ĐAKOVO (TU) – Suradnja s kršćanima i pripadnicima drugih religija, svećenički poziv, pomoć misionara, poziv na suradnju vjernicima laicima, neke su od tema o kojima smo razgovarali s mons. Prosperom Balthazarom Lyimom, pomoćnim biskupom Nadbiskupije Arusha u Tanzaniji, koji boravi u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.
- Biskupe Lyimo, upoznajte nas s Nadbiskupijom Arusha u Tanzaniji, čiji ste pomoćni biskup.
Zahvaljujem na mogućnosti da vam približim našu afričku nadbiskupiju. Zemljopisno, naša nadbiskupija smještena je u regiji Arusha, gdje je i istoimeni grad, a nalazi se ispod planine Kilimadžaro, na sjeveru Tanzanije, blizu granice s Kenijom. Površina nadbiskupije je 67.340 km2 (veća nego Hrvatska – op.a.). Imamo oko 2 milijuna stanovnika, od čega 500 tisuća katolika, o kojima brinu 62 dijecezanska svećenika. Ostali pripadaju drugim kršćanskim denominacijama, muslimanima i tradicionalnim religijama, kao što je animizam. U formaciji imamo 220 sjemeništarca i 45 bogoslova. Djeluje 70 stranih misionara, kojima uvijek upućujem posebnu zahvalnost. Tu je i oko 200 domaćih redovnika i 400 redovnica te oko 400 katehista laika. Na području Nadbiskupije Arusha 55 je župa uz koje je vezano oko 200 filijalnih crkava.
- Kako biste ocijenili suradnju s kršćanima i pripadnicima drugih religija na području Vaše nadbiskupije?
Dijalog je jako dobar. Povremeno zajedno molimo na ekumenskim susretima i nastojimo si međusobno pomagati. Moj nadbiskup, mons. Isaac Amani Massawe voditelj je i promotor ekumenskih i međuvjerskih susreta na razini Nadbiskupije Arusha, a ja sam osobno odgovoran za ekumenizam unutar Tanzanijske biskupske konferencije.
- Kako je rođeno Vaše svećeničko zvanje?
Moji roditelji, otac Balthazar i majka Ida odrasli su u katoličkoj vjeri. Rođen sam u obitelji s desetero djece (7 braće i 3 sestre), a još dva brata su svećenici. Moj poziv rastao je u malom sjemeništu, pa na bogosloviji. Za svećenika sam zaređen 1997. godine. Moram istaknuti i ulogu mojih rođaka s kojima je naša obitelj često u selu zajedno molila. Volim biti svećenik! Od svoga rođenja, 1964. godine, živio sam s obitelji u Župi Maua u susjednoj biskupiji Moshi. Kasnije smo preselili u oko 50 km udaljenu Nadbiskupiju Arusha, u mjesto Ngurdoto, gdje su moji roditelji ustanovili prvu katoličku zajednicu i prvu školu jer je moj otac po zanimanju učitelj. Mi, djeca, pomagali smo koliko smo mogli.
- Opišite nam nastavak svoga svećeničkog puta?
Poslije ređenja obavljao sam razne službe u velikim župama i, zbog divljine i prašuma, nepristupačnim filijalama. U Rim, na studij kanonskog prava šalju me 2004. godine. Studirao sam na Papinskom sveučilištu Urbaniana i magistrirao 2007. Tada sam se vratio se u Tanzaniju, obavljao službu kancelara tijekom godine dana, a 2008. godine u Kanadi, gradu Ottawa, upisao sam doktorat iz kanonskog prava na dvojezičnom Papinskom sveučilištu Saint Paul te sam 2011. godine i doktorirao. Po povratku u Nadbiskupiju Arusha vratio sam se na mjesto kancelara, a papa Franjo 11. studenoga 2014. godine imenovao me pomoćnim biskupom Arushe.
- Na koji je način organiziran katehetski i evangelizacijski rad u Vašoj nadbiskupiji?
