Razgovor s Margaretom Gregić, koordinatoricom Caritasa u Zimskom tranzitnom kampu u Slavonskom Brodu.
SLAVONSKI BROD (TU) – Margareta Gregić, jedna je od tri koordinatorice Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu. Završila je Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu, član je Povjerenstva za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije u kojemu je zadužena za provođenje formacije „Mladi za mlade“, no s početkom migrantske krize migranti i sve što im je potrebno postali su njezina glavna obveza.
Koliko se promijenila tvoja slika o migrantima od početka rada u Opatovcu pa do danas, kada si u centru u Slavonskom Brodu.
„Uvelike se promijenila. Bila sam jedna od onih koji nisu dovoljno upoznati s cijelom izbjegličkom krizom i svime što ona sa sobom nosi, pa su moji stavovi pema svemu bili negativni. Nikada nisam imala ništa protiv ljudi koji su u nevolji, protiv onih kojima je potrebna pomoć, dapače, rado bi im pomogla. Ali sam bila svjesna činjenice da izbjeglička kriza nosi mnoge negativnosti, možda i opasnosti (što možemo vidjeti i u medijima), stoga sam zauzela više obrambeni stav – da me cijela priča ne zanima i nadala sam se da nikada neću imati bliži kontakt s tom situacijom. Ali, Bog djeluje na jako zanimljiv način, na koji mi ne možemo utjecati. Moj posao vezan je upravo za taj nevoljni narod, pa sam u samom središtu događanja, svakodnevno u doticaju s izbjeglicama, te s njima proživljavam barem trenutak njihove nevolje. Biti u kampu dio je moga posla, ali ja ne samo da moram biti tamo, već i želim. Trenutno se u svijetu događa nešto veliko, mijenja se povijest i ne biti dio toga, uistinu bi bio promašaj. Bog me na zanimljiv način naučio lekciju. Manje pričaj, a više radi, ne sudi unaprijed… Postala sam dio onoga od čega sam najviše zazirala, morala sam biti tamo jer mi je to posao. U početku sam s uzdignutim nosom i ravnodušno koračala Opatovcem, govoreći sama sebi: to je samo posao a oni su samo broj. Bilo je dovoljno svega nekoliko sati i susreta s tim ljudima da se moje mišljenje promijeni. Ne iz korijena, i dalje sam svjesna kako ova kriza ima pozitivnih i negativnih strana, ali znam da smo mi tom narodu, koji prelazi tisuće i tisuće kilometara spašavajući život u nevolji, potrebni.“
Možeš li usporediti rad u Opatovcu i u Slavonskom Brodu?
„Prvi dolazak u kamp u Slavonskom Brodu bio je pun negodovanja i volontera i djelatnika. Ne zato jer nešto u Slavonskom Brodu ne valja, nego Opatovac je imao dušu, drugačiju dušu od Slavonskog Broda. U Slavonskom Brodu sve je veće, mogu reći i strože uređeno. Zna se raspored vlakova, točno se zna koje je zaduženje koje organizacije, što tko radi, tko gdje smije ići. U vremenu kada nema dolazaka izbjeglica obavljamo neke druge poslove vezane uz organizaciju ispred koje smo ili se svi međusobno družimo. U Opatovcu je to bilo puno drugačije. Nije bilo rasporeda, izbjeglice su stizale u broju znatno većem, no što je kamp imao kapacitet. Svi smo sve radili, nije bilo važno koja je tko organizacija i za što je zadužen. Radilo se 24/7, dok možemo stajati na nogama, spavali smo naslonjeni na zid ili na klupama. Smjene nisu bile točno određene, bila je velika površina kampa gdje su se izbjeglice smjele kretati jer je gotovo čitav kamp bio raspoređen u sektore. Svi smo disali kao jedno jer su to bili počeci dolaska izbjeglica i nisi mogao ne biti dio kampa. Dovoljan je bio jedan dan da sve upoznaš jer se ponekad činilo da smo svi uvijek i stalno tamo prisutni. Bilo je hladno, maglovito, bilo je i sunčanih dana, a ponekad je kiša padala dva dana i dvije noći bez prestanka, blato je bilo do koljena, zaboravili smo da taj dan nismo ručali, a ni dan poslije, izbjeglice su bile na svakom koraku, miris kampa u odjeći, na koži, i kada idemo kući… Ali smo se borili i za njih i za sebe. Isto kao u Slavonskom Brodu, sve radimo isto, samo puno organiziranije, urednije, uz nešto više pravila i reda.“
Koja su tvoja zaduženja?
