OSIJEK (TU) – AUDIO – Predavanje u organizaciji Hrvatskog katoličkog liječničkog društva Podružnica Osijek na temu “Život pod svaku cijenu – priča o distanaziji” održano je u utorak, 6. lipnja u pastoralnim prostorima Nadbiskupskog Vikarijata u Osijeku. Prisutne je pozdravio duhovnik HKLD-a Podružnica Osijek, izv. prof. dr. Davor Vuković, u temu je uvela predsjednica osječkog HKLD-a, prim. dr. sc. Jadranka Arambašić, dr. med, a o temi je govorio dr. sc. Damir Mihić, dr. med., specijalist interne medicine, subspecijalist intenzivne medicine.
Uvodeći u predavanje predavač je istaknuo kako je čovjek smrtno biće koje se rađa, živi i umire, no suočavanje sa smrću je tabu tema koju prati osjećaj nelagode, straha i nemoći te se očekuje da medicinska tehnologija može sve – pa smrt postaje znak neuspjeha umjesto neizbježan kraj biološkog života.
Razlažući kako terminalnu fazu bolesti prate negativne konotacije – bol, patnja te neizbježna smrt, uputio je kako medicinski postupci tu fazu mogu produžiti te treba procijeniti što učiniti. Prije definiranja distanazije, dr. sc. Mihić podsjetio je na značenje eutanazije ili asistirane smrti upućujući kako se radi o umjetnom izazivanju „blage“ – „ugodne smrti“ kod neizlječivih bolesnika. Naglasio je kako se u zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, sukladno njezinim zakonima, ne provodi ni eutanazija ni asistirani suicid, a zatim je pojasnio pojam distanazije – pretjeranoga produžavanja agonije, patnje, prolongiranja neizbježne smrti bolesnika.
Vraćajući se primjerima iz prakse, dr. Mihić naglasio je za liječnike temeljno pitanje – jesmo li za bolesnike u terminalnoj fazi učinili sve ili smo učinili previše. Pojašnjavajući kako je distanazija u zdravstvenim ustanovama RH uobičajena, svakodnevna pojava te što je bolnica tehnički opremljenija to je ona češća i sofisticiranija, predavač je naglasio da je temeljni problem gubitak komunikacije te nastaju nerealna očekivanja bolesnika i obitelji, liječnička inertnosti – gubitak empatije i komunikacije, ali i napadački odvjetnički stav te liječničke tužbe. Između svega toga bolesnik i njegova patnja odlaze u drugi plan te postaju taoci problema i okupacija obitelji, liječnika i drugih dionika društva.
Završavajući predavanje, dr. Mihić poručio je kako bolesnika treba vratiti u središte zbivanja te se usredotočiti na liječenje osobe, a ne na laboratorijske i radiološke nalaze ili želje članova obitelji. Potičući na promišljanje o naglasku u liječenju neizlječivih bolesnika i pitajući treba li ono ležati u poboljšanju kvalitete života (umanjenju patnje ili agonije) ili u samom produljenju života – predavač je odgovorio protupitanjem: „Što bih ja sebi htio u situaciji neizlječive bolesti i fazi agonije?“ Pojašnjen je formalno-pravni aspekt distanazije, ali i religijski aspekt jer i katolički nauk ističe kako je umjetno produljenje života u iverzibilnim bolestima moralno neopravdano te se zagovara dostojanstvenost ljudskog života i promiče odustajanje od terapijske ustrajnosti beskorisnih postupaka.
„Poštovanje prema osobi koja umire zahtjeva obvezu izbjegavanja svake vrste terapijske ustrajnosti“, uputio je predavač ističući važnost dobre komunikacije, ali i prihvaćanja da je smrt dio ciklusa života.
Uslijedila diskusija prisutnih liječnika tijekom koje je napravljen osvrt na rad u razdoblju COVID-a te je istaknuta problematika nedostatka obiteljske podrške umirućim bolesnicima te njihove nemogućnosti nositi se s boli, patnjom i smrću bližnjih.
M. Kuveždanin
