OSIJEK (TU) – U pastoralnim prostorima pri Vikarijatu Osijek 5. travnja zaključen je tradicionalni XLII. Međunarodni teološki simpozij profesora filozofije i teologije u organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te je najavljeno da će sljedeće godine domaćin Simpozija biti KBF Sveučilišta u Sarajevu te Franjevačka teologija. U programu je sudjelovalo osamdesetak profesora s teoloških učilišta iz Zagreba, Rijeke, 
Splita, Đakova, Zadra i Sarajeva, a predavanja su organizirana u suradnji s Katedrom ekumenske teologije, Katedrom pastoralne teologije, Katedrom liturgike, Katedrom crkvene povijesti, Katedrom kanonskog prava, Katedrom religijske pedagogije i katehetike i Katedrom socijalnog nauka Crkve.
Posljednjega dana predavanja su održali: doc. dr. Bernarda Horvat (Sarajevo) – „Teološko-pravni naglasci pape Franje za ustanove posvećenoga života”, izv. prof. dr. Ivica Pažina (Đakovo) „Trajna izobrazba vjeroučitelja kao preduvjet unutarnje preobrazbe vjeronauka u školi” i izv. prof. dr. Vladimir Dugalić i mr. Igor Jakobfi (Đakovo) – „Dijaloška narav socijalnog nauka Crkve – 
poticaj za izgradnju kulture dijaloga”. Uslijedila je plenarna rasprava, a potom i završna riječ dekana KBF-a Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marija Cifraka.
Promišljajući proročku ulogu teologije i teologa u hrvatskom narodu – a govoreći o proročkom pozivu, spasenju i hermeneutskom problemu interpretacije spasenja, 
pojmu stvarnosti te različitih egzegetskih pristupa, dekan Cifrak je rekao: „Polarnost egzegetskog procesa i vjerničke hermeneutike ne treba shvatit kao oprečnost, izrazi koji su se koristili na Sinodi su „rastava“ i „dihotomija“, nego kao uzajamnost i dijalog, u trajnom pokretu i oscilacijama s jedne na drugu stranu, ovisno o povijesnom razvoju. Egzegeza Svetog pisma neumoljivo je povijesna, literarna, često se kretala u kontekstu vjere, koja 
uključuje crkveno shvaćanje Biblije i njezinih tekstova, bilo u sadašnjoj ili prošloj povijesti. Pored vjerničke hermeneutike, ona se vrlo često provodi uz uporabu metodologija koje se sustavno primjenjuju i koje prati duboka kritička refleksija. Ipak, u oba okruženja nije rijetkost naći suprotne stavove koji su zadnjih godina postali sve izražajniji. Ako je s jedne strane istina da je previše tehnička egzegeza neshvatljiva većini kršćana – glavnih primatelja Biblije, s druge strane isto tako je istina da simplicistička ili površna egzegeza ne samo da ne pridonosi hranjenju kršćanske vjere nego vodi prema fundamentalističkom čitanju Pisma.“
Podsjećajući kako je Heinrichu Schlieru put u Crkvu pokazao Novi zavjet, onako kako se nudio neovisno o povijesnom tumačenju, dekan Cifrak je zaključio: „U povijesnom tumačenju Schlieru nije vidio protuslovlje interpretacije Sv. pisma duhu Crkve jer duh Crkve uključuje nepristranost pravoga povijesnog istraživanja i nije duh ropstva i straha nego duh sinovstva. Povijesno istraživanje koje je otvoreno povijesnim fenomenima način je osvjetljivanja istine. Tako ono može naći Crkvu i biti put k Njoj.“
Na kraju programa dekan je zahvalio izlagačima i moderatorima, Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, a osobito dekanu izv. prof. dr. Ivici Ragužu i tajniku vlč. Petru Vidoviću, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i nadbiskupu Đuri Hraniću te Vikarijatu na čelu s doc dr. Dragom Tukarom. Zahvala je upućena i KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – osobito povjerenstvu za organizaciju ovoga Simpozija: izv. prof. dr. sc. Nenadu Maloviću, prof. dr. sc. Blaženki s. Valentini Mandarić, doc. dr. sc. Danijelu Patafti, prof. dr. Borisu Gunjeviću te doc. dr. sc. Mateji Pevec Rozman. Dekan Cifrak Simpozij je zaključio pozivom: „Do godine u (europskom) Jeruzalemu!“.
M. Kuveždanin