„Najdraži zadatak svakako je rad s volonterima. Uz svoje kolegice, Irenu Marinović i Dunju Jurić, zadužena sam za raspored i rad naših volontera u kampu. Poveznica sam između Hrvatskoga Caritasa i Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Pišem dnevna i tjedna izvješća o radu Caritasa na terenu, brinem za visibility u kampu, dočekujemo goste drugih Caritasa. Prilikom posebnih prigoda organiziramo događanja u kampu za sve djelatnike i volontere kao što je bio predbožićni koncert, radionica izrade ukrasa za bor… Nastojim širiti područje djelovanja Caritasa jer uvijek postoji nešto novo što možemo raditi. Surađujem na terenu s ostalim organizacijama, dajem izjave za medije, a tu je i neizbježna dokumentacija kod ulaska ili izlaska donacija koje dobivamo, vođenje statistike o distribuciji u centru i dr. Posla uvijek ima. Ponekad bude i naporno, ali uz kolege u Hrvatskom Caritasu i Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, ništa nije teško. Ipak, posebno drago mi je biti dio tima koji dijeli čaj i odjeću u distribucijskom šatoru, to jest posao naših volontera, ali tamo je mjesto gdje je srce.“
Postoji li nekakvo najteže iskustvo iz centra, a onda i iskustvo kojega se najradije sjetiš?
„Najteže je gledati patnju naroda i u tim trenucima dajem sve od sebe da pomognem. Najteže je bilo u danima kada je padao snijeg i kada su temperature bile i do 11 stupnjeva ispod nule. Uvijek se sjetim kako su ti ljudi do neki dan bili u gumenim čamcima, prelazili hladno i nemirno more, a sada na svu tu nevolju još trpe jaku hladnoću. Dolazili su bosi, doslovno bosi. Odrasli ljudi i djeca, male bebe bez cipela i čarapa na nogama, s tankom jaknom, izgubljenih pogleda, promrzli. Dok te gledaju u oči pogledom traže pomoć, tresu se od hladnoće, ali nikad ne zaborave zahvaliti za čašu vrućeg čaja. Bolesni su i gladni, tužni.
Neki dan je jedan Sirijac izašao iz registracijskog šatora, sjeo na hladno i mokro kamenje, glavu naslonio na ruke i počeo plakati. Oni su očajni, ponekad ne vide izlaz, kao da putuju bez cilja. Ali svaki od njih ima lijepu riječ za nas. Često nas pitaju jesmo mi u tom šatoru zbog njih, jel nam hladno…
Čovjek bez čarapa na hladnom kamenju, na snijegu, gladan i promrzao, bolestan, izgubljen, mene pita jesam umorna i je li mi hladno. Tada stisnem usne i zube, i samo plačem. Mnogih ću se sjećati… Denisa iz Opatovca, izbjeglice s velikom putnom torbom na leđima koji je izgubio brata, također bez cipela, drag i simpatičan dečko, koji je mogao tražiti što želi, a zatražio je jednu čokoladicu; majke s troje male djece koji su skakali od sreće kada sam im dala šal i rukavice; dojilje koja je sjedila pored mene i dojila dijete koje mi je kasnije dala u naručje, a bilo je staro svega 13 dana; gospodina koji je jedva stajao na nogama, sjeo na moju stolicu i samo počeo pričati: Ja sam liječnik, dermatolog, ono su mi kći i žena. Kći je studirala engleski jezik, ali je zbog rata prestala ići na fakultet i sad smo tu, idemo u Njemačku…, a onda je mahnuo glavom kao da ne vidi kraja toj patnji i otišao.
