ZAGREB/OSIJEK/SLAVONSKI BROD (TU) – U organizaciji Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja – HRD BiOS i Savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije, u ponedjeljak 13. lipnja se održao prvi od četiri webinara u ciklusu pod nazivom: „Osnaživanje djece u suočavanju sa svakodnevnim stresom“, a koji se održava u sklopu projekta „Pomakni svoje granice“ koji je sufinanciran sredstvima Brodsko-posavske županije.
Predavanje je održala doc. dr. sc. Ana Kurtović, profesorica na Filozofskom fakultetu, Odsjeka za psihologiju, Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Na početku je sve sudionike pozdravila Anita Lučić, administratorica Udruge HRD BiOS koja je ukratko predstavila projekt i predavačicu prof. Kurtović.
Voditeljica se bavila temom socijalno-emocionalnog učenja i pozitivnog razvoj mladih. Istaknula je socijalno-emocionalno učenje kao ono koje je usmjereno na podučavanje cijele osobe. Bazira se na tome da se najbolje učenje odvija u kontekstu podržavajućih odnosa i ugodnih emocija. Emocije su sastavni dio učenja te ih ne možemo držati po strani. Prof. Kurtović je istaknula kako emocije dijelimo na poželjne i nepoželjne. Poželjne emocije poput znatiželje, ponosa i zadovoljstva djeluju motivirajuće na učenika. Najčešća nepoželjna emocija je dosada i trebamo raditi na tome da ju snizimo na što manju razinu. Uz dosadu se javlja i strah o kojem djecu treba više educirati te razgovarati s njima o tome koliko je realno to čega se oni boje. Jedna od štetnih emocija za osobu je sram i veže se uz osobinu osobe. Izazivanje srama kod osobe je nešto što se ne radi, upozorila je prof. Kurtović.
Sva djeca razvijaju afektivne stilove koji mogu biti impulzivni, inhibirani ili uravnoteženi. Svako dijete prema tome različito pristupa nastavi te i samo treba drugačiji pristup. Inhibirana djeca su sklonija neugodnim emocijama. Ulaskom u adolescenciju dolaze razni negativni trendovi vezani uz školu. Učenici postaju sve više anksiozni vezano uz ispite itd, te se povećava socijalna usporedba na temelju koje oni procjenjuju svoju sposobnost. Nastavnici često ne prepoznaju samozaštitničke strategije koje učenici rabe, poput nasmijavanja drugih uslijed rada. To dijete nema vjere u svoje sposobnosti i ne zna što raditi s tim emocijama. U adolescenciji je povećana ta samosvijest i povećava se osjećaj javne izloženosti te se povećava potencijal za sramoćenje na nastavi i oni postaju sve pasivniji. Ulaskom u srednju školu adolescenti izjavljuju da imaju manje podržavajućih odnosa od strane profesora te prema tome opada kvaliteta odnosa nastavnika i učenika. Za motivaciju i akademska očekivanja učenika je najvažnija podrška nastavnika, to je ključan odnos, zaključila je prof. Kurtović. Anita Lučić
