DRAGOTIN (TU) – Bogoslovi i odgajatelji Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu u ponedjeljak, 13. listopada 2025. hodočastili su u marijansko svetište Gospe Žalosne u Dragotinu. Riječ je o zavjetnom hodočašću u zahvalnosti Gospi Dragotinskoj jer đakovačko sjemenište nije, poput drugih sjemeništa, bilo zatvoreno od komunističkih vlasti. Naime, nekoliko godina nakon II. svjetskog rata, Bogoslovnim je sjemeništima uvelike bilo otežano djelovanje pri čemu je većina njih bila zatvorena, a odgajatelji i svećenici uhićeni pod lažnim optužbama protivnika sistema. Ista se prijetnja nadvila i nad đakovačku Bogosloviju. Zbog svega toga, odgajatelji su se i bogoslovi Đakovačkog sjemeništa 1954. godine zavjetovali Gospi Dragotinskoj da će joj dva puta godišnje hodočastiti kako i Đakovačko sjemenište ne bi bilo zatvoreno. Upravo zbog snažnog zagovora Nebeske Majke Đakovačko je sjemenište i u tim teškim vremenima nastavilo s djelovanjem.
Bogoslovi su s odgajateljima kao i nekolicinom studenata laika s KBF-a krenuli put Dragotina u popodnevnim satima. Uz prekrasni krajolik, koji se prostirao slavonskom ravnicom, ispunjenom livadama, oranicama i šumama, bogoslovi su u vedrom i molitvenom ozračju molili krunicu. Dolaskom u svetište pjevajući su izmolili lauretanske litanije, nakon kojih je uslijedila misa, koju je predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić u zajedništvu s nadbiskupom Đurom Hranićem, odgajateljima, upraviteljem svetišta te svećenicima središnjih nadbiskupijskih ustanova.
Rektor Bogoslovnog sjemeništa preč. Stjepan Radić uputio je prigodnu homiliju. Propovjednik je na početku istaknuo da je svaki čovjek duboko uključen u svakodnevicu što je sasvim prirodno. Međutim, ta nas uključenost ne smije voditi k jednoj letargiji, koja ide linijom manjeg otpora i koja se zadovoljava s minimalnim i prosječnim. Stoga je pravi kršćanin, naglasio je rektor, pozvan činiti odmak od svakodnevice i to unutarnjom refleksijom i promišljanjem. U suprotnom će i izvanredni događaji postati tek obični i beznačajni. Dotično je rektor Radić povezao s nedavnim Nacionalnim jubilejskim hodočašćem u Rim u kojem je sudjelovala i Bogoslovska zajednica. Bogoslove, svećenike i vjernike laike, rektor je potaknuo na unutarnje razmatranje onoga što su tim hodočašćem doživjeli u vidu milosnih trenutaka. U tom je smislu potaknuo prisutne bogoslove i na osobna pitanja, poput „da li sam i na koji način takav jedan događaj – sudjelovanje na nacionalnom jubilejskom hodočašću – shvatio kao istinski dar, pa i uz žrtvu umora i iscrpljenosti“ te „koliko sam se uspio otrgnuti iskušenju da dotično hodočašće doživim tek i samo kao lijepo putovanje“? Jedan tako značajan događaj, nastavio je rektor, ne možemo niti smijemo ostaviti iza sebe kao neku lijepu uspomenu, jer njegova važnost i plodovi dolaze tek u vremenu koje je pred nama. Istinski hodočasnik je onaj, koji se nakon hodočašća mijenja. Onaj koji je dotičnim hodočašćem, proživio unutarnju metanoiu – obraćenje. Stoga, nakon takvog jednog hodočašća, svaki bi vjernik trebao sebe mijenjati, donositi odluke za koje do tada nije bio sposoban, u konačnici uspostaviti jedan novi odnos s Bogom. Dotično nije ništa drugo nego čin osobne spašenosti i otkupljenja u Bogu, istaknuo je propovjednik.
U drugom se dijelu homilije propovjednik osvrnuo na biblijska čitanja toga dana. Današnja su biblijska čitanja utoliko prigodna, nastavio je propovjednik, jer se Pavao obraća „svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima i svetima“. Zanimljiva je i krajnje uočljiva dimenzija Pavlova početnog obraćanja: on ne govori u prvom, već u trećem licu: „Pavao sluga Krista Isusa, pozvan za apostola, odlučen za evanđelje“. Pavao ovime svjedoči mnogo, no u prvom redu osobiti odnos s Bogom i Isusom Kristom po pitanju poslanja. Poslanje je krucijalna dimenzija Pavlove osobnosti, koja se poput gline i plastelina oblikuje onomu za što je Pavao rođen i došao na svijet – da postane apostol naroda. I dakako, za nas prigodno, apostol Rima.
Površno shvaćanje, kojem kumuju pasivnost, nezainteresiranost te indiferentnost svake vrste, izražena je i u evanđelju, istaknuo je rektor, pri čemu Isus kroz upozorenje upućeno Židovima, sve opominje: „Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovoga naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu a evo ovdje i više od Jone“. Židovi nisu uviđali veličinu dara koja je bila pred njima upravo radi zatvorenosti vlastitog srca, ali i nesmotrenosti i površnosti u koje su se utopili. „Uvijek i iznova obraćajmo pozornost na detalje“, istaknuo je rektor Radić, „na ono sasvim jednostavno i pobožno u našoj vjeri jer samo tako nećemo dopustiti da nam ljepota spašenosti prolazi nezamijećena. Jedan od takvih lijepih detalja je i molitva krunice koja nam u svojim ponavljanjima otajstava posvješćuje ljepotu vjere. Molitvu koju tako rado molimo u Marijnom mjesecu listopadu. Neka ona, kakva i jest, nezamjetljiva, tiha i povučena bude ono nadahnuće u odnosu s Bogom, koje uvijek nosi i nikada ne izdaje“, zaključio je rektor Radić.
Nakon mise, uslijedila je molitva pred slikom Gospe Žalosne za različite nakane, koju je predvodio duhovnik sjemeništa vlč. Stjepan Matezović. Prije samog povratka u Đakovo, bogoslovi su se i prisutni vjernici okrijepili uz druženje u prostorima oko svetišta. Jakov Ujvari/ Foto: Antonio Šarčević