Bude i smiješnih trenutaka kada nešto radim sama, a izbjeglice mi priskoče u pomoć i onda izbjeglice pomažu izbjeglicama… Jednom se jedan mlađi dečko zaustavio pored stola gdje smo dijelili čaj. Nije htio ništa posebno, samo me pitao Jel ti nama pomažeš ? Odgovorila sam da, da svi mi ovdje nastojimo pomoći. Dalje je pitao jesam li kršćanka, a nakon što sam odgovorila pozitivno, rekao je: Ovo što radite je prekrasno, i ja želim biti kršćanin te je nastavio hodati prema izlazu iz šatora, glave okrenute prema nama.“
Jeli rad s migrantima utjecao na tebe osobno?
„Svakako. Tvrtko Barun, ravnatelj hrvatskoga JRS-a, kaže mi kako se naočigled mijenjam na bolje. Nasmijala sam se na to jer zna da sam u početku bila „tvrd orah“ i s kakvim sam stavovima došla u Opatovac. I dalje nastojim cijelu situaciju s izbjeglicama gledati realno. Ali, shvatila sam da ne mogu ništa sama odlučiti i taj tren kada čvrsto stisnem šaku i lupim o stol te kažem ja mislim…ja ću…ne želim ili želim, tada Bog promijeni moje planove i moji planovi postanu Njegovi. Uvijek kažem, sluga sam beskorisni i radim ono što mi je dano. Osjećam se blagoslovljeno jer mogu biti dio svega toga. Rekli bi migranti halalim sve ostalo – želim biti tamo dok dolaze, i svaki dan dok nisam tamo, bojim se da nešto važno propuštam. Neće ova kriza trajati do moje mirovine, bit će vremena za sve. Mnogi me pitaju je li me nije strah biti pored njih. Za sada mi gola, bosa i gladna djeca nisu učinila ništa nažao, kao ni odrasli. Nadam se da ni neće. Bude svega, neke odvodi policija, neki su nemirni i neraspoloženi, u Opatovcu sam svjedočila i nasilju, ali se ne bojim. Zamislim se nad svim kada uđem u šator s njih 500, a izlazna vrata su stotinu metara od mene. Oko mene stotine njih, svaki za minimalno glavu veći od mene, galame i hodaju lijevo-desno tražeći slobodan ležaj. Tada pomislim samo da mi je što prije do izlaza, ali onda čujem: Halo Croatia…thank you for everything, we love you!, i sve je lakše.“
Po čemu je rad Caritasa u centru specifičan? Ima li poteškoća s obzirom da je većina migranata islamske vjeroispovijesti?
„Caritas je svakako specifična organizacija stoga što mi predstavljamo Crkvu, radimo uime Crkve. Kao i sve druge nevladine organizacije pomažemo koliko možemo, ali to radimo na malo drugačiji način. Nisu svi oko nas vjernici, nemamo isti svjetonazor, pa nam se često čini da su naši koraci pod posebnim povećalom. Ne mislim ništa negativno, nego jednostavno u kampu se ne gleda samo na ono što mi radimo, nego i na način na koji to radimo, s koji stavom, što smo rekli ili učinili. Toga smo svjesni i nastojimo odgovorno i s pažnjom pristupiti svemu te uvijek na prvo mjesto staviti Caritas, organizaciju ispred koje stojimo, i Crkvu u čije ime djelujemo. Poteškoća nema. Ni u jednom trenutku nismo osjetili razliku u odnosu s izbjeglicama, bili oni muslimani ili kršćani. Prema svima se odnosimo jednako i nismo imali nikakvih neugodnih iskustava. Čak štoviše, mnogi nas prepoznaju i hvale naš rad. Među kolegama iz drugih organizacija, Caritas i Caritasovi volonteri prepoznatljivi su po gostoljubivosti i radosti, mi sve radimo s osmijehom i kod nas su svi uvijek dobrodošli. Naš šator u kojemu kuhamo čaj, mjesto je okupljanja mnogih koji odmaraju od posla ili su u prolazu.“
Kakvo je trenutno stanje u centru?