Moram istaknuti ulogu katehista u često udaljenim selima nadbiskupije. Oni najčešće imaju prvi dodir s kršćanima. Katehisti tijekom tri godine prolaze formaciju, a zatim pripremaju katekumene za sakramente kršćanske inicijacije, što traje od dvije do tri godine. U tome im pomažu redovnice, redovnici i svećenici. Posljednjih godina bilježimo porast obraćenja ne samo među animistima, već i među protestantima koji prihvaćaju katoličku vjeru.
- S kojim se pastoralnim i ekonomskim izazovima suočavate?
Istaknuo bi poligamiju kao najveći pastoralni izazov, koji često priječi prihvaćanje kršćanstva među animistima, a to je ujedno bila i tema moga doktorskog rada iz kanonskog prava. Uz to, suočavamo se s nedostatkom škola i bolnica, što nas prisiljava da odvojimo vrijeme i uložimo snage u prikupljanje sredstava kako bismo ublažili patnje našeg naroda. Na primjer, moj auto, koji nije baš najbolji, često je na raspolaganju za hitne medicinske intervencije. Tri puta osobno sam vozio ljude u potrebi, dvije osobe tijekom puta umrle su u autu. Razlog su loše ceste na kojima se u vrijeme suše dižu oblaci prašine, a u periodima kiše ceste se pretvaraju u male rijeke.
- U Vašoj nadbiskupiji djeluju tri hrvatska misionara.
Da, imamo tri svećenika misionara iz Hrvatske, a od njih najbolje poznajem vlč. Velimira Tomića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Po dolasku, misionar nakon kratkog stjecanja iskustva ide u selo gdje još nema crkve ili župe. Na primjer, vlč. Tomić trenutno se nalazi u župi gdje je potaknuo gradnju crkve preko donacija. To je sada nova i lijepa župa, bio sam tamo više puta. Napravio je i bunar s pitkom vodom u svom selu. Upoznat sam da mu u radu godinama pomaže i osječka Župa Preslavnoga Imena Marijina. Svi misionari jako dobro i puno rade, često su, uz evangelizaciju, i graditelji.
- Uputite nas – kako izgleda početak misionarske službe?
Misionar prvo ide na tečaj swahilija – službenog jezika Tanzanije koji se govori u svim selima. Treba oko pola godine za savladavanje jezika; nakon toga misionar može predvoditi misu i predavati vjeronauk. Koristan je i engleski, on se uči i koristi u školama. Poslije tečaja jezika, misionar odlazi na područje gdje postoji potreba za osnivanjem misije. Nažalost, lokalno stanovništvo ne može puno materijalno pomoći, pa se misionari oslanjaju na strane donacije.
- Što očekujete od svog posjeta Hrvatskoj i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji?
Prije svega ustanovljenje dobrih odnosa i boljeg međusobnog razumijevanja. Ne tražimo samo materijalnu pomoć, nego i uspostavu međusobne pastoralne suradnje, mogućnost da naši svećenici dođu kod vas i obratno. Poziv je to i laicima koji žele biti misionari određeno vrijeme. U biskupiji imamo i mogućnost teološke formacije za laike koji žele katehizirati.
- Što biste poručili vjernicima u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji?
Hvala na srdačnom prijemu, zaista se osjećam dobro prihvaćen u ovoj nadbiskupiji. Kao prvi pomoćni biskup Arushe preporučam se u vaše molitve kako bih ispunio svoje poslanje i pastoralne projekte. Zahvaljujući vašoj dragocjenoj pomoći, molitvama, solidarnosti, prijateljstvu, blizini i ljubavi, mogu nastaviti ispunjavati poslanje na koje sam pozvan – navještaj Evanđelja Božjem narodu. Molim za sve naše dobročinitelje. Želim vam svako dobro u radu kojega činite za sveopću Crkvu. Neka Gospodin bude iznad vas kao zaštita, ispred vas kao vodič, iza vas kao čuvar, u vama kao blagoslov! Hvala vam od srca i dobro došli u Nadbiskupiju Arusha u Tanzaniji! Svima neka Gospodin daruje svoj mir! Marko Grgić/Foto: Anica Banović
