalje mons. Škvorčeviću. Završavajući homiliju rekao je kako ovim slavljem zahvaljujemo Bogu za sve ono što nam je pružio po svećeničkom i biskupskom djelovanju biskupa Škvorčevića i ujedno molimo da se ovdje u Davoru i u čitavoj Požeškoj biskupiji i dalje rađaju ovako vrsni sinovi, Bogu odana i predana srca, kao što je biskup Škvorčević. Poželio je da mu Bog podari dobro zdravlje, i da ga ne popusti volja, upornost, trud, marljivost i sustavnost koje ga rese, kako bi još puno godina mogao pridonositi dobrobiti ne samo požeške Crkve, nego i Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i čitave Crkve u našoj Hrvatskoj domovini.
Pri svršetku svete pričesti sudionici slavlja su himnom „Tebe Boga hvalimo“ zahvalili Bogu za sva dobročinstva kojima je obdario zlatomisnika Škvorčevića u njegovu svećeničkom i biskupskom služenju i zaključili molitvom za Požešku biskupiju.
Nakon popričesne molitve biskup Škvorčević je najprije zahvalio Bogu što je imao posebnu milost rasti u takvoj vjerničkoj zajednici kao što je davoračka Župa, vođena u ono doba župnikom Franjom Mačekom, vjernim svećenikom koji je svega sebe dao da bi Božja snaga zahvatila davoračka srca i živote. Podsjetio je sudionike slavlja da je onoga 25. lipnja 1972. godine, kad je bilo njegovo svećeničko ređenje u zagrebačkoj katedrali, u davoračkoj Župi bio dan godišnjeg klanjanja, i da je navedenog dana u Davoru bilo nevrijeme, te da je to sebi protumačio kao poruku kako će u njegovu svećeništvu biti teških situacija u kojima će trebati klečati pred Presvetim i moliti. Kazao je kako je danas Bogu osobito zahvalan što u toj molitvi nije ostao sam, jer su župljani davoračke Župe molili za njega i za druge svećenike, ne samo na dan klečanja, nego i u mnogim drugim prigodama. Zahvalio je nadbiskupu Hraniću što je, polazeći od naviještene Božje riječi, utkao u svoje promišljanje i njegovo svećeničko a potom i biskupsko djelovanje i kako nam uvijek valja imati na pameti Isusove riječi da kad učinimo sve što smo trebali učiniti, kažemo: „Sluge smo beskorisne, učinismo ono što smo bili dužni učiniti“.
Zatim je zahvalio svima onima koje je u svoj ljudskoj dobrohotnosti, otvorenosti, poštovanju, ljubavi susreo na svom svećeničkom putu, ali i svima onima koji su mu svojim odnosima i nastupima bili poteškoća, u kojoj se također na određeni način po volji Božji jačao njegov duh. Zahvalio je požeškom gradonačelniku dr. Željku Glaviću, i zamjenici županice požeško-slavonske Ferdinandu Trohi što su svojim dolaskom na ovo slavlje povezali na svoj način Požegu i Davor, a njemu iskazali posebnu čast. Zahvalio je ministrantima, pozvavši njih i druge sudionike slavlja na molitvu za duhovna zvanja, zatim odjevenima u narodne nošnje, a napose pjevačicama i pjevačima koji su na ovom slavlju otpjevali istu onu zahtjevnu Arnaldijevu misu koju su izveli i na njegovoj mladoj misi.
Potom je riječi zahvalnosti biskupu zlatomisniku, nadbiskupu Đuri Hraniću i biskupu Ivanu Ćuriću, te svima koji su dali svoj doprinos u organizacija ovog slavlja izrekao davorački župnik Mario Cimbal, naglasivši kako će ovaj dan ostati zlatnim slovima upisan u povijest davoračke Župe, jer nikad prije u jednom danu u Davoru nisu bila trojica biskupa. Nakon župnika Cimbala u ime župljana biskupu Škvorčeviću je jubileje čestitala Renata Gelemanović, a župljani odjeveni u narodne nošnje predali su mu dar. Uz riječi zahvalnosti, biskup Škvorčević je na sve sudionike slavlja, kao i na sve koji vole Boga u Davoru i drugdje u Hrvatskoj zazvao Božji blagoslov. Tiskovni ured/IKA