„Mnogi se iznenade kada čuju da izbjeglice i dalje dolaze u kamp. Možda vijest nije toliko u medijima, ali u kampu je situacija što se tiče dolazaka gotovo uvijek ista. Ponekad dođu dani kada dnevno uđe jedan vlak od 1.000 ljudi. A ponekad, što je češća i trenutna situacija, da u kamp dolaze i do četiri vlaka dnevno što iziskuje cjelodnevnu aktivnost. Vlakovi dolaze oko 3, 9,15 i 21 sat. Volonteri Caritasa raspoređeni su u tri smjene: od 6 do 14; 14 do 22 i od 22 do 6 ujutro. Volonteri sami odlučuju kada žele doći u kamp, a osim stalnih volontera, dolaze nam i volonteri posjetitelji, najčešće bogoslovi i đakoni naše Nadbiskupije. Trenutno nam je na raspolaganju četrdesetak volontera, a zaduženi su za kuhanje čaja i distribuciju odjeće. Dnevno podijelimo i do 500 litara čaja, ovisno o broju izbjeglica. Čaj se kuha u vojnoj kuhinji koju nam je postavila hrvatska vojska s kojom rado surađujemo, kao i sa svim organizacijama u centru. Osim čaja, volonteri u distribucijskom šatoru dijele odjeću i obuću koju dobivamo iz donacija, nerijetko uz suradnju sa Crvenim Križem odvode bolesne liječniku, pričuvaju djecu majkama koje dolaze, razgovaraju s ljudima kojima je često potrebna samo lijepa riječ… Aktivnosti je puno i svaka nas od njih obogaćuje. Osim ljudstva, Caritas je zimskom tranzitnom centru donirao 500 kreveta na kat, grijani šator od 600 kvadrata za izbjeglice te sanitarni čvor za djelatnike nevladinih udruga.“
Iznenađuje li te odaziv volontera? Čime su potaknuti na volontiranje?
„Radosna sam zbog velikog broja volontera koji se izmjenjuju u kampu. Naravno da se puno više ljudi može uključiti u volontiranje, ali Caritas je zahvalan svima koji odvajaju svoje vrijeme i dolaze pomagati. Voljela bih kada bi se više svećenika i redovnica uključilo u rad. Za sada imamo jednu redovnicu kao stalnog volontera. Voljela bih, kada bi i teolozi prepoznali potrebu dolaska, barem kao volonteri-posjetitelji. Svjesna sam da o izbjegličkoj krizi iz crkvenih redova nemaju svi isto mišljenje, često ono nije ni pozitivno, ali napominjem, i ja sam u početku bila „tvrd orah“. Crkva treba svim srcem biti uključena u izbjegličku krizu. Drago mi je kada nas posjeti naš nadbiskup Đuro Hranić, kao i ravnatelj Hrvatskog Caritasa Fabijan Svalina. To puno znači našim volonterima jer u tome vide podršku i odobravanje za ono što rade. Naši volonteri su ljudi velika srca, oni ne dolaze s predrasudama, otvoreni su za druge. Vide nevolju i žele pomoći – jednostavna formula, bez puno kompliciranja. Kriza se događa sad i ovdje, u našem susjedstvu. Potrebo je sam malo vremena kako bi svi bili njezin dio. Ništa nas ne košta, iz kampa možemo otići samo bogatiji.“
Margareta je pozvala sve koji žele pomoći – uključiti se u volontiranje ili donirate materijalna sredstava – da se obrate župnicima u svojim župama, koji su poveznica s Caritasom Đakovačko-osječke nadbiskupije i koordinatoricama u Zimskom tranzitnom centru. Priredila: M. Kuveždanin