ĐAKOVO (TU) – Pod geslom „Služenjem postajemo milosrdni kao Otac“, u Đakovu je u subotu 18. lipnja 2016. godine održan XIX. nadbiskupijski susret i Jubilej ministranata Đakovačko-osječke nadbiskupije. U organizaciji Povjerenstva za pastoral ministranata, u suradnji s Bogoslovnim sjemeništem, Povjerenstvom za pastoral mladih i Povjerenstvom za liturgijski pastoral, ovaj je susret okupio više od 1000 ministranata i ministrantica s područja cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije. Središnji dio susreta bilo je misno slavlje u đakovačkoj katedrali koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, u koncelebraciji generalnog vikara mons. Ivana Ćurića, nadbiskupijskog povjerenika za pastoral ministranata vlč. Dejana Henčića te više od trideset svećenika.
Nakon što su se okupili u dvorištu Nadbiskupskog dvora, brojni ministranti u velikoj su procesiji došli pred katedralu, gdje ih je dočekao nadbiskup Hranić, predvodeći molitvu i blagoslov okupljenih. Uslijedio je prolazak kroz Vrata milosrđa te svečano misno slavlje, koje je pjesmom animirao zbor Župe Gospe Snježne iz Selaca Đakovačkih.
Okupljenim ministrantima nadbiskup je u svojoj homiliji tumačio odlomak Lukinog evanđelja, koji govori o rasipnom i izgubljenom sinu,
ističući kako je u toj prispodobi najrasipniji i pravi izgubljeni otac, koji voli svoje sinove, milosrdan je i širokogrudan je prema njima. Jer ga voli, otac mlađem sinu daje dio imanja, pušta ga da ode i sve potroši, sažalijeva ga i sve mu oprašta, iako je njegov postupak predstavljao okrutno odbacivanje doma u kojemu je bio rođen i othranjen te prekid s dragocjenom tradicijom, brižno njegovanom u domu u kojemu je živio.
„Mlađi se sin nada se da će
drugdje naći nešto bolje i više. On misli da kad u životu imaš novac, onda možeš sve; da je novac spasenje i najveća vrijednost. On misli da čovjek može živjeti sam, bez Oca i braće, da mu ne trebaju pravila, tradicija i običaji; da se uz nikoga i ništa ne treba vezati, jer sve to samo sputava vlastitu slobodu. On misli da mu ne treba nikakva ljestvica vrijednosti, da mu nitko, pa niti sam Bog, ne treba govoriti što je za njega dobro a što zlo. Zato ne želi nikakve zapovijedi i zabrane. On misli: imam zdravlje, mladost, novac u džepu: život je moj“, kazuje nadbiskup, ponovivši kako otac u ljubavi prama sinu višestruko rasipa, ali ne rasipa samo imanje već i svoj autoritetu u očima svoga starijega sina i u očima slugu koji su sve to gledali.
Stariji sin upozorava i buni se protiv takve očeve rasipnosti. No, otac ljubi i svoga starijega sina. Žali i njega jer stariji sin ima tvrdo srce. Otac dopušta da ga ranjavaju postupci obojice njegovih sinova. Kad se stariji sin vratio iz polja, otac izlazi i pred njega i poziva ga da i on uđe u kuću. S obojicom sinova proživljava njihovu bol. I jer je s njima proživljavao njihovu bol, Otac je naslućivao i osjećao ono kroz što je prolazio mlađi sin. Vidjevši sina, otac je preplavljen ganućem milosrđa i ono ga pokreće da mu potrči ususret, da mu padne oko vrata, da poljubi i podigne sina, da mu sve oprosti i zaboravi i da ga ponovno obuče u odjeću sinovskog dostojanstva. U toj prispodobi o rasipnom ocu sv. Luka predstavlja i ocrtava očinsko i majčinsko lice Boga, njegovu ljubav i milosrđe, koje traju zauvijek. Sinovi se mijenjaju, ali otac ostaje jednak – vjeran sinovima i svojoj ljubavi prema njima, čulo se među ostalim u nadbiskupovoj propovijedi.
Obraćajući se okupljenim ministranticama i ministrantima, nadbiskup je istaknuo: “Otac iz Isusove evanđeoske prispodobe slika je nebeskog Oca. Mi u pravilu u životu igramo ulogu ili mlađega ili starijega sina te se zaustavljamo na toj razini sinova. A Isus nam danas priča ovu prispodobu da bismo shvatili da smo pozvani prihvatiti ulogu i ponašati se kao otac. To pretpostavlja vratiti se u kuću Očevu te se sjedinjavati s Nebeskim Ocem koji nam se objavio i očitovao u Isusu Kristu. Naše je nadilaziti umišljenost i samodostatnost, 
grubost i bezobzirnost mlađega sina te biti veći od onih koji se zaustavljaju na njegovoj razini – udaljavanja od Boga, od svoje župe i Crkve te molitvenog i sakramentalnog života, padanja u grijeh i traženja njegova milosrđa. Isto tako, pozvani smo pokazivati širinu i biti mekši od tvrdoće srca starijega sina koji ne oprašta svome mlađem bratu, nego ga se odriče. Pozvani smo postati milosrdni kao Otac, kao što to kaže geslo ovogodišnjega Jubileja milosrđa i ovoga susreta.“
Na završetku misnog slavlja okupljene je pozdravio nadbiskupijski povjerenik vlč. Dejan Henčić, zahvalivši svećenicima što su animirali svoje ministrante te ih doveli na ovaj susret. Nakon misnog slavlja ministranti su pošli u dvorište Sjemeništa na okrjepu, a potom je u Gradskoj nastavno-sportskoj dvorani uslijedio duhovno-glazbeni program. A. Banović
