ĐAKOVO (TU) – U petak 3. studenoga u đakovačkoj prvostolnici slavljena je misa zadušnica za pokojne biskupe Đakovačko-osječke nadbiskupije. Uz nadbiskupa Đuru Hranića, generalnog vikara Ivana Ćurića te još sedmoricu svećenika, misno slavlje predvodio je nadbiskup u miru Marin Srakić. U svojoj homiliji nadbiskup u miru govorio je o povijesnom hodu Đakovačko-osječke nadbiskupije, o razdoblju od 1773- do 1918. godine.
Napomenuo je kako je biskupija tijekom vremena mijenjala ime i teritorij te pozornost stavio na nekoliko ključnih povijesniih razdoblja u kojima biskupi nisu bili samo promatrači nego i akteri, glavna lica. Osvrnuo se na vrijeme nakon izgona Turaka, kada je Bosanska ili Đakovačka biskupija bila minijaturna biskupija, s tek nekoliko župa. Na molbu i po prijedlogu kraljice Marije Terezije, Papa Klement XIV. je 9. srpnja 1773. godine sjedinio Bosansku ili Đakovačku biskupiju sa Srijemskom. Zanimljivo je kako su biskupije u času sjedinjenja bile slabe po broju vjernika i župa, a nisu imale ni zajedničku granicu, jer se između njih protezao slavonski dekanat Pečuške biskupije, pa je Marija Terezija odlučila da se taj dio Pečuške biskupije pripoji novo ustanovljenoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji.
Nadalje, nadbiskup je govorio o povjerenstvu za razgraničenje sa Zagrebačkom i Pečuškom biskupijom, koje je 1780. ustanovila kraljica i carica. Tada je Bosanskoj biskupiji od Zagrebačke dodijeljeno tek deset župa brodskoga kraja, a predstavnici Pečuške biskupije pristali su na dio zahtjeva biskupa Krtice, tj. da se Bosanskoj biskupiji ustupe sve župe u Slavoniji, osim župa Valpovačkoga kraja, dakle njih sedamnaest. Spajanje dviju biskupija pod upravu jednoga biskupa i osnutak biskupije pod imenom Bosanska ili Đakovačka i Srijemska imalo je i dobrih i loših plodova za crkvenu organizaciju ovih krajeva, što je iskreno priznao biskup Strossmayer u pismu apostolskom nunciju Serafinu Vannutelliju.
„Svima je bilo jasno da onakvo djelomično razgraničenje između Bosanske i Pečuške biskupije nije moglo biti konačno i da će se kad-tad morati pristupiti novome razgraničenju prema kojem će i župe valpovačkoga kraja biti priključene Đakovačkoj biskupiji. Rješavanje toga pitanja ponovno će biti pokrenuto tek nakon sto godina“, rekao je nadbiskup u miru.
Okupljenima u katedrali mons. Srakić govorio je i o konačnoj inkorporaciji Valpovštine u Đakovačku biskupiju, podsjećajući kako je biskup Strossmayer govorio kako Valpovština treba pripasti Đakovačkoj biskupiji jer su ti krajevi politički sastavni dio Hrvatske i jer bi se na taj način taj dio hrvatskoga naroda konačno pripojio matici Hrvatskoj i cjelokupnom hrvatskom narodu.
Zaključujući homiliju, nadbiskup Marin je rekao kako su biskupi često donosili odluke koje je potrebno sagledati kroz povijesnu, društvenu i političku situaciju vremena u kojemu su živjeli. Okupljene vjernike pozvao je na molitvu za pokojne biskupe. Nakon misnog slavlja, koje je pjesmom animirao Zbor bogoslova, biskupi, svećenici, bogoslovi, časne sestre i brojni vjernici spustili su se u kriptu katedrale, gdje je nadbiskup u miru Marin predvodio molitvu i blagoslov grobova pokojnih biskupa. A. Banović
